Video
Govoreći o ekonomiji, tržištu rada, fiskalnoj disciplini i konkurentnosti domaćih kompanija, Tipurić šalje jasnu poruku da evropske integracije nijesu kraj reformi, već početak ozbiljnog testa sposobnosti države da izgradi funkcionalne institucije, održiv razvoj i društvo u kojem ljudi ostaju „iz uvjerenja, a ne iz nužde“.
POBJEDA: Kako ocjenjujete spremnost crnogorske ekonomije za članstvo u EU i koje su njene najveće strukturne slabosti?
TIPURIĆ: Spremnost treba posmatrati na dva nivoa. Prvi je formalni: koliko je pregovaračkih poglavlja zatvoreno, koliko je zakonodavstvo usklađeno i koliko je administrativnih koraka završeno. Na tom nivou Crna Gora zaista napreduje i to treba pošteno priznati. Drugi nivo je suštinski: koliko institucije zaista funkcionišu, koliko su otporne, nezavisne i sposobne da sprovode javne politike. Tu je slika znatno složenija.
Vidim tri ozbiljne strukturne slabosti. Prva je pretjerana zavisnost od turizma i usluga, dok prerađivačka industrija slabi i gubi razvojnu snagu. To nije samo crnogorski problem. U drugačijem obliku s njim se suočava i Hrvatska.
Druga slabost je fiskalna improvizacija. Prema dostupnim informacijama, fiskalni okvir još nije dovoljno institucionalno zaokružen, a mehanizmi nezavisnog nadzora i odgovornosti nijesu razvijeni u mjeri koja bi garantovala dugoročnu stabilnost javnih finansija. To je posebno važno u zemlji koja ulazi u zahtjevniji evropski okvir, gdje se fiskalna vjerodostojnost ne mjeri samo propisima, već i stvarnom sposobnošću njihovog sprovođenja.
Treća je ono što bih nazvao normativnom mimikrijom. Donose se pravila, strategije i institucionalni obrasci koji spolja liče na evropski poredak, ali često ne proizvode stvarnu promjenu u načinu upravljanja. Umjesto da grade institucije, oni stvaraju privid institucionalnosti. Čini mi se da je to danas jedan od najdubljih problema Crne Gore: mnogo je formalnog usklađivanja, a premalo stvarne institucionalne preobrazbe.
Najzahtjevniji dio procesa tek slijedi. To ne govorim iz pesimizma, već iz ozbiljnog uvažavanja zadatka koji stoji pred Crnom Gorom.
POBJEDA: Šta će ulazak u EU konkretno značiti za standard građana? Možemo li očekivati rast plata i bolji život?
TIPURIĆ: Bilo bi netačno reći da će članstvo samo po sebi automatski donijeti viši standard. Istorija evropskih proširenja jasno pokazuje da članstvo omogućava konvergenciju, ali je ne proizvodi samo od sebe. Slovačka, Poljska i baltičke zemlje znale su članstvo pretvoriti u razvojnu polugu. Bugarska i Rumunija konvergiraju sporije. Razlika nije u datumu pristupanja, već u sposobnosti države da evropski okvir pretvori u domaću produktivnost.
Trenutno me zabrinjava neravnoteža između rasta plata i rasta produktivnosti. Prema dostupnim pokazateljima, plate u Crnoj Gori posljednjih godina rastu veoma brzo, dok produktivnost ne prati taj ritam istom snagom. To je osjetljiva kombinacija, posebno u maloj i otvorenoj ekonomiji.
Rast plata sam po sebi nije problem. Naprotiv, poželjan je ako proizlazi iz veće produktivnosti, boljeg upravljanja, snažnijih investicija i tehnološkog napretka. Problem nastaje kada se plate povećavaju administrativno ili politički, bez odgovarajućeg rasta stvarne vrijednosti koju ekonomija stvara.
