Temeljna prevara oko „temeljnog ugovora“

Brojne činjenice ukazuju da je realnost sasvim drugačija, makar kada je u pitanju crnogorski ,,Radni tim“ kojeg na jučerašnjem sastanku – nije bilo.

Preciznije: od pet članova Radnog tima koji je razgovorao sa predstavnicima Crkve Srbije samo je ministar pravde Marko Kovač potpisao, kako kaže, ,,usaglašeni zapisnik“. Ministar manjinskih i ljudskih prava Fatmir Đeka bio je na početku sastanka, da bi ga ubrzo napustio zbog ,,ranije preuzetih obaveza“. Treći član Radnog tima, advokat Nikola Martinović, kojeg je u sastav tima predložio potpredsjednik Vlade Raško Konjević – izuzeo je mišljenje.

Sastanku Radnog tima koji je Vlada formirala 23. juna nijesu, iz neutvrđenih razloga, prisustvovala još dva člana: Sergej Sekulović, savjetnik predsjednika Vlade i Boris Marić, u ime Generalnog sekretarijata Vlade.

Da sve bude intrigantnije, Zapisnik o sastanku sa predstavnicima Crkve Srbije potpisao je i predstavnik Generalnog sekretarijata Vlade Ilir Harasani, koji zvanično nije član Radne grupe, ali jeste – kum Dritana Abazovića?!

Podatak da je Harasani, iako po iskazu Kovača nije član Radnog tima, potpisao Zapisnik o sastanku sa predstavnicima, razotkriva prizemnu političku igru ,,šibicarenja“ u kojem su, očito, glavne uloge imali premijer i ministar pravde.

O tome je juče svjedočio i advokat Nikola Martinović.

KOVAČEVA OPSTRUKCIJA

Kako je Martinović istakao izdvajajući mišljenje, o satnici sastanka Radnog tima upoznat je u poneđeljak uveče, tek u 20:28 sati, kada ga je mejlom, nakon više insistiranja, obavijestio Dragan Radović, član Generalnog sekretarijata Vlade.

Ispostavilo se da Martinović nije pozvan na sjednicu Radnog tima nego na – sastanak sa ovlašćenim predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. Kada je ušao u salu za sastanke Martinović je preko puta ugledao i šestočlanu ekipu ovlašćenih zastupnika Sinoda Srpske pravoslavne crkve?!

A tekst dokumenta prvi put je ugledao nekoliko minuta prije ,,početka pregovora“.

– Dokument koji se zove ,,radna verzija Temeljnog ugovora“ dostavljen mi je u ,,hard kopiju“ tek na samom sastanku. Ovakvim postupanjem očigledno je da ministar pravde pokušava opstruirati rad ovog člana Radne grupe – konstatovao je u Zapisniku Martinović.

Gorim od ministrove opstrukcije, Martinović je ocijenio sadržaj predloženog teksta ugovora.

– Letimičnim pregledom dokumenta, i to u pogledu naslova, preambule koja treba da služi i čija je svrha buduće tumačenje Ugovora u slučaju spora, te identifikacija stranaka, ukazuju da je ovaj dokument pripreman van Radne grupe i da nije u skladu sa pozitivnim propisima Crne Gore, ali ni sa međunarodnom praksom. Kada kažem ,,međunarodnom praksom“, u prvom redu mislim na ugovore sa SPC kojima se regulišu identični odnosi ove vjerske zajednice u evropskim državama – ističe Martinović u Zapisniku.

Potom daje važnu napomenu – da tekst ,,mora pretrpjeti ozbiljne izmjene ukoliko se ne želi ovakvim ugovorom obezbijediti poseban, povoljniji, položaj jednoj vjerskoj zajednici u Crnoj Gori“.

Advokat Martinović vrlo jasno detektuje cilj predloženog teksta ugovora sa Srpskom crkvom: namjeru da se Crkva Srbije postavi kao država u državi.

TEMELJNI BEZ TEMELJA

O tome svjedoči i sam naslov radnog teksta: ,,Temeljni ugovor između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve“.

Insistiranje na terminu ,,Temeljni ugovor“ nema ni pravno obrazloženje niti logiku. Temeljni ugovor koji je potpisala crnogorska Vlada juna 2011. godine nosi tu odredbu jer je Crna Gora ugovor potpisala sa Svetom Stolicom koja je – međunarodno priznata država Vatikan.

Taj je ugovor međunarodnog karaktera, potpisnice su dvije države i zato nosi naziv Temeljni ugovor. Kada je potpisivan ugovor sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori ili Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori, izostao je, sasvim prirodno, taj termin.

