Ukazao je da se dolaskom Sava Kentere na čelo Agencije postepeno vraćalo povjerenje saveznika, te istakao da o tome najbolje svjedoče međunarodne akcije u kojima je učestvovala i Crna Gora.

RAZLOZI ZA BRIGU

Akcije koje su preduzete sa najznačajnijim savezničkim službama, spadaju u red najsloženijih operacija koje se izvode samo sa službama u koje imate nesumnjivo povjerenje. To jasno ukazuje da je ANB sa Kenterom uspjela da za kratko vrijeme anulira negativno nasljeđe, zadobije povjerenje i širom otvori vrata saradnje sa NATO i savezničkim službama – naglasio je Samardžić.

Naveo je i da se veoma rijetko dešava da generalni sekretar NATO, na sastanku NAC-a, nekoga poimenično pohvali za neko djelo ili akciju.

– On to sigurno nije uradio na osnovu pisanja medija već provjerenih informacija i kredibilnih NATO izvora. I poslije takvog slijeda događaja vi smjenjujete direktora ANB? Premijerovi saopšteni razlozi za smjenu ne zaslužuju komentar. Uozbiljimo se, jer ono što stoji u pozadini smjene zahtijeva maksimalnu ozbiljnost i oprez. Srećom po nas, to i saveznici znaju – kategoričan je Samardžić.

Komentarišući to što je odlazeći premijer Dritan Abazović smijenio Kenteru u istom danu kada je Artan Kurti, generalni inspektor u Agenciji, dobio negativnu bezbjednosnu procjenu, Samardžić kaže da su, nažalost, razlozi za promjenu rukovodstva ANB-a od puno većeg stepena brige.

– Zamislite premijera u bilo kojoj državi EU ili NATO da uporno insistira na postavljenju svog druga, sa takvom biografijom, na bilo koju poziciju u ANB. Pa sjutradan bi bio prisiljen podnijeti ostavku. A naš se ponaša kao slon u staklenoj radnji, koji kršeći sve procedure i gazeći bezbjednosne standarde, ne odustaje od ustoličenja svog čovjeka od povjerenja na mjesto glavnog inspektora – istakao je sagovornik Pobjede.

Podsjetio je da ni u jednoj zemlji NATO, osoba koja je kao punoljetno lice osuđena za krivično djelo, kao što je Kurti, nikada ne bi mogla dobiti dozvolu za pristup tajnim podacima, niti raditi u sistemu bezbjednosti.

– Za takvu osobu se čak ne bi ni gubilo vrijeme za sigurnosnu provjeru, već bi zahtjev u startu bio odbijen – kazao je Samardžić.

Sa druge strane, dodao je, infiltriranost stranih obavještajnih službi, prije svega ruske, u bezbjednosnim i drugim državnim institucijama je daleko veća nego što su i najveći pesimisti mislili.

– Odsječeni djelići pipaka obavještajne hobotnice koja davi Crnu Goru, smjenama u ANB dobili su dodatno vrijeme da se regenerišu i nastave, zajedno sa svojim partnerima, realizaciju davno utvrđene agende – upozorio je Samardžić.

Sagovornik Pobjede se osvrnuo i na izjavu Kentere sa sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu na kojoj je bivši šef ANB-a kazao da je dok je bio predsjednik Atlantskog saveza imao dozvolu za pristup tajnim podacima.

POKUŠAJ FABRIKOVANJA AFERE

Ukazao je da su pojedini poslanici, zbog nepoznavanja zakona i procedura, na samoj sjednici pokušali napraviti senzaciju od te informacije.

– Kada oni koji treba da tumače i primjenjuju zakone tako reaguju, šta onda očekivati od medija i laičke javnosti? Zakon i procedure u svim državama NATO, pa i u Srbiji i BiH su slični, i u svim ovim zemljama zakonom je predviđeno da dozvole za pristup tajnim podacima mogu, pored zapošljenih u državnim organima, dobiti pravna i fizička lica za koja postoji opravdana potreba – pojasnio je Samardžić.

