Temeljni ugovor: Zna li Krivokapić što će da potpiše

I još važnije: kakve će posljedice imati na crnogorsko kulturno i sakralno nasljeđe. 

Nije neupućena samo šira javnost. Osim ministra pravde Vladimira Leposavića, koji (ni)je u ostavci, čak i predstavnici tri partije parlamentarne većine tvrde da nijesu imali uvid u konačan tekst.

Tragikomična izjava vicepremijera Dritana Abazovića – da u tekstu koji nije vidio, ništa nije sporno – mogla bi se možda razumjeti kao neka vrsta onih prizemnih i priglupih viceva čija je namjera, valjda, bila da se malo ,,relaksiraju“ građani. 

Međutim, ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom nije šala već ozbiljan državni posao. Zavisno od sadržine teksta i nivoa potpisnika ugovora, posljedice po državu i društvo mogu biti drastične, čak u nekim slučajevima dovesti do otuđenja crnogorske imovine i nasljeđa, ali i proizvesti diskriminaciju vjerujućih Crnogoraca koji ne doživljavaju SPC kao svoju crkvu.

,,BEOGRADSKI UGOVOR“

Prema informacijama Pobjede iz krugova bliskih izvršnoj vlasti, premijer Zdravko Krivokapić se tek nedavno, nakon razgovora sa patrijarhom SPC Porfirijem, detaljnije upoznao sa tekstom temeljnog ugovora.

Ta činjenica ukazuje da je prvobitni tekst pisan u Podgorici združenim snagama ministra Leposavića i eksperata iz Mitropolije crnogorsko-primorske, da bi kasnije prošao ,,redakturu“ u Beogradskoj patrijaršiji. Već to prilično govori o ponižavajućem položaju crnogorske države i nove vlasti, koja čeka da vidi što će im se poslati iz Beograda.

Za sada nije jasno ko će potpisati u ime Srpske pravoslavne crkve temeljni ugovor i o tome će, prema saznanjima našeg lista, odlučivati isključivo srpski patrijarh.

VJERSKE ZAJEDNICE I ,,DRŽAVNA CRKVA“

Ukoliko patrijarh Porfirije potpiše temeljni ugovor sa Vladom Crne Gore, biće to pravno zanimljiva situacija. Crna Gora bi time priznala da potpisuje ugovor sa – stranom crkvom, čije je sjedište u Beogradu.

Oni bliski Beogradskoj patrijaršiji, eksperti i laici svejedno, tu pretpostavljenu situaciju poređuju sa Temeljnim ugovorom koji je Vlada Crne Gore svojevremeno potpisala sa Svetom Stolicom.

To su, gledano sa aspekta prava, neuporedive situacije. Sveta Stolica je međunarodno priznata država i sa Vatikanom je moguće zaključiti međudržavni sporazum ili ugovor. Srpska pravoslavna crkva jeste državna crkva Srbije, ali nije – država. Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom se ne može tumačiti kao međunarodni ugovor, kao što to nije ni ugovor sa Islamskom vjerskom zajednicom.

Osim toga, Barska nadbiskupija i Kotorska nadbiskupija, kao i Islamska zajednica Crne Gore bile su registrovane vjerske zajednice i po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine, kao i po Zakonu o slobodi vjeroispovijesti usvojenom decembra 2019. Srpska pravoslavna crkva nikada nije registrovana i nema pravni subjektivitet.

Zato je nova vlast, upravo po nalogu Amfilohija i SPC, ,,brzopoteznim“ izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti htjela da se stvori privid kako je Srpska crkva ,,tradicionalna pravoslavna zajednica“ u Crnoj Gori iako je na ovim prostorima SPC postala ,,vlasna“ tek nakon dekreta regenta Aleksandra Karađorđevića (jun 1920) i nasilnog gašenja vjekovne Crnogorske pravoslavne crkve.

Dakle: SPC i poslije vremena Amfilohija ne namjerava da se registruje kao što je to uradilo 15 vjerskih zajednica. To će otvoriti ozbiljan pravni problem kada se potpiše temeljni ugovor, ukoliko ga potpiše patrijarh SPC.

Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je konstituisana, odnosno preuređena, odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC od 26. maja 2006. godine i nju sačinjavaju eparhije: Mitropolija crnogorsko-primorska i Budimljansko-nikšićka. Kao i djelovi Mileševske i Zahumsko-hercegovačke eparhije, čija su sjedišta u Prijepolju (Srbija) i Mostaru (Bosna i Hercegovina).

Nagradno pitanje za beogradske tvorce temeljnog ugovora: kako će patrijarh Porfirije potpisati ugovor sa Crnom Gorom koji treba da se primjenjuje na djelovima teritorije trećih država – Srbije i Bosne i Hercegovine?

Ali i pitanje za crnogorske građane: kakva će biti sudbina crnogorskog sakralnog i kulturnog nasljeđa kojim i sada, u najvećem dijelu, upravlja Srpska pravoslavna crkva?

Sve su to stvari koje bi morale da se regulišu ugovorom, ako se on sačini na valjan način.

HRVATSKI PRIMJER I CRNOGORSKA SLUTNJA

Naši susjedi u Republici Hrvatskoj su brojna pitanja odnosa države i Srpske pravoslavne crkve precizno regulisali. Prije skoro dvije decenije.

Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve potpisali su 12. decembra 2002. godine tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan i predsjednik Episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj mitropolit Jovan, kojeg je kasnije naslijedio upravo sadašnji patrijarh Porfirije.