Dakle, jasno je: insistiranje da se sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpiše temeljni ugovor nije motivisano pravnom, nego političkom logikom nalogodavaca iz Beograda.

Na to posredno ukazuje jedan dokument iz susjedstva. Kada je predsjednik Vlade Hrvatske Ivica Račan decembra 2001. godine potpisivao Ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, hrvatski vrh je vodio računa o zaštiti državnih interesa: ugovor se nije zvao temeljni već ,,Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa“. Potpis je, osim Račana, stavio – ne tadašnji patrijarh srpski Pavle – već mitropolit zagrebačko- ljubljanski Jovan, predsjednik Episkopskog savjeta u Hrvatskoj. I to ne za svekoliku SPC, već za ,,Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj“.

I na pravom tragu je član Radnog tima Vlade Crne Gore Martinović kada govori da ,,radni tekst Ugovora“ koji se juče pojavio nije ni koncipiran ni pisan u Podgorici – već u Beogradu. Sve je rađeno planski. Prethodno je izbrisano svo nasljeđe iz vremena mitropolita Amfilohija, pa ne postoji ni Episkopski savjet, samim time ni mogućnost da mitropolit Joanikije – sve da smije ili da želi – potpiše ugovor sa državom Crnom Gorom.

Moguće da je u pravu i bivši premijer Zdravko Krivokapić kada tvrdi da je sadašnji ,,radni tekst“ u stvari obična kopija onog teksta ugovora koji je iz Beograda donio tadašnji ministar pravde Leposavić.

I nije ,,kvaka“ u tome što je pisan na ćirilici, već što su suštinske odredbe – protivne crnogorskom državnom interesu.

FALSIFIKOVANJE I OTIMANJE CRNOGORSKOG IDENTITETA

Preciznije rečeno: interesi Crkve Srbije su postavljeni iznad interesa države Crne Gore. O tome svjedoči i preambula, kao i pojedini članovi ,,radnog teksta“.

Tako se u trećem stavu preambule, osim pozivanja na međunarodno pravo, Ustav Crne Gore i zajamčenu slobodu vjeroispovijesti, tekstopisci pozivaju i na Ustav Srpske pravoslavne crkve, ali i crkveno ustrojstvo ,,od osnivanja Žičke arhiepiskopije, Pećke patrijaršije, odnosno Srpske pravoslavne crkve“.

Može da zvuči čudno što se tekstopisci pozivaju na ustrojstvo SPC kakvo ne postoji ni u doba Žičke arhiepiskopije ni u vremenu Pećke patrijaršije. Ali, to se radi sa jednom, jedinom namjerom – da se predstavi kontinuitet Srpske pravoslavne crkve od ,,apostolskih vremena“.

Upravo je tako zapisano u četvrtom paragrafu preambule, đe se navodi da sve počinje još prije 800 godina: ,,Polazeći od činjenice da je Hrišćanska Crkva na prostoru Crne Gore prisutna od apostolskih vremena i njenog kontinuiteta-misije kroz istorijsko pravoslavno i crkveno ustrojstvo od osnivanja Zetske, Budimljanske i Humske Episkopije Žičke Arhiepiskopije (1219-1220 g)“. 

Da ne bude zabune i da je jasno da se misli na Crkvu Srbije, u članu 2 ,,radnog teksta Ugovora sa SPC“ se nedvosmisleno ističe da država Crna Gora ,,priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta…“.

Da, upravo tako: tekstopisci su zamislili da država Crna Gora prizna postojanje Srpske pravoslavne crkve u pravnom kontinuitetu od, brat bratu – 802 godine.

To čak ni Srbija nije uradila!

Naime, država Srbija je, nakon što je crnogorskim referendumom i ona dobila nezavisnost, Zakonom o vjerskim slobodama iz 2006. godine – u članu 11 – Srpskoj pravoslavnoj crkvi priznala pravni subjektivitet od 1836. godine, odnosno od donošenja takozvanog Sretenjskog ustava.

U slučaju da se usvoji tekst kakav je juče objelodanjen, država Crna Gora bi ,,kćerki crkvi“ (četiri eparhije SPC u Crnoj Gori) priznala ono što ,,majci crkvi“ (SPC) nije omogućeno u Srbiji – pravni kontinuitet od 802 godine.

Ili, kako bi to advokat Nikola Belada rekao, kada je komentarisao ,,Leposavićev nacrt Temeljnog ugovora sa SPC“, ,,majka crkva ima pravni subjektivitet od 1836, a organizacioni dijelovi (Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka) od 1220. godine?!

Što znači da su kćerke crkve (eparhije) starije od majke crkve (SPC)!

