Ipak, tokom tročasovnog susreta u Sočiju, Vučić i Putin uspjeli su da porazgovaraju i o prilikama na Kosovu, o stanju u regionu, kao i o „svim pritiscima sa kojima se Srbija suočava“.

Kremlj je saopštio da su odnosi Srbije i Rusije na najvišem nivou, da su dvije zemlje streteški partneri, te da se saradnja razvija u svim oblastima. Uključujući vojno-tehničku saradnju, koja podrazumijeva redovne zajedničke vežbe bezbjednosnih snaga dvije države.

Da li se Srbija konačno opredijelila i, umjesto dosadašnja četiri, odabrala oslanjanje na dva stuba svoje spoljne politike: na ruski i na kineski? Hoće li i kako Zapad reagovati na tu promjenu? Tim prije što ona podrazumijeva nastavak destabilizacije država regiona u režiji predsjednika Vučića.

„Posljednja posjeta Aleksandra Vučića Rusiji imala je cilj da građanima Srbije pokaže da on, predsjednik Vučić, od Vladimira Putina može da dobije najpovoljniju cijenu gasa u Evropi“, kaže za Autonomiju dugogodišnji dopisnik ruskog Komersanta sa Balkana, novinar Genadij Viktorovič Sisojev. „Srbija je dobila cijenu od 270 dolara po kubiku, što je manje od cijene gasa na evropskom tržištu. Međutim, Srbija i Rusija su tu cijenu usaglasile mnogo prije razgovora dva predsjednika u Sočiju“.

AUTONOMIJA: Kada?

SISOJEV: Mjesec ili mjesec i po uoči Vučićevog odlaska u Soči. To se dogodilo u Beogradu, tokom sastanaka šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova sa Vučićem. Tada je u Srbiju stigao i predsjednik Ruskog Međuvladinog komiteta za ekonomsku saradnju i potpredsjednik Vlade Ruske Federacije Jurij Borisov, koji je potvrdio da je navedena cena gasa usaglašena. U tom smislu, Vučić je posljednju posjetu Rusiji iskoristio kako bi pokazao da on i samo on ima povlašćen status kod predsjednika Putina. Podsjećam da je Vučić, dan uoči odlaska u Rusiju, na konferenciji za medije rekao – evo, nudi nam se oko 500 dolara po kubiku, bojim se da ćemo tako izgubiti više milona eura na godišnjem nivou; imam tremu pred susret sa predsjednikom Putinom, ali obećavam da ću se lavovski boriti da Srbija dobije najbolje uslove.

Kao i mnogo puta do sada, bila je to predstava za javnost, budući da je, ponavljam, Vučić već znao da je cijenu ruskog gasa. Ipak, uoči aprilskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, javnosti u Srbiji bilo je neophodno pokazati koliko je predsjednik države sposoban i povlašćen u Rusiji.

AUTONOMIJA: Da li su otvarana i neka politička pitanja?

SISOJEV: Tokom susreta u Sočiju, politička pitanja bila su u drugom planu. Ipak, otvorio se prostor i za razgovor o tome. I sa srpske i sa ruske strane. Tim prije što je Vučić praktično od Moskve dobio poklon uoči srpskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

AUTONOMIJA: Budući da „nema besplatnog ručka“, šta je Rusija mogla da traži zauzvrat?

SISOJEV: To je najinteresantnija i najintrigantnija tema. Zanimljivo je da je sajt ruske državne agencije RIA Novosti istog dana kada je Vučić stigao u Rusiju – dakle, prije susreta sa Putinom – na naslovnoj strani objavio tekst u kojem tvrdi da će Rusija imati nuklearnu bazu u Srbiji. Autor teksta iskazuje uvjerenje da je Beograd već pristao na to da Rusija na srpskoj teritoriji pravi nuklearnu centralu. Budući da taj projekat košta osam milijardi eura, a da Srbija taj novac nema, elektrana može biti napravljena samo uz pomoć i uz finansijsku podršku Rusije. Naravno, onaj ko plaća u poslu ima i najveći udio. Uostalom, i u tekstu RIA Novosti se kaže da onaj ko bude dao novac za izgradnju nuklearne centrale, taj će kontrolisati isporuku električne energije u cijelom regionu Balkana. A onaj ko isporučuje struju, taj ima i uticaj. U tom smislu, nuklearna elektrana može biti neuporedivo uticajnija od vojne baze.