U članu 2 tog Ugovora se konstatuje da je SPC u Hrvatskoj imala ,,pravnu osobnost i prije stupanja Zakona na snagu“ te da je Episkopski savjet SPC obavijestio ministarstvo ,,zaduženo za poslove opće uprave“ – o upisu u Evidenciju u skladu sa Zakonom.

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je odavno uredno registrovana, dok u Crnoj Gori i danas ne želi da se registruje i tako prizna državu Crnu Goru.

Nije tu kraj razlikama. U Hrvatskoj je i kulturno i sakralno blago i nasljeđe SPC – ostalo hrvatska baština. U članu 16 piše, vrlo precizno: ,,kulturna i umjetnička baština Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, te brojni dokumenti pohranjeni u arhivama i knjižnicama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj sačinjavaju dragocjeni dio cjelokupne kulturne baštine Republike Hrvatske“.

I ne samo to: SPC je, piše u istom članu, dužna da omogući svima koje zanima to bogatstvo da upoznaju – ,,da se njime koriste i da ga proučavaju“.

Tako je to uredila hrvatska država, uz punu saglasnost Srpske pravoslavne crkve.

Kako će sve urediti država Crna Gora?

Za sada, ostaje da se nagađa i da se samo nadamo da će premijer Zdravko Krivokapić znati da sačuva vitalne interese države Crne Gore. Samo još da mu ministar Leposavić ljubazno omogući uvid u ono što treba da potpiše.

Plaćanje DPS zabluda

Savremena Crna Gora već ima potpisane temeljne ugovore sa tri vjerske zajednice.

Predsjednik Vlade Igor Lukšić i tadašnji državni sekretar Svete Stolice Tarcisim Card potpisali su 24. juna 2011. godine u Vatikanu temeljni ugovor između Crne Gore i Svete Stolice.

Šest mjeseci kasnije, 30. januara 2012, premijer Lukšić i reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić potpisali su Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori, a već sljedećeg dana crnogorski premijer i predsjednik Jevrejske zajednice Jaša Alfandari stavili su potpise u Podgorici na Ugovor o uređenju odnosa od zajedničkog interesa Vlade Crne Gore i Jevrejske zajednice.

Crnogorskoj vlasti je predstojao mnogo teži posao: da završi pregovore sa dvije pravoslavne crkve u jednoj državi – Crnogorskom pravoslavnom crkvom i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Do toga, međutim, nikada nije došlo, uglavnom zahvaljujući ideji koja je tada bila preovlađujuća u Demokratskoj partiji socijalista – da se pravoslavna zajednica u Crnoj Gori posmatra kao cjelina, odnosno da pravoslavna crkva na ovom državnom prostoru bude objedinjena.

Tu namjeru je objelodanio tadašnji premijer Lukšić.

– Pred nama su dvije opcije. Da se razmotri sklapanje dva ugovora i druga, koja je meni mnogo bliža, da se ne tretira pravoslavna zajednica u Crnoj Gori kao podijeljena i da se pristupi dijalogu u cilju premošćavanja razlika, da se stvore uslovi da pravoslavna crkva bude objedinjena, jer je to većinska religija u ovoj zemlji – kazao je tadašnji predsjednik Vlade.

Iako je Lukšić bio glasnogovornik, jasno je da je ovu strategijsku ideju nametnuo vrhu DPS-a tadašnji visoki državni i partijski funkcioner Svetozar Marović, nadajući se da, ako bi mitropolit SPC Amfilohije podržao zamisao, da bi se lako dogovorili sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom i mitropolitom Mihailom.

Bila je to teška zabluda. Mitropolit Amfilohije nije želio da izgubi monopol koji je SPC već zauzela zahvaljujući brojnim trulim kompromisima i kompenzacijama sa vrhom crnogorske vlasti i ladno je odbacio takve primisli.

U Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nijesu željeli da budu dio političke igre i prihvate da se obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva odrekne istorijskog nasljeđa i kontinuiteta jedine pravoslavne crkve u Crnoj Gori sve do nasilnog gašenja 1918. godine. 

– Posve je razumljivo da se potpiše ugovor sa vjerskim zajednicama čiji su centri u drugim državama, u Rimu, Beogradu ili Jerusalimu. Ali, Crnogorska pravoslavna crkva ne vidi nikakvu logiku, niti je razumno, da se potpisuje ugovor sa sopstvenom, našom državom, jer mi smo njen temelj i postojimo u njoj 800 godina – kazao je te 2012. godine predstavnik CPC Stevo Vučinić.

I tu je bio kraj svakoj daljoj priči iako je kasnije, prvenstveno između DPS-a i Srpske pravoslavne crkve, bilo bezbroj javnih i zakulisnih razgovora i pregovora.

Osam godina kasnije, 2020, Skupština Crne Gore usvojila je Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je, usklađen sa evropskom praksom, trebalo da razriješi pitanje odnosa države i crkve.

A samo nekoliko mjeseci docnije, kada je SPC predvođena mitropolitom Amfilohijem uspjela da aktivira masu preko organizacije litija i doprinese izbornom padu Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, nova vlast koju je SPC oformila u Ostrogu, usvojila je novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Baš onaj koji je ova crkva pisala!

Vlada u Podgorici uskoro bi trebalo da potpiše još jedan dokument u čijoj izradi nije učestvovala – temeljni ugovor, sa SPC, koji je osmišljen u Beogradu. 

Crna Gora plaća cijenu zabluda crnogorske vlasti. Samo se još ne zna kolika će ta cijena biti.