Rokada na pogrešnu stranu

Teško je sada predvidjeti kako će se završiti tragedija kojoj je izložena Ukrajina poslije agresije Ruske Federacije. Nejasno je, nažalost, i koliku će cijenu morati da plati ova zemlja i njeni hrabri građani zbog odluke Kremlja da izvrši invaziju – jer su razmjere razaranja i stradanja nedužnih u prvih trinaest dana invazije takve da već imaju karakteristike ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

S druge strane, rezultat je, zapravo, već sada jasan: Vladimir Putin je napravio sudbonosnu pogrešnu odluku koja će skupo koštati – ne samo njega i njegovu političku i ekonomsku vrhušku, već i cijelu zemlju.

Obrisi takve loše budućnosti za Rusiju se već naziru.

Talas ekonomskih sankcija i blokada ruske privrede se širi brzinom požara. Stotine značajnih svjetskih kompanija obustavljaju aktivnosti na ruskom tlu. Na dugoj listi sankcija, osim blokade banaka i poslovnih aktivnosti i imovine ruskih oligarha u zapadnim zemljama, posebnu težinu nosi zatvaranje novog gasovoda ,,Sjeverni tok 2“, tog mega-projekta koji je godinama predstavljao kamen spoticanja u formulisanju zajedničke evropske i evro-atlantske politike prema Putinovoj Rusiji. 

Sada je ta strateška slavina zatvorena i mastodonski poduhvat leži beskoristan. I ko zna koliko će dugo plutati bez svrhe.

Najprostranija zemlja svijeta je sada usamljena, sa samo četiri (!) javna saveznika u glasanju na Skupštini OUN povodom ,,specijalne vojne operacije“, kako zvuči zlokobno zvanično ime za uništavanje i razaranje Ukrajine i njenog naroda.

Na strani Putinove Rusije – ostaće i to zabilježeno – bile su Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja.

Politika Moskve je ostala izolovana na onoj strani zemaljske kugle koja baštini vrijednosti i principe sa kojima je moderna Rusija u sukobu i nezboru – na veliku nesreću i Rusije i svijeta.

AGRESIJA I KRAJ POLITIKE HIBRIDNOG UTICAJA

Opšta agresija na Ukrajinu – a ne njeno ograničavanje na dvije samoproklamovane ,,republike“, Donjetsk i Luhanjsk, što su mnogi analitičari optimistično očekivali – ipak je predstavljala iznenađenje.

Pitanje je jednostavno: što je Putin želio da postigne? Opšti slom Ukrajine, blitz-krieg u kojem bi otpor ukrajinskih rodoljuba bio slomljen u nekoliko dana, a predsjednik Volodimir Zelenski – čije ponašanje i postupanje u najtežim uslovima, od samog početka invazije, imaju sve odlike herojstva – bio prinuđen da ode iz Ukrajine i da tako obezglavi otpor nadolazećem agresoru?

Ako je tako bilo zamišljeno u Kremlju, jasno je da se ništa od toga nije dogodilo. Očekivanja Moskve su se raspršila u trenutku istorijskog odgovora mladog predsjednika na ponudu za napuštanje zemlje, koja je stigla iz Vašingtona: ,,Ne treba mi prevoz, nego municija!“

Što potencira – ne samo problem rezona cijele akcije Putinove armade, već i svrhe i krajnjeg cilja tog opšteg napada na jednu suverenu evropsku naciju. Čak i da vojno porazi Ukrajinu, za usamljenog vladara u zidinama Kremlja ostaje mučni upit: što poslije? Uspostavljanje marionetske vlade u Kijevu? Kontrola 45 miliona stanovnika na prostranstvu većem od Francuske? Na koji rok, kojim sredstvima, sa kojim ljudstvom, na kojim finansijskim i logističkim pretpostavkama?

Sve te teško zamislive i praktično nemoguće stvari se sublimiraju u jedno drugo, za geopolitiku i istoriju svakako važnije pitanje: zašto je Putin napustio svojevrsni sporovozni specijalni rat i hibridno djelovanje u mnogim zemljama zapadne hemisfere, pa i u našem balkanskom predgrađu Evrope? Zar nisu bili dovoljni uspjesi na mnogim stranama – čije bi nam nabrajanje, makar samo u najbitnijim detaljima, oduzelo veliki dio prostora za ovaj tekst?

Umjesto toga, konstatovaćemo prosto: ako je pobjeda i vladavina Donalda Trampa predstavljala globalno priznati trijumf Putinovih metoda – nedokaziv, ali ipak svima vidljiv – onda je agresija na Ukrajinu negacija takvog uspješnog modusa ostvarivanja uticaja i nametanja volje van ruskih državnih granica. Zašto mijenjati taktiku koja pobjeđuje, pitanje je sad.

Danas, na jednoj strani, svjedočimo tragediji u Ukrajini, ali, zato, na mnogim kriznim i tačkama suočavanja sa ruskim interesima i uticajima, imamo novu realnost. Stvari su iz osnova i preko noći – dugih tragičnih ukrajinskih noći – iz korijena promijenjene: puzajuće metode ruskih službi i medija i njihovih inostranih ispostava, znanih i neznanih, ne smiju i neće više biti tolerisane.

Putin je, tako, agresijom na Ukrajinu, doveo u pitanje sve one aktivnosti koje su godinama podrivale kredibilnost i održivost demokratskih vrijednosti i pravila u zemljama zapadno od Rusije. Povraćaj u pređašnje stanje neće biti moguć. Bar ne u sagledivoj budućnosti.