Tada se veći nominalni dohoci lako preliju u rast cijena, slabljenje konkurentnosti i dodatni pritisak na javne finansije. Drugim riječima, standard se ne gradi samo većim platama, već produktivnošću koja te plate može trajno nositi.
Neki će građani od članstva dobiti mnogo. Neki će njegove prednosti ostvariti tek odlaskom na druga evropska tržišta rada. Treći bi se mogli naći pod pritiskom rasta cijena i sporog prilagođavanja ekonomije. To je stvarnost koju treba jasno izgovoriti, bez svečarske retorike.
POBJEDA: Hoće li domaće kompanije moći izdržati konkurenciju velikih evropskih tržišta?
TIPURIĆ: Dio domaćih kompanija moći će izdržati pritisak evropske konkurencije, ali za mnoge će prilagođavanje biti zahtjevno. Najosjetljiviji segment čine preduzeća u potpunom ili djelimičnom državnom vlasništvu, jer se u njima pitanje konkurentnosti ne svodi samo na tržišnu efikasnost, već i na kvalitet upravljanja, odgovornost vlasnika i profesionalnost nadzora.
Vidim tri temeljna razvojna ograničenja. Prvo je nedostatak kapitala. Pristup tržištima još je slab, a oslonjenost na skupo bankarsko finansiranje sužava prostor za ozbiljnija ulaganja. Drugo je nedostatak menadžerskog kapaciteta. Mnoga preduzeća još nemaju dovoljno razvijene sisteme profesionalnog upravljanja, strateškog planiranja i korporativnog nadzora. Treće je slaba inovaciona infrastruktura, posebno nedovoljno razvijena veza između univerziteta, istraživanja, tehnologije i privrede.
Uprkos tome, ne treba potcijeniti postojeća jezgra izvrsnosti. Ona se vide u dijelu tehnoloških preduzeća, u pojedinim segmentima hotelske industrije, u prehrambenim nišama i u onim poslovnim sredinama koje su već prihvatile standarde kvaliteta, znanja i otvorenosti prema tržištu. Upravo na tim primjerima treba graditi razvojnu vjeru, ali i razvojnu politiku.
Zadatak države nije trajno štititi slabe od promjena, jer bi se time čuvala struktura koja je i dovela do zaostajanja. Zadatak javne politike jeste pomoći sposobnima da rastu, otvoriti prostor onima koji mogu stvarati veću vrijednost i istovremeno pravedno zaštititi ljude koji će u procesu prilagođavanja biti najizloženiji. Razlika između zaštite neuspješnih struktura i zaštite ljudi presudna je za zrelu ekonomsku politiku.
POBJEDA: Može li članstvo pomoći u smanjenju sive ekonomije i jačanju fiskalne discipline?
TIPURIĆ: Siva ekonomija nije samo ekonomski pokazatelj. Ona je znak dubljeg nepovjerenja između države, građana i privrede. Tamo gdje se veliki dio života odvija izvan formalnih pravila, problem nije samo u poreskom nadzoru, već u slabosti institucija, nedostatku povjerenja i osjećaju da pravila ne važe jednako za sve.
Pristupanje Evropskoj uniji može pomoći jer donosi snažniji regulatorni okvir, podstiče digitalizaciju javne uprave i povećava pritisak za transparentnije poslovanje. Ali fiskalna disciplina ne nastaje samim preuzimanjem evropskih pravila. Ona nastaje tek onda kada se pravila dosljedno sprovode, kada javna potrošnja postane pregledna i kada građani mogu vjerovati da se zajednički novac troši razumno, odgovorno i u javnom interesu.
Zato je ključno razviti institucije koje neće samo bilježiti fiskalne pokazatelje, već će čuvati kulturu odgovornosti. Evropsko članstvo može dati okvir, mjerila i podsticaj. Ali stvarnu fiskalnu zrelost stvara država koja poštuje sopstvena pravila, privreda koja u njima vidi pravedan poredak i građani koji vjeruju da odgovornost nije teret, već temelj zajedničkog dobra.
