Video
Ne, dovoljno je da pogledate samo jednu sliku: dvije desetogodišne djevojčice što su ničicom pale na pod, klečeći ruka opruženih, glava pognutih, bez dizanja pogleda, kao da okajavaju neke teške grijehe. Pored njih još dječaka i djevojčica, kleče i slušaju molitvu lokalnog popa.
Što je to – obred inicijacije?
Klirici znaju, to se zove – metanija ili metanisanje, klanjanje pri molitvi, kao izraz poštovanja, poniznosti. Ali, ovo u Baru nije imalo veze ni sa učenjem đaka niti je bio neki nauk o osnovama vjere. Nesrećna barska đeca su dovedena da – legnu i slušaju. Baš tako: metanisanje je bila neka vrsta obuke za stvaranje poželjne sjutrašnjice, ropski poslušnih mladića i đevojaka, koji će više vjerovati popu nego sopstvenim očima.
Pravljenje buduće vojske zilota SPC.
Ali i rušenje crnogorske tradicije, kulturnog nasljeđa. Koje nikad nije poznavalo, baštinilo takvu vrstu poniznosti, poslušnosti.
Rim, Italija, april 1851.
Dobrano narušenog zdravlja, vladika Petar II Petrović Njegoš je, liječeći se od razarajuće tuberkuloze, boravio u Italiji i skupa sa srpskim piscem Ljubomirom Nenadovićem obilazio vjerske i kulturne znamenitosti italijanskih gradova.
Između ostalih i vječni grad Rim. Tamo, u Crkvi Svetoga Petra, kao osobita svetinja čuvao se lanac kojim je Sveti Petar bio vezan u tamnici Jerusalima. Lanac je uvijek bio pod ključem, a dežurni kaluđer, samo odabranim posjetiocima, vadio je lanac iza pamuka u škrinji, smireno i pobožno, prinosio ga poklonicima da ga oni – klečeći, sa skrštenim rukama – cjelivaju.
I pred vladiku Rada je iznešen lanac. Ovaj je uzeo u ruke, rastegao da vidi kolike su verige a kada ih je vratio kaluđeru, ovaj je, čudeći se, izustio kroz zube: „Zar ih neće Vaša Svjetlost cjelivati?“ Vladika mu lakonski odgovori: „Crnogorci ne ljube lance!“
Crnogorci ne ljube lance. Tako je govorio poglavar Crne Gore i Brda prije nekih 169 godina. Tako je jedino i mogao reći, jer Crna Gora – malo, slobodno ostrvo okruženo Otomanskom imperijom – nije mogla ostati slobodna da je živjela u pokornosti i poniznosti.
Da li bi se iko otimao za njenu istoriju – kao što to odavno rade imperijalni Srbi i SPC – da je pristala da, umjesto borbe, izabere metanisanje, klečanje i pokornost?
Jer, izvan vjerskih značenja, metanisanje znači i ritualno iskazivanje pokornosti, poniznosti, ropske uslužnosti… I to ne Svevišnjem, nego njegovim tumačima na zemlji koji, vrlo često, nijesu vitezovi vjere iako od stada traže bespogovornu poslušnost.
O tome je, u stihu, jetko govorio jedan veliki srpski pjesnik, slikar, rodoljub – Đura Jakšić.
Beograd, Srbija, mart 1877.
Slobodoumni Jakšić je, tada na poslu korektora u Državnoj štampariji u Beogradu, zapisao jednu pjesmu o metaniji popova Srpske pravoslavne crkve, čije je ponašanje i karakter izgleda dobro znao.
Gled'o sam vam metanije,
Kad varate Boga živa;
Gled'o sam vas, gde se pije,
Gde se jede i uživa.
Sluš'o sam vas, kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kad tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!
Gled'o sam vas – ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite;
Gled'o sam vas, ne da nisam,
Licemerni, upamtite!
Zbog ove je pjesme, godinama nakon smrti, Jakšić ostao omražen unutar SPC, pa je – kao primjer drugima koji se drznu da kritikuju popove – njegova bista uklonjena iz porte Manastira Lipar kod Kragujevca.
* * *
Tri slike razotkrivaju nakaradnost djelovanja Srpske pravoslavne crkve koja se decenijama trudi da uništi kulturno i istorijsko nasljeđe Crne Gore, da preoblikuje slike o prošlosti da bi mogla da formira vjerno stado koje ne postavlja pitanja, nego sluša zapovijedi; koje ne misli, nego vjeruje. Litije, metanije, pa onda – razaranje crnogorskog društva.
I koji je odgovor ,,građanske“ Crne Gore – šutnja, od institucija do CANU i Univerziteta… Nije to zalog za bolju budućnost. Više liči na povratak u mrak srednjeg vijeka. I nemojte da se čudite ako sjutra, u nekom drugom gradu, vidite kako neka druga učiteljica odvodi đecu koja kleče u i ispred srpskih hramova.
To je život koji nam se dešava dok smo zaokupljeni drugim stvarima.
Preporučeno
Draško Đukanović
