Nije novina ni to da je crnogorska Skupština ogledalo moći partijske lojalnosti, pa se najveći broj poslaničkih aktivnosti treba analizirati u ovom kontekstu. Činjenica je da poslanici glasaju unaprijed dogovorenu i zacrtanu partijsku liniju. Ovo je konstitutivni elemenat nedemokratske prakse koja poslanike pretvara u svojevoljne zatočenike odluka partijskih organa i lidera. Oni su svojevoljni zatočenici, jer pristaju da budu jedna strana u transakcijskom odnosu s partijama koje predstavljaju, odnosno sa partijskim liderima koji kontrolišu čitavu igru. Poslanici uživaju privilegije skupštinskog članstva i to plaćaju bespogovornim glasanjem po partijskoj direktivi. Najbolji trgovci među njima dospiju do ministarskih fotelja i savjetničkih mjesta u vladi.
Novina je da novoizabrana vlast i njeni skupštinski zastupnici nastoje da po svaku cijenu opravdaju svoje očigledne greške i politički salto morale koji su nedavno izveli u crnogorskoj Skupštini. Ovdje mislim na glasanje o prijedlogu skupštinske rezolucije o genocidu u Srebrenici.
PAD NA ISPITU
Kao što smo vidjeli i čuli, Glavni odbor Ure je donio većinsku odluku kako da njihovi poslanici glasaju. Pretpostavljam da su i ostale članice vladajuće koalicije na isti način instruirale svoje poslanike. Ovim činom je osporena mogućnost (pravo? obaveza?) da poslanici glasaju po sopstvenoj savjesti i u skladu sa sopstvenim odnosom prema istorijski utemeljenoj i pravno sankcionisanoj istini. Ne manje važna mogućnost koja je poslanicima oduzeta jeste da glasaju sopstvenu moralnost, tako što će podržati skupštinsku rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Odbijanjem ovog prijedloga, poslanici crnogorske Skupštine su pali na nekoliko važnih ispita. Pomenuću tri koja se meni čine značajnim.
Prvi ispit je ono o čemu vladajuće partijske dodole svakodnevno pripijevaju: pomirenje. Kao što znamo, pomirenje podrazumijeva i suočavanje sa sopstvenim grijehovima, te javno i jasno određivanje prema njima. Ova rezolucija je imala snagu prvog koraka ka pomirenju, jer je zadovoljavala potrebu da se najviše zakonodavno tijelo u državi Crnoj Gori jasno odredi prema činjenično utemeljenom dešavanju koje je pravno procesuirano od strane međunarodnog tijela.
Kao što sam ranije pisao, pređašnja nemušta rezolucija Skupštine je bila bježanje stare vlasti od odgovornosti: usvojila se Rezolucija kojom se podržava tuđa rezolucija. To je bio manevar koji dopušta da se prihvati jalova kategorija opšte odgovornosti, a da se izbjegne konkretno i eksplicitno određivanje o genocidu u Srebrenici. Sadašnja vlast, međutim, nema potrebu čak ni za takvim manevrisanjem (tzv. plausible deniability), jer njeni konstituenti svakodnevno javno potvrđuju da ne smatraju da se ovaj genocid dogodio. To ih, međutim, ne sprečava da nastave svoje skupštinško pojanje o nekakvom pomirenju.
Drugi ispit je onaj iz spoljne politike. Svjedoci smo kontradiktornih projekcija spoljno-političke orijentacije Crne Gore: zvanična retorika prihvata i raduje se budućem članstvu u EU, dok su najsnažniji konstituenti nove vlasti dokazani protivnici EU integracija. Odbijanjem da se izglasa rezolucija o genocidu, vladajuća struktura je, de facto, osporila legitimnost odluka međunarodnog pravnog tijela (Međunarodni sud u Hagu) i odbacila rezoluciju o Srebrenici, koju je prije koju godinu donijela EU.
O tome da su iznova kreirane tenzije u odnosu prema susjedima u Bosni i Hercegovini je suvišno i govoriti.
PAD NA ISPITU MORALNOSTI
Treći ispit je iz oblasti etike i morala. Činjenica da su partijska rukovodstva instruirala svoje poslanike da glasaju protiv prijedloga rezolucije ne ide u korist ni partijama, ni poslanicima. Korist imaju samo etno-profiteri u partijskim rukovodstvima. Oni će i dalje tvrditi da jedina moralna vertikala koja je važna jeste ona što leži uz kičmu sopstvenog plemena, nacije i vjere.
Uvjeren sam da ne postoji značajnije moralno pitanje od našeg jasnog određivanja prema genocidu u Srebrenici. Za one koji nijesu sigurni o čemu se ovdje radi: ovo je tačka u kojoj su oni poslanici koji još uvijek imaju mrvicu morala i dostojanstva trebali da prekrše partijske direktive i podrže prijedlog rezolucije.
Pošto oni to nijesu uradili, može se zaključiti da se njihovi stavovi o Srebrenici i prirodi ratova koji su pojeli bivšu Jugoslaviju sasvim podudaraju sa stavovima negatora genocida kakvi su Slaven Radunović, Jovan Vučurović, Budimir Aleksić, Amfilohije Radović, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Dragoslav Bokan, Smilja Avramov, Ratko Mladić, Radovan Karadžić i njima slični.
Alternativni zaključak o nedostatku hrabrosti i moralnosti nije za njih ništa povoljniji.
Patetične tvrdnje da odluka Glavnog odbora Ure o tome kako da se glasa nije donesena jednoglasno, pokazuje da su svi u toj partiji svjesni da dubok i nezaustavljiv pad u moralni bezdan moraju braniti i lažno ga predstavljati kao let bijelog goluba pomirenja.
DEŽURNI KRIVAC
Odmah je nađen dežurni krivac: poslanica Ure Suada Zoronjić. Njen glas protiv prijedloga rezolucije je medijski prezentiran kao svojevrsna presuda. Kritike koje su njoj upućene su se fokusirale na njenu vjeru i medijski trgovale nevjericom da pripadnica islamske vjere može glasati protiv ovakvog dokumenta. Suada je najednom postlala efektan naslov novinskog teksta, nedovoljno dobra Muslimanka i prodana duša, kao da je njen glas imao veću specifičnu težinu od glasova ostalih poslanika. Po čemu je njena odgovornost veća od odgovornosti ostalih skupštinskih negatora genocida?
Moram reći da kritička linija koja se fokusira na poslanicu Zoronjić polazi i završava u nacionalističkom intelektualnom toru u kojem su vjersko i nacionalno postiđivanje omiljeni sportovi. Olako se zaboravlja da interes često ima prednost u odnosu na naciju i vjeru, i da nijesu rijetki slučajevi kada, zarad interesa, žrtva daje podršku svom bivšem dželatu.
Kritičari poslanice Zoronjić zaboravljaju (svejedno da li slučajno, ili namjerno) najvažniju stvar: poslanica Zoronjić nije glasala kao Muslimanka, već kao članica Ure. Ona je, dakle, slijedila partijsku direktivu, i za tu slijepu poslušnost treba da bude kritikovana skupa sa svojim partijskim kolegama.
Ono što takođe zaslužuje kritiku jeste činjenica da su rezultati glasanja u crnogorskoj Skupštini još jedna potvrda jasno definisanog političkog diskursa kojim se vodi nova vlast kada su u pitanju genocid u Srebrenici, odgovornost za zločine, mogućnost pomirenja, kao i prepoznavanje dokumentovanih svjetovnih i duhovnih istorijskih činjenica iz dalje i bliže prošlosti.
Preporučeno
Video