Pozvan sam da budem crnogorski ministar inostranih poslova u prvoj polovini 2004. godine.

Tome je prethodila situacija, još 2002, poslije parlamentarnih izbora, u kojoj ideja tadašnjeg premijera Đukanovića nije naišla na razumijevanje i podršku u Socijaldemokratskoj partiji. Obnovljeni zahtjev predsjednika Vlade da, kao nestranačka ličnost, iz koalicione kvote SDP, preuzmem tu važnu funkciju u najznačajnijem intervalu novije crnogorske istorije je takođe bio osuđen na neuspjeh, da nije bilo neočekivanog toka sjednice Predsjedništva SDP, na kojoj je podrška stigla sa najmanje očekivane strane.

Ali, o tome nekom drugom prilikom.

KO JE ŠEF CRNOGORSKE DIPLOMATIJE?
Sjećam se mog razgovora sa Đukanovićem, dan prije nego što ću u Skupštini (tadašnja opozicija je uveliko bojkotovala rad parlamenta) biti i formalno predložen i izabran. Imao sam tri pitanja, tj. sugestije koje je valjalo razbistriti sa Premijerom.

Dvije su značajne za temu ovog teksta.

Prva je bila ,,jednostavno“ pitanje: ko je šef crnogorske diplomatije? Taj je upit bio neophodan zbog specifične situacije koja je stvorena poslije potpisivanja Beogradskog sporazuma – tog pravno-političkog akta koji je u Crnoj Gori dočekan sa dominantnim nerazumijevanjem i otporima, od suverenističke javnosti, preko (tada) nezavisnih medija, pa sve do najviših političkih krugova, a u kojoj je u Beogradu postojalo Ministarstvo spoljnih poslova Državne zajednice, ali ne i formalno Ministarstvo spoljnih poslova Srbije…

Pa je konfuzija – namjerna i slučajna – bila neizbježna: ko u čije ime govori i ko je kome nadređen. Jer, Crna Gora je imala svoje Ministarstvo, ali i zamjenika i pomoćnika ministra spoljnih poslova Državne zajednice.

VRIJEME (NE)SPORAZUMA: Vuk Drašković, Miodrag Vlahović i Nebojša Kaluđerović na zasijedanju Skupštine UN

To smo lako riješili – crnogorski ministar je nadređen i crnogorskim predstavnicima u Beogradu, naravno! Primjena tog jednostavnog pravila nije vazda bila laka i ugodna, naročito mojim uvaženim kolegama koji su nas predstavljali u Ministarstvu na čijem je čelu tada bio Vuk Drašković. Priznajem!

Drugo je pitanje bilo političke i ,,tehničke“ prirode. Predložio sam premijeru Đukanoviću da se izmijeni redosljed ko prvi iznosi u javnost stavove. Dakle, da prvo govori ministar, naročito ako su stavovi novi i ako mogu biti interpretirani kao kontroverzni. Pa, ako su reakcije dobre, onda to premijer potvrdi, pojača i ozvaniči, a ako postoje nerazumijevanja i otpori, onda predsjednik Vlade koriguje ministra i iznese definitivni stav sa autoritetom šefa izvršne vlasti, tj. državnog vrha.

Dotadašnja praksa, tj. inercija, je podrazumijevala obrnuti redosljed. Premijer je bio ,,ledolomac“, a onda bi ministri, ne samo onaj za inostrane poslove, već i drugi predstavnici skupštinske većine, taj stav predsjednika Vlade ponavljali, interpretirali i, neizbježno, ublažavali i modifikovali…

I to je odmah prihvaćeno. Postoje dva ili tri slučaja kada je predsjednik Đukanović rekao da ministar Vlahović ,,govori u svoje ime“, jer određeno pitanje ,,nije bilo predmet rasprave na Vladi“, ali je, u svim tim slučajevima našao načina da podrži, tj. potvrdi stav ministra…

Najznačajniji je bio, ili mi se tako još uvijek čini, slučaj sa tzv. ,,sivom zonom“ u vezi pravila o potrebnoj referendumskoj većini od 55 odsto, koje nije definisalo rješenje – što se dešava ako većina postoji, ali je manja od 55 odsto? Rekao sam da, ako budemo imali, recimo, 54 odsto, da su bar dvije stvari jasne: da nismo postali nezavisni, ali i da Državna zajednica Srbija i Crna Gora više ne postoji, jer nema većinu u jednoj od dvije države-članice. Reakcije su bile žestoke, ne samo od ambasadora Lajčaka. ,,To je stav ministra Vlahovića, o tome nijesmo razgovarali na Vladi“, izjavio je Đukanović. I dodao: ,,Ali ja se slažem sa tim stavom!“

Druga važna prilika se desila u novembru 2004, poslije moje posjete Srebrenici, prije puta za Sarajevo. ,,Vlahović je bio tamo u svoje ime, ali i u ime Vlade Crne Gore!“ Takve se stvari ne zaboravljaju.

,,MOJ SRPSKI KOLEGA“
Odnos sa ministrom Vukom Draškovićem je bio, neizbježno, kompleksan i opterećen mnogim faktorima – i crnogorskim, i srpskim, ali i onima na nivou Državne zajednice.

