Video
Berlinski proces uspostavljen je 2014. godine kao platforma za sve države Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija) za ubrzanje približavanja EU i jačanje regionalne integracije i saradnje što je ključno za ekonomski rast i mir.
Fokus procesa su razvoj regionalne infrastrukture, poslovanja, nauke, ali i rad na razmjeni mladih.
Incijativa je do sad donijela rezultate u regionu ubrzavanjem razvoja održive saobraćajne infrastrukture, podsticanjem zelene tranzicije i regionalne saradnje koja region usklađuju sa Evropskom unijom i ambcijama bloka za proširenje.
Na samitu od 3. novembra ove godine, lideri Zapadnog Balkana su potpisali tri sporazuma kojima nastavljaju jačati regionalnu saradnju, a koji su važni za svakodnevni život građana: Sporazumi o slobodi kretanja s ličnim kartama na Zapadnom Balkanu, Sporazumu o priznavanju stručnih kvalifikacija doktora medicine, stomatologa i arhitekata u kontekstu Centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini i Sporazum o priznavanju kvalifikacija visokog obrazovanja.
Incijativa Otvoreni Balkan razvijena je iz projekta “Mini Šengena” i predstavlja prvenstveno ekonomsku saradnju zemalja Zapadnog Balkana i njoj su se priključile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo zvanično ne učestvuju. Pokrenuli su je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premjer Albanije Edi Rama i bivši premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev 2019. godine.
Regionalni lideri država koje nisu odlučile biti dio Otvorenog Balkana, isticali su niz zabrinutosti koje se prvenstveno odnose na poziciju Srbije u regionu te političkim i ekonomskim namjerama te države.
Inicijativa je proširenje Sporazuma o slobodnoj trgovini na Balkanu (CEFTA), a fokusirala se na stanovišta prema kojima Berlinski proces nikada nije zaživio.
U kojim detaljima se kriju sličnosti i razlike inicijativa Otvoreni Balkan i Berlinski proces?
“Ključna sličnost između ove dvije inicijative, Berlinski proces i Otvoren Balkan, je u tome da nijedna od njih ne nudi zemljama Zapadnog Balkana ono što bi im bilo potrebno da u ekonomskom, političkom, društvenom i svakom drugom polju sustignu prosjek EU. Uvezivanje siromašnih država nikada nije i neće dovesti do značajnog razvoja tih zemalja. To može samo uvezivanje sa bogatijim, većim i razvijenijim zemljama. Dakle, da bi se značajan i građanima opipljiv razvoj dogodio, zemljama Zapadnog Balkana potreban je vjerodostojan put ka članstvu i EU i njenom jedinstvenom tržištu, uz sve privilegije i obaveze koje s tim idu. Nikako ovaj trenutni proces pridruživanja, a koji niti kuda vodi niti je zasnovan na stvarnom napretku”, kazao je za Klix.ba Adi Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI).
Istakao je da u okviru ambicije koju obije inicijative imaju, a što je pospješivanje regionalne povezanosti na Zapadnom Balkanu, ključna razlika među njima ta što Berlinski proces to radi uz pomoć svega što je u regionu izgrađeno od Pakta o stabilnosti iz 1999. godine.
“Naime, u osmišljavanju i sprovođenju Berlinskog procesa uključeno je pored vlada, nevladinog sektora i predstavnika mladih svih ne-EU zemalja Balkana i najvažnijih partnera u EU, i čitava arhitektura regionalnih organizacija: od sarajevskog Regionalnog vijeća za saradnju (RCC), preko Sekretarijata Sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA) i Regionalnog ureda za saradnju mladih (RYCO) do Sekretarijata Transportne zajednice. Radi se o svim ključnim regionalnim organizacijama koje su zaslužne za najveći dio pozitivnih koraka u regionu. Otvoreni Balkan od samog početka nije imao ambicije da gradi na toj osnovi ili da uključi sve te aktere”, komentarisao je Ćerimagić.
Članovi Evropskog parlamenta izrazili su u junu oprez prema inicijativi Otvoreni Balkan koja, kako je rečeno, ne obuhvata svih šest zemalja regiona, te su uvjereni da bi se trebala temeljiti na pravilima EU i doprinijeti procesima evropskih integracije. Tada su i podsjetili na Berlinski proces.
“EU je od 1999. godine i sarajevskog Pakta o stabilnosti, uložila dio novca i puno diplomatskih i ljudskih resursa u izgradnju arhitekture regionalnih organizacija i inicijativa. Moj utisak je da neki od kritičara u EU, Otvoreni Balkan vide kao udar na sve što je EU uložila i uradila na polju regionalne saradnje. Istine radi, izjave lidera koji su pokrenuli Mini Šengen, a koji je kasnije prerastao u Otvoreni Balkan, značajno je pomogao stvaranju takvog utiska. Lideri tri zemlje su pokretanje inicijative objašnjavali kao odgovor na razočarenje sporom i neodlučnom EU, kao njihov samostalni put za koji im nisu potrebni ni EU, a ni postojeće regionalne organizacije”, istakao je Ćerimagić.