Zanimljivo je, kažem, da se Rusija ponaša kao da je Srbija na to pristala, iako iz Beograda nije bilo zvanične potvrde.

Paralele sa Miloševićem

AUTONOMIJA: Očekujete li reakciju Zapada? Interesuje li uopšte predsjednika Vučića šta Zapad misli?

SISOJEV: Imam utisak da Vučić i dalje vjeruje da je lukaviji i od Zapada i od Rusije. Ubijeđen je da će ih nadmudriti, tj. da će moći da nastavi dosadašnju politiku sjedenja na nekoliko stolica. Dugo mu je polazilo za rukom da u Moskvi govori jedno, u Briselu drugo. Ipak, mislim da mu ni na jednoj od adresa nikada nisu do kraja vjerovali.

Sa druge strane, izvjesno je da posjeta ministra Aleksandra Vulina Moskvi, upriličena neposredno nakon Vučićevog povratka iz Sočija, pokazuje da se Srbija sve više približava Rusiji i Kini, istovremeno se sve više distancirajući od EU. Ne znam da li je Vučić u ovom momentu prešao liniju nakon koje nema povratka. U svakom slučaju – svjesno ili nesvjesno – sasvim je blizu te linije.

AUTONOMIJA: Koje linije?

SISOJEV: U geostrateškom smislu, Vučić staje na stranu Rusije i Kine, distancirajući se od EU. Da li će reagovati Zapad? Reagovale su SAD.

AUTONOMIJA: Kako?

SISOJEV: Nedavno je grupa američkih kongresmena zatražila od administracije u Vašingtonu da sankcioniše režim u Beogradu, pored ostalog i zbog toga što se, po njihovom sudu, Srbija veoma  približila Rusiji i Kini. Američka administracija još nije reagovala na pismo kongresmena, ali nije ni odbacila tu mogućnost. Pismo kongresmena mogla bi biti prva lampica koja se upalila iz Vašingtona, a koja pokazuje da bi Amerika Vučića mogla da, ako ne odmah „pusti niz vodu“, onda da ozbiljno koriguje svoj odnos prema njemu i Srbiji.

Drugi indikator ili nagovještaj promjene američke politike prema Srbiji je očekivanje imenovanja novog ambasadora u Beogradu. Reč je o Kristoferu Hilu, koji je samo zbog tog imenovanja praktično vraćen iz penzije. U Hilovoj bogatoj i zanimljivoj biografiji imate veoma interesantan detalj: ambasador Hil bio je aktivan u američkoj administraciji i veoma blizak saradnik tada glavnog američkog igrača na Balkanu Ričarda Holbruka, u vrijeme kad su SAD vršile pritisak na Slobodana Miloševića da prekine rat u Bosni i Hercegovini i potpiše Dejtonski sporazum.

AUTONOMIJA: Šta hoćete da kažete?

SISOJEV: Hoću da kažem da se ne bih iznenadio ako bi Amerika sada ponovila sličan metod u odnosu na Aleksandra Vučića. To ne znači, dakle, da će on odmah biti otpisan, ne. Mislim da će pre toga Amerikanci izvršiti na njega pritisak da nešto važno završi.

AUTONOMIJA: Šta?

SISOJEV: Da smiri situaciju u BiH. Mislim na Milorada Dodika. Rezultat bi mogao biti veoma sličan rezultatu koji su SAD postigle sa Slobodanom Miloševićem.

Džaba je Milošević kasnije podsjećao Ameriku na to da mu je Holbruk tokom pregovora nešto obećao; na kraju je ipak završio u Hagu.

AUTONOMIJA: Opozicioni mediji u Srbiji tvrde da predsjednik Vučić „trguje Dodikovom glavom“. Imaju li ove spekulacije utemeljenje?

SISOJEV: Vidio sam te spekulacije, ali ne verujem u njih. Možda bi Vučić zaista htio da isporuči Dodika kako bi dobio titulu mirotvorca, političara koji doprinosi stabilnosti u regionu. I Milošević se, sjećate, trudio da se Zapadu nametne kao faktor mira i stabilnosti, pa je, ponavljam, završio u Hagu. Sa druge strane, Vučić ne smije da isporuči Dodika. 