Prvi susret, već u avgustu 2004. je propao, uprkos trudu ambasadora Željka Perovića, jer sam, u prvom nastupu na RTCG, Vuka Draškovića (nepotrebno je reći – sada mog dragog i uvaženog prijatelja) nazvao – ,,moj srpski kolega“.

Drašković nije ni mogao drukčije reagovati, da budemo iskreni, jer su predstavnici tadašnje vlasti u Beogradu i u Srbiji, službe, medije i akademske krugove da ne pominjemo, na nož reagovali na svaki pomen samostalnog nastupa crnogorske diplomatije, pa je i Drašković bio pod velikim pritiskom, a ne samo njegov crnogorski kolega.

Za sjećanje na prvi susret, u čuvenoj ,,Valdorf Astoriji“, u Njujorku, sa srpskim dijelom delegacije na početku redovnog godišnjeg zasijedanja Generalne skupštine OUN, u septembru 2004, u pomoć bismo morali pozvati ambasadora Nebojšu Kaluđerovića, tadašnjeg šefa Misije SCG pri Ujedinjenim nacijama. Oštro je počelo, oštro se i završilo, ali u prijateljskim tonovima. Saglasili smo se da svako ostane pri svojim stavovima i interpretacijama pozicije.

Iskoristio sam priliku da Draškovića pitam koji je on, po istorijskom redosljedu, šef srpske diplomatije. ,,Nemam pojma!“, kaže.

,,E, ja imam pojma, dvadeset i četvrti sam po redu i među prethodnicima imam bar trojicu koji su ili jednaki ili jači od vaše najbolje trojice! Tako da ne razgovarate samo sa mnom, nego i sa njima…“, odgovorio sam.

Onda smo, na samom zasijedanju imali situaciju da je srpski kolega morao, ipak, da pokaže crnogorskom svoj govor za plenum OUN, koji prethodno nije usaglasio sa državom-članicom Crnom Gorom – kako bismo dali primjedbe, odnosno potvrdili da to može da pročita, i kako bi izbjegao situaciju da crnogorska delegacija demonstrativno napusti salu u trenutku kada on počne da čita svoje izlaganje…

Slučaj je htio da smo te godine bili u prvom redu, odmah ispod govornice u plenarnoj sali OUN, pa bi to bio prizor koji je nemoguće ne vidjeti… Sačuvao sam fotografije naših žustrih razgovora o tome, kada Drašković pita (i on!) je li to lični stav ministra ili je to stav Vlade Crne Gore. A Ti provjeri, rekoh. Nije provjeravao.

PRIZNANJE – NEPRIZNANJE
Preskočićemo mnoge situacije od tog septembra 2004, pa sve do maja 2006, kada je postalo jasno da je Crna Gora, poslije 88 godina, odlukom svojih građana, u mirnoj i demokratskoj proceduri, uz inostrane posmatrače i pod budnim okom međunarodne zajednice, i sa Istoka i sa Zapada, obnovila nezavisnost.

Reakcije iz Srbije su bile pomiješane, sa naglaskom na iznenađenje i nezadovoljstvo. Ovih se mjeseci sjećamo i tadašnjih reakcija aktuelnog predsjednika Srbije, koji pripada, nažalost, ,,main streamu“ destruktivne srpske politike prema Crnoj Gori, a koje nam jasno pokazuju da državni suverenitet i nezavisnost nisu samo stanje i jednom zauvijek definisana datost, već je proces koji može imati svoje uspone i padove, u kojima forma ne mora da odgovara sadržini i u kojoj se ona mora čuvati i braniti, potvrđivati i unapređivati.

Došao je i dan kada nas je Srbija priznala – i to na način koji nije do kraja bio regularan (ne prva, naravno, svi se sjećamo da su prijatelji sa Islanda to prvi učinili).

Sjećam se, od ministra Draškovića je faksom stiglo priznanje, u kojem se kaže da je Vlada Republike Srbije, na toj i toj sjednici, ,,primila k znanju“ (!) odluku Narodne Skupštine Republike Srbije, na tom i tom zasijedanju, kojom se ,,konstatuju rezultati referenduma“ u Crnoj Gori.

(Zamolio sam Draškovića da mi opet pošalje. ,,A šta je sad, Mićo?“ pitao je moj prijatelj Vuk, već naviknut na moje posebne zahtjeve i intervencije. Pa red je da napišeš, iza ovog otkucanog ,,Poštovani ministre“ i rukom – ,,Dragi Mićo“, red je to i običaj, kažem. ,,E vala hoću“, odgovorio je Vuk, ,,ako mi obećaš da to nećeš nigde objaviti! Nisam objavio. Šteta.)

,,Odgovori im na isti način“, kazao mi je telefonom premijer Đukanović, kada sam mu pročitao to ,,priznanje“. I odgovorio sam, naravno. Odgovor je pročitan samo jednom na Javnom servisu, u prvom dnevniku, da bi, već u drugom, bilo objavljeno saopštenje iz kabineta predsjednika Filipa Vujanovića, koje je, u najljepšim tonovima, zahvaljivalo na priznanju iz Beograda. Bratska Srbija i ostale iluzije.

