Kao prototip politike koja je posljednjih decenija (a ta bi se tradicija mogla pratiti duboko u prošlost) bila nemilosrdna prema slabima a ponizna pred jačima, vojvoda Šešelj udario je na ženu.

Doduše, na ženu koja je više čovjek, u značenju epskom i simboličkom, nego što će ikad biti mizerni četnički vojvoda, biće prljavog jezika i još prljavijeg obraza, na kojem su još tragovi šamara iz Miloševićevog parlamenta, zadati crnogorskom rukom.

Draginja Vuksanović je svojim hrabrim otporom stvaranju srpskog sveta već izazvala razne vidove osvete srpskih graničara, carinika, policajaca, političara i lajavaca na Vučićevim propagandnim platformama. Sada je politički otac i aktuelni koalicioni partner predsjednika Srbije objavio gadost u formi knjige, sa naslovom “Montenegrinska ………. Draginja Vuksanović”. CIP za štampanje ovoga Šešeljevoga nedjela dala je Narodna biblioteka Srbije. Država Srbija, dakle, ne vidi ništa sporno u promovisanju mizoginije, prostakluka i primitivizma?

A šta na ovo ima da kaže država Crna Gora? Tj. ima li šta da kaže? Je li ovo povod da se oglasi predsjednik države Jakov Milatović, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, predsjednik Vlade Milojko Spajić, ministarke kulture i prosvjete, žene, Tamara Vujović i Anđela Jakšić Stojanović?

Zapravo, p(r)ozvani su svi koji imaju javnu funkciju i neporemećenu svijest o dostojanstvu čovjeka. Čovjeka u smislu – muškarca i žene.

U moralnom kodu koji je gotovo zgažen u Crnoj Gori, nije bilo dileme povodom ovakvih situacija: muškarac koji bi nasrnuo na ženu, udario je ili uvrijedio, kod pravih ljudi nije ubrajan u ljude. Oglasio se neko ili ne u takvim, krugovima moralnih, zna se đe je mjesto Draginji, a đe Vojislavu Šešelju.