POBJEDA: Kako zadržati domaću radnu snagu, a istovremeno iskoristiti prednosti slobodnog evropskog tržišta rada?
TIPURIĆ: Sloboda kretanja jedna je od temeljnih sloboda Evropske unije i ona se ne može, niti bi se smjela, posmatrati kao prijetnja. Ona je pravo čovjeka da traži bolji život, ali i ozbiljan ispit za svaku državu. Pravo pitanje zato nije kako ljude administrativno zadržati, već kako Crnu Goru učiniti zemljom u kojoj se ostaje iz uvjerenja, a ne iz nužde.
Male ekonomije ne mogu se sa velikima takmičiti samo visinom plata. One se moraju takmičiti cjelinom životnih uslova: osjećajem pravednosti, kvalitetom javnih usluga, pristojnim radom, sigurnošću porodice, dostupnim stanovanjem, dobrim obrazovanjem i povjerenjem da sposobnost vrijedi više od podobnosti. Ljudi ne odlaze samo zbog razlike u dohotku. Odlaze i onda kada izgube vjeru da se trud, znanje i pošten rad u sopstvenoj zemlji mogu prepoznati i nagraditi.
Crna Gora ne može i ne treba pokušavati biti Njemačka. Njena prednost može biti u nečemu drugačijem: u kvalitetu zajednice, ljepoti prostora, bliskosti ljudi, fleksibilnosti života i institucijama koje građanima ulivaju povjerenje. Ako se ozbiljno reformiše, može postati zemlja u kojoj se dostojanstveno radi, mirno živi i vidi budućnost.
Strategija zato ne smije biti zaustavljanje odlazaka, već stvaranje razloga za ostanak i povratak. Ljude ne treba vezivati administrativnim preprekama, već smislom, prilikama i vjerom da njihova zemlja može biti mjesto ličnog i profesionalnog ispunjenja. To je najplemenitiji oblik demografske politike: izgraditi domovinu u kojoj ostanak nije žrtva, već izbor.
POBJEDA: Šta biste savjetovali donosiocima odluka u Crnoj Gori uoči završnice evropskih integracija?
TIPURIĆ: Kada bih svoj stav morao sažeti u jednu rečenicu, rekao bih: pristupanje nije cilj, već ispit zrelosti.
Najveća bi greška bila shvatiti članstvo kao završetak puta, kao nagradu nakon koje reformska energija može oslabiti. Evropska unija nije medalja koja se prima na kraju trke, već zahtjevniji prostor odgovornosti u koji se ulazi tek onda kada država pokaže da može upravljati sama sobom zrelije, poštenije i efikasnije.
Crna Gora ne bi smjela ući u Evropsku uniju kao formalno usklađena, ali institucionalno krhka zemlja. Važnije od brzine pristupanja jeste pitanje kakva će država ući u članstvo: ona u kojoj institucije žive nezavisno od promjena vlasti, u kojoj javna preduzeća nijesu politički plijen, u kojoj pravosuđe nije samo formalno nezavisno i u kojoj se razvoj ne oslanja na jednu privrednu granu, već na znanje, produktivnost i odgovorno upravljanje.
Preporučeno
Evropa Crnoj Gori može dati okvir, sredstva, pravila i tržište. Ali ne može umjesto nje izgraditi vrline javnog života: odgovornost, stručnost, povjerenje, kompetentnost i poštovanje institucija. To je odluka koju svaka politička zajednica mora donijeti sama. Izabrati izvrsnost umjesto prosječnosti, kompetenciju umjesto podobnosti, meritokratiju umjesto mediokritetstva i institucije umjesto personalizovane vlasti. To je najteži, najsporiji i najvažniji dio evropskog puta. I upravo zato pristupanje nije kraj reformi, već trenutak u kojem one tek treba da pokažu svoju istinsku vrijednost.