Danas, kada slavimo, tj. obilježavamo, tj. ne slavimo i ne obilježavamo Dan nezavisnosti Crne Gore na način koji ta istorijska odluka zaslužuje, treba da budemo svjesni – možda i više nego ranije – i upravo zbog toga što je naša zemlja u teškoj i opasnoj krizi, kako naša komunikacija i razumijevanje naših interesa, u samoj Crnoj Gori, ali i prema susjedima čija politika i dalje udara na našu nezavisnost i nacionalni i državni identitet i integritet, treba da sadrži oba odgovora zvaničnom Beogradu iz juna 2006: da i mi ,,primamo k znanju“, ali i da smo spremni da to znanje ne smetnemo s uma, makar ga i ne pominjali svaki put kada bi, inače, to bilo potrebno.

Crnogorska diplomatija u vrijeme obnove nezavisnosti
Potpisivanje Beogradskog sporazuma, u martu 2002, opredijelilo je pravac i strategiju diplomatije u naporu da se obnovi državna nezavisnost.

Beogradski sporazum, kao pravno-politički akt, ostavio je otvorenim obje opcije – održanje jedinstvene državne strukture (što je tada bila jasna preferencija EU), ali i pravo na referendum o nezavisnosti u državama članicama, što je bio uspjeh crnogorskog pregovaračkog tima.

Djelovanje crnogorske diplomatije je bilo otežano i kompleksno: u sistemu koji je imao zajednička diplomatska predstavništva sa Srbijom, sa različitom spremnošću diplomata iz Crne Gore da rade na istorijskom zadatku obnove nezavisnosti, bilo je potrebno pokazati i potvrđivati odlučnost da je puna državna nezavisnost jedina prihvatljiva opcija, a istovremeno iskazivati spremnost na kompromise i dogovore, kako bi se do tog cilja stiglo.

Uprkos unutrašnjim i vanjskim opstrukcijama, crnogorska diplomatija (državni vrh, Ministarstvo inostranih poslova, predstavnici Crne Gore u Beogradu, crnogorske diplomate u DKP Državne zajednice) je uspjela da održi djelotvornu, iako često konfrontirajuću, komunikaciju sa zvaničnom Srbijom i sa diplomatskom strukturom na nivou Državne zajednice (,,savezno“ Ministarstvo spoljnih poslova – a de facto srpsko, npr.) i sa svim relevantnim faktorima u međunarodnoj zajednici, nastupajući u svim komunikacijama i aktivnostima kao samostalna diplomatska služba (nastupi na generalnim skupštinama UN, ministarske konferencije OEBS, učešće na sastancima Jadranske povelje, predsjedavanje regionalnim inicijativama, bilateralne posjete itd.), i da se, iako pod snažnim pritiskom i permanentnom negativnom kampanjom, izbori za primjenu odredbe sporazuma o pravu na organizovanje referenduma, prvenstveno u trouglu Brisel-Vašington-Moskva, uz vodeću ulogu premijera Mila Đukanovića.

Produženje trogodišnjeg roka za dodatnu godinu je iskorišteno kao argument o spremnosti Crne Gore da uvaži sopstvene unutrašnje prilike, regionalnu i situaciju u Srbiji, kao i dominantne evropske pozicije i projekcije, uz često konfrontiranje sa Visokim predstavnikom EU Havijerom Solanom. (Isto se odnosilo na tok i uslove pregovora o postizanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, đe je crnogorska diplomatija osujetila namjeru i Brisela i Beograda da bude samo formalni učesnik u tom procesu, izborivši se za ravnopravni tretman i posebnu poziciju Crne Gore, pored Državne zajednice i Republike Srbije.)

Komunikacija sa Moskvom i Vašingtonom je potvrdila crnogorsku težnju da se referendum prihvati kao legitimno sredstvo odlučivanja, bez obzira na gotovo istovjetni stav obje adrese da je ,,očuvanje državne zajednice bolja opcija“, kao i na nerazumijevanja i protivljenja nekih članica EU.

Imenovanju ambasadora Miroslava Lajčaka za specijalnog izaslanika EU za referendum prethodili su pregovori o pravilima za isti, đe je spremnost zvanične Crne Gore da, poslije mišljenja Venecijanske komisije, koja je podržala predlog o neophodnoj većini od 55 odsto (onih koji će glasati), da prihvati to pravilo (što je izraženo i u Aide Memoire iz aprila 2006, koji je odaslat Briselu i EU članicama, a koji je iskazao spremnost Crne Gore da prihvati najbolje evropske prakse), uz posebna objašnjenja i konsultacije prema zemljama koje su iskazivale otpore prema ovoj reguli iz njihovih razloga, kako ona ,,ne bi postala presedan“ (Kanada i Španija, npr.), kao i uz podsjećanje da pravila o referendumu ne predviđaju proceduru ako se na referendumu ostvari jasna većina, ali ne i 55 odsto.

Prvo priznanje nezavisnosti je stiglo u MIP Crne Gore sa Islanda, 9. juna 2006.