AUTONOMIJA: Zašto ne smije?

SISOJEV: Zato što bi na taj način ušao u direktan sukob sa Moskvom. Rusija podržava Milorada Dodika i sa njim ima posebnu liniju komunikacije. Vučić zna da bi ga skupo koštalo eventualno ponavljanje onoga što je 1994. i 1995. Milošević učinio sa Radovanom Karadžićem, uvodeći mu sankcije. Sukob sa Moskvom Vučić sebi ne smije da dozvoli ni po koju cijenu. Istovremeno, to što je u Rusiju otišao svega nekoliko dana prije Dodika njegov je pokušaj da Zapadu kaže – evo, vidite da Dodik ima posebne veze sa Rusima, ja tu nemam uticaj; pokušaću, ali ne mogu da obećam. Mislim da upravo taj „argument“ Vučić koristi u komunikaciji sa Zapadom.

Vučić ima razloga da se plaši Moskve

AUTONOMIJA: Ima li predsjednik Vučić razloga da se plaši Moskve?

SISOJEV: Ima. Politiku Rusije prema Srbiji javno je i najpreciznije prije tri godine formulisao ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov. Bilo je to marta 2018. godine, kada je šef ruske diplomatije, tokom posjete Beogradu, kazao da se Rusija ne plaši „ukrajinizacije Srbije dok je na vlasti predsjednik Vučić i ekipa oko njega“. Drugim riječima, Moskva se ne boji nereda i destabilizacije režima u Beogradu kao što je to bio slučaj u Ukrajini.

Beogradski kontrolisani mediji su riječi ministra Lavrova protumačili kao bezrezervnu podršku Moskve Vučiću, što nije istina.

AUTONOMIJA: Šta je istina?

SISOJEV: Rusija podržava Vučića dok su na ključnim pozicijama u njegovom timu ljudi koji zastupaju politiku jasne orijentisanosti Srbije ka Rusiji. Uostalom, predsjednik Putin je 2017. godine, neposredno nakon pobjede Aleksandra Vučića na predsjedničkim izborima, tokom Vučićeve posjete Moskvi kazao da se nada da će nova Vlada Srbije imati veći broj ministara koji se zalažu za tješnju saradnju sa Rusijom. To je rekao javno, pred kamerama. Vučić nije imao kud: morao je da sluša šta mu kaže predsjednik Putin. Vučiću je jasno da podrška Rusije zavisi od toga hoće li u Vladi, odnosno u rukovodstvu Srbije, imati određeni broj proruskih političara. Što trenutno jeste slučaj. Dok poštuje taj uslov, Moskva će podržavati Vučića.

Kada je riječ podršci o Vučiću, nemojte zanemariti izjave uticajnih ruskih političara i eksperata, koji tvrde da Moskva ne vjeruje Vučiću upravo zbog toga što se plaši da bi se on mogao okrenuti Zapadu. Uostalom, neke stranke bliske Kremlju svojevremeno su otvoreno podržavale Dveri, Demokratsku stranku Srbije i sl, pokazujući na taj način da Vučić nije jedini političar na koga računaju.

AUTONOMIJA: Ko su najistaknutiji proruski političari u vrhu režima predsjednika Vučića?

SISOJEV: Najeksponiraniji su Ivica Dačić, Nenad Popović, koji sjedi i živi u Moskvi, i Aleksandar Vulin, koji je sa mjesta ministra odbrane preuzeo resor unutrašnjih poslova.

AUTONOMIJA: Ministar Vulin je čak tri puta ove godine išao u Moskvu. Kako to tumačite?

SISOJEV: Baš kao i Dodik, izgleda da i Vulin ima svoj poseban kanal komunikacije sa Moskvom. U decembru 2020. Vulin je izabran za ministra unutrašnjih poslova, što je među prvima pozdravio koordinator ruskih bezbjednosnih službi Nikolaj Patrušev, pozivajući novoizabranog ministra da posjeti Rusiju. Vulin je išao u Moskvu sredinom maja, sredinom septembra i početkom decembra i svaki put se sastao sa Patruševim. Doduše, i sa drugim ruskim funkcionerima, uključujući ministra odbrane Sergeja Šojgua, sa kojim je razgovarao o nabavci naoružanja. Zanimljivo je da o nabavci naoružanja i eventualnoj vojnoj saradnji dvije zemlje razgovara ministar unutrašnjih poslova, a ne ministar odbrane.