RAZLOZI ZA NEPOTREBNI RAT

Zašto je to Putin učinio?

U mnogim objašnjenjima, kojima su preplavljeni svjetski mediji i društvene mreže, učinila nam se najuvjerljivijom kratka analiza koju je, preko svog twitter naloga, u svijet poslao Andrej Kozirev, nekadašnji ruski ministar inostranih djela Ruske Federacije, koji je to bio u intervalu 1990-1996. Dakle – u teškim i za Rusiju mučnim godinama koje su uslijedile po raspadu SSSR-a.

Njegova je ocjena da je Putinov pokretački motiv vezan za njegov san o obnovi ruske imperije, ma koliko to fantazmagorično i istorijski anahrono zvučalo. Raspad Sovjetskog saveza je odavno opsesija Vladimira Putina. Isto važi za teorije o nepostojanju Ukrajine i Ukrajinaca. Taj je dio priče Crnogorcima lako shvatljiv, a ministar Kozirev ga takođe ubraja u elemente opsesije koja je pokrenula ,,oslobađanje Ukrajine od Ukrajinaca“.

Kozirev takođe ističe mišljenje da su Putinovi motivi racionalni, a aspiracije podstaknute slabostima na zapadnim stranama, ali i da su neosnovane u bitnom detalju: stvarnoj spremnosti i efikasnosti ruske vojne sile, koja je jedna od žrtvi teške korupcije u ruskim krugovima moći.

Sve to čini Putinov potez poslije kojeg nema povratka još dubioznijim: ako je opasnost od Ukrajine u NATO toliko važna – koliko joj je prostora dato u propagandi Kremlja – koliko li su onda opasne baltičke zemlje i Poljska – takođe susjedne Rusiji, a odavno u Alijansi!

Nema logike, čak i ako se ne gleda mapa istočnih oboda Evrope koju poznajemo.

ZAPAD I ZAPADNI BALKAN POSLIJE UKRAJINE 

Sa naših balkanskih prostora posmatrano, čini se da su Vučić i Srbija, a, samim tim, i njihovi sateliti Dodik i Republika Srpska – najveći gubitnici (,,žrtve“, čak!) ruske agresije na Ukrajinu. 

Ne samo što ,,nisu propustili priliku da opet propuste priliku“, kako to voli da kaže naš srpski kolega Vuk Drašković, pa su, uz izvjesne ,,probleme u izgovoru“, naročito na strani predsjednika Srbije, ipak podržali ,,specijalnu vojnu operaciju Rusije u Ukrajini“, već su njihove priče i narativi, propaganda i ideologija tzv. ,,srpskog sveta“ i njegove benigne ,,internacionalne“ interpretacije kroz tzv. Otvoreni Balkan ogoljene do prepoznatljivosti u sličnostima sa Putinovom interpretacijom i mogućim metodama operacionalizacije ,,ruskog svijeta“.

Ako je to danas tragično jasno u Ukrajini, a vezano za Rusiju, isto tako postaje jasnije na Balkanu, a vezano za Srbiju. ,,Princip je isti, sve su ostalo nijanse.“

To će svakako pomoći buđenju iz hibernacije onih službi, kancelarija i pojedinačnih zvaničnika, i evropskih i američkih, čija je birokratska uparloženost i vjerovanje da je uporno ponavljanje nekoliko ,,diplomatskih“ formulacija dovoljna intervencija u dugogodišnje i nezavršene balkanske probleme i značajno umanjilo kredibilitet i uticaj na političke i bezbjednosne tokove na Zapadnom Balkanu.

Sada su balkanske vode, odjednom, bistrije i lakše je razlučiti što zaista može biti od koristi u istinskoj rekoncilijaciji i povezivanju balkanskih država i naroda, a što je bilo (i ostalo) samo propagandni pokušaj da se pod firmom regionalnog zajedništva nude koncepti i planovi mijenjanja granica i ostvarivanja velikodržavnih projekata kroz ,,mini Šengene“ i ,,otvorene Balkane“.

Tragični istorijski lom u Ukrajini je tako, posredno, ali i vrlo jasno, pomogao Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama da sagledaju prave razmjere i dubinu krize i na Balkanu. Potrebno je pronaći nove, svježe odgovore za probleme koji već predugo postoje – nepotrebno dugo – kako na evropskom Istoku, tako i na evropskom Jugo-istoku.

Otvaranje stvarne i sagledive šanse da Ukrajina, Moldavija i Gruzija, s jedne, i zemlje Zapadnog Balkana, što prije i bezbolnije moguće budu dio evropske porodice naroda i država biće najbolji istorijski odgovor na agresiju Putinove Rusije na Ukrajinu.

Da završimo istorijom, tj. onim istorijskim problemom koji sebi, ali i svojoj zemlji, ostavlja ruski predsjednik: stvaranje neprijatelja od prijatelja nije dobra politika i nije dobra diplomatija.

Još grđe: to nije ni politika, ni diplomatija.

Tragično je kada to moramo da napišemo povodom velike Rusije i njene velike sramote – agresije na susjednu Ukrajinu.

Ako je to razlog da Crna Gora bude ,,neprijatelj Rusije“, kako slijedi iz spiska koji je Kremlj upravo objavio, ponosno ga prihvatamo.

Draga nam je Rusija, ali su nam istina, pravda i sloboda važniji i ,,stariji“ od Rusije. Zato, i zbog Rusije i zbog svijeta kakvom se nadamo: Slava Ukrajini, slava njenim herojima!