Državno Vijeće ministara nije usvojilo informaciju o analizi učešća BiH u inicijativi Otvoreni Balkan, a predsjedavajući Zoran Telegtija otputovao je u Berlin na samit te potpisao sporazume u okviru Berlinskog procesa.
Novoizabrani predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik iskazao je nezadovoljstvo time što druga dva člana Predsjedništva ne žele BiH u “Otvorenom Balkanu”. Dok su u BiH jedni u korist, a drugi protiv inicijative, činjenica je da je Republika Srbija, najsnažniji zagovornik Otvorenog Balkana.
“Vjerujem da je Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH sposobno sastaviti jednu kvalitetnu analizu o trgovinskim i ekonomskim aspektima te inicijative, ali razlike u pogledima na ovu inicijativu, i u šta se ona danas-sjutra može pretvoriti, a koje su među političarima u BiH već duboko ukorijenjene, ne odnose se na ekonomske i trgovinske već političke aspekte i strahove koji s tim u vezi postoje. U tom smislu oni koji su protiv su u nešto lagodnijoj poziciji, dok bi oni koji su za morali osmisliti kako kroz konkretne korake odagnati strahove. No, oni ne samo da na tome ne rade, već često kroz svoje izjave i djela te strahove i potvrđuju”, mišljenja je Ćerimagić.
Šefovi država i vlada Zapadnog Balkana odobrili su tri regionalna sporazuma, što znači da Berlinski proces daje rezultate, no još uvijek nije jasno šta je budućnost regiona Zapadnog Balkana kada su u pitanju takvi procesi i kamo se ide.
“Rezultati u okviru Berlinskog procesa, bilo ovog samita u Berlinu ili onih prethodnih, sasvim sigurno su dobrodošli. Pored sastanaka političara koje su uvijek prilika za fine fotografije, Berlinski proces je dao i neke rezultate. Lista nije tako kratka. Osnovan je Ured za regionalnu saradnju mladih (RYCO), završeno je pitanje granice između BiH i Crne Gore, osnovana je Transportna zajednica EU i zemalja zapadnog Balkana, a nadam se i omogućeno putovanje između BiH i Kosova bez viza. Ove sedmice biće govora i o vrlo konkretnoj pomoći EU u energetici tokom predstojeće, za Evropu pa i region, vrlo teške zime. Međutim, sve to, iako dobrodošlo i fino, je nedovoljno za ono što je potrebno zemljama Zapadnog Balkana da bi njeni građani kazali kako osjete poboljšanje i napredak. Koliko smo daleko od nekog strateškog usidravanja regiona i puta ka sustizanju prosjeka EU, dovoljno govori i činjenica da smo ove sedmice u regionu imali jednu zemlju koja je podigla nivo vojne borbene gotovosti zbog dešavanja u drugoj zemlji regiona”, istakao je.
Naglasio je da “Berlinski proces 2.0”, kako ovih dana u Berlinu o ovogodišnjem Samitu i procesu govore, da bi za par godina bio smatran zaista uspješnim, morati pomoći odgovoriti na veliko i strateško pitanje odnosa EU i regiona do kraja ove decenije.
“Ove godine ambiciju za postavljanje i traženje odgovora na to pitanje, nažalost, nisam vidio”, zaključio je.
Pojedini bh. političari koji se zalažu za “političku neutralnost” u odnosima Evropske unije i Ruske Federacije, podržavaju inicijativu Otvoreni Balkan, izražavajući svoju sumnju u skoriji pristup država regije bloku budući da pojedine države Zapadnog Balkana već dugo čekaju na punopravno članstvo. Inicijativa za formiranje Evropske političke zajednice koju je predložio francuski predsjednik Emanuel Makron takođe ide u prilog takvih procjena, koje idu u pravcu pozicioniranja država regiona u čekaonicu EU stvaranjem drugih oblika povezivanja i usklađivanja posebno sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom bloka.
Preporučeno
No, Berlinski proces predstavlja dugogodišnja diplomatska nastojanja da države Zapadnog Balkana ne učestvuju u rastućem euroskepticizmu te da jačaju svoju evropsku perspektivu rješavanjem strateških zadataka koji predstavljaju problematiku iz oblasti ekonomske saradnje, održivog rasta, bilateralnih odnosa i regionalnog pomirenja, ali nije jasno da li će inicijativa zaista i pomoći da se ubrza njihov put ka Europskoj uniji.