AUTONOMIJA: Zašto?

SISOJEV: Vjerovatno zato što Rusija ima mnogo veće povjerenje u trenutnog ministra policije nego u trenutnog ministra odbrane, koji se u Rusiji očito smatra proameričkim čovjekom.

AUTONOMIJA: Kakav je odjek u ruskoj javnosti imala informacija da je ministar Vulin u Moskvu odnio snimke prisluškivanih razgovora ruskih opozicionara koji su boravili u Beogradu?

SISOJEV: U ruskim medijima ni ta činjenica, kao ni sama Vulinova posjeta Moskvi nije imala posebnog odjeka. Jedan od snimljenih ruskih opozicionara kasnije je prokomentarisao da to što ih je srpska policija prisluškivala nije ni važno; tim prije što ništa značajno nisu ni govorili. U tom smislu, informacije koje je Vulin odnio očito nemaju veći značaj. Mnogo je važnije to da je Srbija sa Rusijom uspostavila odnos u kojem je normalno da joj predaje informacije koje je srpska policija tajno snimila, a tiču se aktivnosti ruskih opozicionara na teritoriji Srbije. To dodatno potvrđuje sumnju da je Beograd spreman da se maksimalno približi Rusiji.

Većina medija u Rusiji su provladini i u njima ćete teško naći informaciju koja ne odgovara vlastima. Interesantno je, ipak, da se vijest o formiranju radne grupe Srbije i Rusije u borbi protiv takozvanih obojenih revolucija pojavila u saopštenju MUP-a Srbije, ali ne i u ruskim medijima. Ni riječi! O susretu Vulina i Patruševa imate kratko saopštenje Savjeta bezbjednosti Rusije, čiji je Patrušev sekretar, a koje sadrži samo dvije rečenice: sastali su se, razmotrili pitanja bezbjednosti i realizacija dogovora na najvišem nivou.

Srbija spremna da koristi ruske zakone

AUTONOMIJA: Šta to tačno znači?

SISOJEV: To znači da je saradnja dvije službe dostigla dosta povjerljiv nivo. I da je međusobna saradnja dosta duboka. Borba protiv oponenata, protiv opozicije povjerljivo je pitanje; uspostavljanje saradnje u tom smislu znači da ste sa tim partnerom veoma bliski. Ova vrsta bliskosti podrazumijeva i razmjeru najosjetljivijih, najpovjerljivijih informacija dvije službe. Članice NATO često ističu da međusobno razmjenjuju povjerljive informacije. Ovdje važni sličan princip: Srbija je, dakle, spremna da u obavještajnom smislu sa Rusijom ima isti odnos kakav međusobno imaju zemlje članice NATO. Ta činjenica dosta govori o suštinskoj orijentaciji Srbije. Pored toga, kada država formira radnu grupu za borbu protiv obojenih revolucija, što je takođe veoma osjetljivo pitanje, to onda znači da je Srbija spremna da koristi ili da prenese legislativu koja već postoji u Rusiji.

AUTONOMIJA: Koju?

SISOJEV: Rusija je donijela zakon o tzv. stranim agentima. Svaka nevladina organizacija, svi mediji koji se bave političkim temama ili pišu o politici a ima bilo kakvu podršku – uključujući finansijsku, iz inostranstva, proglašavaju se stranim agentima. To podrazumijeva brojne obaveze, poput one da na svakih dvanaest ili na šest mjeseci pišete izvještaje o radu, da na svakom memorandumu istaknete da ste strani agent i sl. Što je ogroman pritisak. Ako je Srbija zaista krenula u korišćenje i primjenjivanje prakse kakva postoji u Rusiji, onda je to ozbiljno upozorenje za srpsku opoziciju, za nezavisne medije i nevladine organizacije koji imaju bilo kakvu podršku ili finansijsku pomoć iz inostranstva.

AUTONOMIJA: Kako se čvrsti odnosi Beograda i Moskve mogu odraziti na prilike u regionu?

SISOJEV: Sve ciljeve koje više ili manje otvoreno pokazuje u regionu Rusija realizuje uz pomoć Srbije. Daljim približavanjem Beograda i Moskve pozicija Rusije jača, dok Srbija postaje direktni eksponent ruske politike u regionu.