Video
Za sami početak potrebno je razgraničiti nekoliko stvari. Prva je da najveći procenat Srba u Crnoj Gori nije dijaspora Republike Srbije. Riječ je u najvećoj mjeri o ljudima koji su rođeni u Crnoj Gori i čije familije žive ovđe stotinama godina. Štoviše, linija nacionalne identifikacije u Crnoj Gori ne prolazi riječnim kanjonima ili planinskim vrhovima, nego ravno kroz familije, bilo na Cetinju ili Pljevljima, jer to u Crnoj Gori zapravo nikad i nije bilo etničko, već političko-ideološko pitanje.
Druga je da bi interes svakog slovesnog čeljadeta bio da mu je tu đe živi omogućeno da se školuje, radi, liječi, podiže familiju u uređenom društvu, sa svim pravima koja mu nudi Ustav, a u Crnoj Gori je, kako znamo, nosilac suvereniteta građanin, a ne nacija. Dakle, interes Srba u Crnoj Gori morao bi biti da njihova država bude prosperitetna i garant svih prava i sloboda. K tome, sva svoja prava crnogorski Srbin će najbolje ostvarivati upravo u svojoj državi u kojoj se, po posljednjem popisu stanovništva, nešto preko 30% njegovih sugrađana nacionalno iskazuje kao Srbi.
U počivšoj Državnoj Zajednici Srbija i Crna Gora glas svakog crnogorskog građanina srpske nacionalnosti, recimo, vrijedio je – zbog dispariteta u broju stanovnika Srbije i Crne Gore – deset puta manje nego u nezavisnoj Crnoj Gori.
Ako su ovo neporecive premise – a jesu – postavlja se pitanje u čemu je to onda ključni nesporazum između Države Crne Gore i nacionalnih interesa Srba u Crnoj Gori. A odgovor je vrlo jednostavan – politička klasa koja se predstavlja kao zaštitnik srpskih nacionalnih interesa naprosto obmanjuje i lične interese uske skupine ljudi kamuflira iza navodnih nacionalnih interesa.
Srpski nacionalni interes nije, niti može biti, kad bratanić predśednika Skupštine iz službenog automobila pokuša dvostruko ubistvo a policija i tužilaštvo to pokušaju zataškati jer je striko izdao komandu da je riječ o “dobrom momku”. Srpski nacionalni interes u Crnoj Gori nije kad funkcioneri Nove srpske demokratije – s kriminalnim dosijeima – pretuku gradonačelnika Budve, zato što nije dovoljno dobar Srbin i srpske nacionalne interese ne ravna spram potreba autokrate Aleksandra Vučića.
Nacionalni interes Srba u Crnoj Gori ne smije biti negiranje drugih nacionalnih skupina, već razvoj građanskog društva u kojem će individualni identiteti biti bogatstvo, a ne povod za mržnju i nasilje. Nacionalni interes Srba u Crnoj Gori ne može biti “slijepa poslušnost” – kako je jednom taj podanički fenomen nazvao Momir Bulatović – prema velikodržavnim i u osnovi antisrpskim nacionalističkim narativima koje danas baštine Aleksandar Vučić i njegova duboka država, baš kao što ih je prije tri decenije baštinio Slobodan Milošević sa svojom zločinačkom klikom uzrokujući 4 rata iz kojih je Srbija izašla smanjena i osramoćena a građani Srbije osiromašeni i izolovani od svijeta.
Ne može to biti srpski nacionalni interes u Crnoj Gori jer ono što i danas ima cijenu u percepciji istorijskih zbivanja nije povijest podanstva, već istorija borbe za slobodu i nezavisnost Crne Gore. Srpski nacionalni interes u Crnoj Gori ne može biti slavljenje kolaboranta Draže Mihailovića i zločinaca Pavla Đurišića i Ratka Mladića ako ništa bar zbog toga što su Srbi u Drugom svjetskom ratu bili žrtve naci-fašizma kojem su sva trojica služili i ako ništa bar zbog uspomene na jedini pravi antifašistički pokret – partizane u kojem su Srbi poput Koče Popovića ispisali najslavnije stranice srpske i svjetske antifašističke sage.
Nacionalni interes Srba u Crnoj Gori ne može biti povođenje za opskurnim doktrinama Nikolaja Velimirovića jer samo oni koji svoj narod žele držati u vječnom mraku podaništva i duhovne praznine između profašističke tradicije koju je formulisao antisemita Velimirović i slobodomislećih tradicija koje su temeljili ljudi poput Radomira Konstantinovića mogu izabrati ove prve.
Interes Srba u Crnoj Gori ne mogu biti glasovi kupljeni krvavim novcem ovog ili onog klana, niti oslobađajuće presude za ubice samo zato što ih štiti članstvo u “pravoslavnim bratstvima” ili srodstvo s popovima jer svaka ma i najmanja nepravda korak je ka institucionalizaciji bezakonja i nasilja što nije interes nijednog građanina.
Srpski nacionalni interes ne mogu biti ni ministri s mahom kupljenim diplomama koji urnišu crnogorsku privredu. Srpski nacionalni interes nije ni to da Trinaestojulska nagrada pripadne nekom ko nije ni objavio nagrađenu knjigu i nekom ko autošovinistički pljuje na najsvjetlije srpsko antifašističko nasljeđe…
Moglo bi se ovako do prekśutra pa da rezimiram.
Nacionalni interes Srba u Crnoj Gori jeste građanska Crna Gora u kojoj će kao njeni građani uživati sva individualna i kolektivna prava, država za koju su se borili i njihovi preci, zagledani u slobodne visine Lovćena, država koja bi ulaskom u Evropsku uniju trebala da u cjelini prihvati pravne tekovine najrazvijenijih država svijeta i istovremeno obezbijedi ekonomsko blagostanje.
Nacionalni interes Srba u Crnoj Gori je da budu u centru političkih odlučivanja, a ne da budu periferija koju će neki beogradski autokrata – današnji ili śutrašnji – koristiti kao topovsko meso za održavanje vlasti i proizvodnju konflikata u suśedstvu. Jedini smisleni i društveno-istorijski utemeljeni integristički projekat Srba u Crnoj Gori morao bi biti integracija u crnogorsko društvo i prevazilaženje etničke distance u odnosu na druge nacije u Crnoj Gori.
Kad se na političkoj sceni u Crnoj Gori pojavi neko ko će ove premise koje su garant života u boljem i pravednijem društvu, u zdravijem okruženju, umjeti da adekvatno politički artikuliše, biće to temelj za izgradnju države dostojne čovjeka, a istovremeno i trijumf razumijevanja da se srpski nacionalni interesi najbolje mogu baštiniti u demokratskom, pluralnom društvu, onđe đe žive slobodni pojedinci a ne marionete u rukama genocidnih ideologija i ideologa
Preporučeno