Kazao je da se, zavisno od stepena tajnosti podataka, sprovode različiti nivoi bezbjednosne provjere i istakao da samo posjedovanje dozvole za pristup tajnim podacima „ne daje a priori pravo za čitanje tajnih dokumenata“.

– Osnovni princip po kojem se pristupa tajnom podatku jeste „potrebno je da zna“, što znači da je utvrđena opravdana potreba nekog lica za korišćenjem tajnih podataka radi izvršavanja njegovih poslova na osnovu izdate dozvole. I svaki dokument se po tačno propisanoj proceduri štampa, zavodi i evidentira svako lice koje je imalo uvid u tajni podatak – rekao je Samardžić.

Tako, dodao je, ni dozvola za pristup koju je posjedovao Savo Kentera kao predsjednik Atlantskog saveza, nije mu omogućavala uvid u bilo koji tajni dokument državnih organa, već se mogla koristiti samo za namjenu za koju je izdata.

– Pretpostavljam, učešće na odgovarajućim konferencijama i aktivnostima Atlantskog saveza koje je organizovao NATO ili saveznici. Ove dozvole treba da imaju kompanije i lica koji u pružanju usluga dolaze u dodir sa tajnim podacima ili ulaze u bezbjednosnu zonu neke od institucija, kao npr. kompanije za nabavku određenih oružnih sistema i osjetljive opreme ili izvode radove u određenoj bezbjednosnoj zoni. Informatičku opremu koja se koristi za prenos tajnih podataka, pa čak i kase u kojima se ti dokumenti čuvaju možete kupovati samo od „provjerenih“ dobavljača – pojasnio je Samardžić.

Kao primjer je naveo i pomoćne poslove koje u NATO komandi obavljaju razni „kontraktori“ – privatne kompanije koje takođe moraju imati dozvolu za pristup tajnim podacima, predviđenog nivoa.

– Pa kako se ne zapitaše poslanici, kako može sastanak ili konferenciju koja predviđa upotrebu tajnih podataka prevoditi neko bez odgovarajuće dozvole. Više puta dolazili su u NATO naši državnici sa prevodiocima, koji nijesu zapošljeni u državnim organima, ali su morali imati odgovarajuću dozvolu za pristup tajnim podacima da bi uopšte ušli u zgradu NATO-a – istakao je Samardžić.

Zbog toga je, kazao je, i jasno da se od ničega pokušala fabrikovati afera.

– A u cilju odvlačenja pažnje javnosti sa glavnih bezbjednosnih problema: smjene rukovodstva ANB, infiltriranosti stranih obavještajnih službi i afere sa švercom cigareta – kategoričan je Samardžić.

Zabrinjava kredibilnost smijenjene Vlade, Adžića, ali i „strateška zapuštenost“ sistema odbrane

Komentarišući to što je, nakon razrješenja ministra odbrane Raška Konjevića upravljanje tim resorom preuzeo ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić,

Samardžić je kazao da se ta situacija može posmatrati iz više uglova, te istakao da nije neobično da premijer ili neki ministar preuzme privremeno upravljanje nekim drugim sektorom u Vladi.

– I to je najmanje problematično, ako se radi o kratkoročnom bajpasu. Međutim, dvije stvari zabrinjavaju: kredibilnost smijenjene Vlade, pa samim tim i ministra odbrane Adžića i „strateška zapuštenost“ sistema odbrane – naglasio je Samardžić.

Mnogi zakoni, podzakonska akta, strateški planovi i dokumenta, dodao je, dvije godine naprosto vape da budu usvojeni ili inovirani, ali niko se time ozbiljno ne bavi.

– Započeta intezivna modernizacija Vojske, već dvije godine stagnira. Još uvijek ni u najavi nemamo veoma važan zakon o kriznom menadžmentu, novu strategiju nacionalne bezbjednosti, planove odbrane usklađene sa NATO… Sektoru odbrane je neophodno dugoročno strateško promišljanje i planiranje, a za to trebamo stabilnu vladu i kompetentne ljude – istakao je Samardžić.