Tako sročena formulacija djeluje fantazmagorično, ali jedino je tako moguće obrazložiti politički maligni cilj: da se ,,Temeljnim ugovorom sa SPC“ potre hiljadugodišnje sakralno, kulturno i državno nasljeđe, da se poništi postojanje Crnogorske pravoslavne crkve, njeno ustavno priznanje u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori.

Nema mnogo dilema. I letimičan uvid u tekst koji je juče objavila Vlada Crne Gore pokazuje da se Crkva Srbije postavlja ne samo kao država u državi, nego i kao institucija iznad države Crne Gore.

EKSTRATERITORIJALNOST

Još jedan dio iz ,,radnog teksta Ugovora sa SPC“ pokazuje zlonamjeru da Crkva Srbije dobije poziciju koju nema niti jedna vjerska zajednica u Crnoj Gori.

U članu 7, stav šesti, država Crna Gora jemči Crkvi Srbije da u ,,objektima i prostorima SPC državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, osim u slučajevima kada to nalažu razlozi hitnosti zaštite života i zdravlja ljudi“.

Na prvi pogled, djeluje kao izraz ,,poštovanja“ Države prema Crkvi. No, ukoliko ova odredba ostane, Srpska pravoslavna crkva dobija pravo eksteritorijalnosti, nepovredivosti prostora kakvo, po odredbama Bečke konvencije, imaju samo teritorije diplomatsko-konzularnih predstavništava i misija u stranoj državi.

Tako je i zapisano u članu 23. Bečke konvencije: ,,Prostorije misije su nepovredive. Organi države sjedišta smiju u njih ući samo uz pristanak šefa misije…“

To pravo eksteritorijalnosti biće, ukoliko se ne promijeni stav iz člana 7. ,,radnog teksta“ ekskluzivno dato i sveštenicima Crkve Srbije. Dakle: neki lopov, većeg ili manjeg kalibra, silovatelj ili nasilnik u porodici, moći će da se sakrije u prostorijama Crkve Srbije i crnogorski istražni organi neće moći da ga gone ili liše slobode bez dozvole – nadležnog sveštenika.

Da pojednostavimo: po nalogu nadležnog suda, policija ili Specijalno policijsko odjeljenje mogu da uđu u prostorije predsjednika države ili predsjednika Vlade ili, kao što su ulazili i hapsili, u kancelarije sudija i predsjednika sudova, ali to neće moći da učine u Crnoj Gori – bez dozvole popa ili paroha ili mitropolita.

Kako se to zove, kada popovi određuju dužnosti političarima, sudijama, policajcima ili istražiteljima – ,,usklađivanje sa Ustavom“ ili, ipak, stvaranje klerikalne države u kojoj vlada Srpska crkva.

Tako nešto se nije moglo desiti čak ni u ,,apostolskoj“, od SPC bojažljivoj, Vladi Zdravka Krivokapića.

SAMOUBISTVO IZ ZASJEDE

Očita je namjera sadašnjeg premijera Dritana Abazovića da, kao oni ulični šibicari, pokuša da prevari svoje sadašnje političke saveznike.

I svakako nije slučajnost što se sve dešava dan prije posjete Beogradu. Mlađani premijer očito izvršava zadatke. Ili je, moguće, beskrajno ponizan prema srpskom voždu i kao da želi, pred put za Beograd, da u miraz Aleksandru Vučiću pokloni potčinjenu Crnu Goru.

Koji god od motiva, rezultat je isti – veliki korak nazad i izaivanje ponovnih političkih tenzija, koje će – neminovno – usporiti cfrnogorski put ka Evropskoj uniji. Moguće da to i Beograd priželjkuje.

Zauzvrat, Abazović se nada da će mu vlast na Andrićevom vencu omogućiti političku stabilnost, da će zapadni prijatelji zažmuriti ,,na oba oka“ i da će, makar kroz podršku opozicionog Demokratskog fronta i Demokrata, obezbijediti opstanak manjinske vlade.

Samo, ovakva temeljna prevara oko ,,Temeljnog ugovora sa SPC“ izazvala je i tek će izazivati lančane reakcije, ne samo partija ili nevladinih organizacije nego i ogorčenih i prevarenih građana. Ukoliko ostane tvrdokoran i bespogovorno lojalan Beogradu i ne promijeni suštinske odredbe nacrta ugovora sa Crkvom Srbije – rješenja koja besprizorno ponižavaju državu Crnu Goru, kradu crnogorski identitet i državnost – Dritan Abazović rizikuje da ostane upamćen kao premijer sa najkraćim mandatom u istoriji crnogorskog višestranačja.

Izbor je u rukama Abazovića i mora ga učiniti što prije. Da ga ne iznenadi doček kada se bude vratio iz Beograda.