Video
Andrej Nikolaidis, pisac iz Crne Gore, smatra da novinari ne treba da budu društveno-politički radnici, već autentičan glas koji će „ošamariti” ono što vapi za takvim tretmanom.
“Najveću pažnju u dekonstrukciji treba posvetiti pojmovima za koje smatramo da su apsolvirani. Kao što smo vidjeli – ništa se ne podrazumijeva, pa tako, na primjer, promjena vlasti koja pokaže da sve ono što smo mislili da se podrazumijeva a zapravo nije podrazumijevajuće”, kazao je Nikolaidis.
On cijeni da je situacija u regionu loša.
„Ideja ljevice često se doima kao iznimno slaba, nešto što je gotovo na samrti. Ljevica je politika nada, dok je desnica politika straha koji je jača emocija od nade, a centar je razumna mjera između nade i straha. Bude trenutaka kada se čini da nema više nade i da se nema čemu nadati. Bilo je vremena kad je desnica bila jača, ali smo opstali. Zato, budimo jasni – nada je ona čega se oni najviše boje i sve njihove težnje bi uspjele tek kada bi nadu ugušile“, kazao je on.
Komentarišući poziciju SPC, on vidi problem u tome da se SPC bavi politikom.
„U ovom trenutku ta crkva je osnovno prekogranično oruđe širenja uticaja Srbije koja i dalje ima svoj mali imperijalni projekat koji je donio toliko nesreće svima. Dokle god je tako, mi ćemo se sudarati sa tim problemom, a ljudi će ponekad odabrati da se pred tom silom povuku. SPC je previše srpska, premalo crkva”, decidan je Nikolaidis.
Velma Šarić, direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja iz Bosne i Hercegovine, komentarišući religijske lidere, istakla je da svjedočimo njihovom jakom uticaju a koji nije na liniji afirmacije mira. Posebno je ukazala na kontekst u BiH, koja ima glomaznu administraciju i brojna ministarstva ali ne i ministarstvo za obrazovanje i obrazovne politike, uz osvrt na “dvije škole pod istim krovom”, nedovršen proces suočavanja sa prošlošću, odliv mozgova, kao i značaj vladavine prava.
„Ovaj forum podvlači potrebu diskusije i regionalne saradnje, a posebno solidarnosti”, istakla je Šarić, ilustrujući to na primjeru procesuiranja ratnih zločina.
„Mi imamo ogroman problem, jer optuženi za ratne zločine nama prebjegnu u susjednu Hrvatsku ili Srbiju, jer imaju državljanstvo susjednih država i oni nisu dostupni za procesuiranje. To pokazuje da je regionalna saradnja i po pitanju ratnih zločina i po pitanju cijele post-konfliktne transformacije integralna baza za sve nas. Međunarodna zajednica i donatori moraju shvatiti da ovaj proces ne treba uzimati parcijalno, već uz plan koji obuhata cijeli zapadni Balkan”, naglasila je ona.
Vesna Mališić, novinarka iz Srbije, stanovišta je da su mediji danas često saradnici vlasti, a ne saradnici istine.
„To ih na neki način izbacuje iz klasičnog pojma medija i svrstava u krug podupirača raznih garnitura vlasti i raznih drugih centara moći, što se primarno odnosi na televizije sa nacionalnom pokrivenošću. Suština priče jeste okruženje u kojem su dvije premise važne – da netolerancija i širenje mržnje spadaju u osnovne tehnologije vlasti koje prate mediji, kao i da se širenje mržnje i najgore riječi koje čujemo od njih predstavljaju kao sloboda govora i pravo na drugačije mišljenje”, pojasnila je ona.
Mališić smatra da se u Srbiji osjeća radikalizacija društva po dubini, a što se vidi kroz medije gdje se radikalni glasovi pojavljuju kao pretežni glasovi.
„Ljudi koji gostuju na televizijama su ljudi sa radikalnim stavovima, skloni netoleranciji… Imamo čitavu jednu atmosferu koja, s jedne strane, instalira sliku neprijatelja onih koji su drugačiji od onog što vlast hoće, a sa druge strane osjećanje ugroženosti od nekih sa strane, iz okruženja… To je atmosfera u kojoj se lako probijaju desničarske ideje. Pravo novinarstvo danas u Srbiji živi tek u nekim lokalnim medijima, novinama sa malim tiražima i kablovskim televizijama. Sve što ima veliki uticaj je pod šapom vladajuće garniture”, kazala je Mališić.
Dragan Bursać, novinar iz Bosne i Hercegovine, smatra da smo svi na lijevoj opciji socijaldemokratije i proaktivnog djelovanja.
“Po mom mišljenju, proaktivno djelovanje je djelovanje na mlade ljude, na obrazovni sistem, koji nije samo ex cathedra i mislim da je to nešto na čemu trebamo poraditi svi”, smatra Bursać.
Na pitanje koliko se u budućnost može ići bez suočavanja sa prošlošću, on cijeni da se „mladi srpski politički predstavnici koji kažu da je to „bilo davno” često ispostave četnicima.
“Ti ljudi imaju vrlo jasnu agendu. Priča o ostavljanjima stvarima iza sebe je priča onih koji teže stvaranju četnika koji nijesu toliki četnici. Srbi imaju tu istorijsku nezgodu da kada biraju između dva zla – izaberu četnike. U takvim uslovima u kojima postaju političari, mladi vide put koji im se trasira da budu tamo gdje su njihove kolege. Naravno, greška je u obrazovnom sistemu koji ne radi ništa što bi ih povelo tamo gdje treba, to vodi vlast ili opozicija koja ne radi ništa”, naveo je on.
Vladimir Vojinović, pisac iz Crne Gore, kao ključni problem Crne Gore vidi opasnost od vjeronauke.
“Mi najavu toga imamo u svakodnevici – kroz Nacrt Temeljnog ugovora koji nije u skladu sa Ustavom, kačimo slike svetaca u školama, zatim jedna škola je dobila zahtjev nepostojeće pravoslavne gimnazije da izvodi nastavu iako je to suprotno našem zakonu… Ono što slijedi je podjela naše djece u religijske torove. Ukoliko prođe naum da u Crnoj Gori bude uvedena vjeronauka, mi ne možemo pričati o ljevici”, istakao je Vojinović, uz napomenu da se mora djelovati kroz institucije.
Podvukao je značaj Podgoričkog plenuma kao rijetkog primjera kvalitetnog udruživanja građanskih snaga, koje nastoje riješiti neke probleme sa kojima se cio region susrijeće.
„Jako je bitno kazati i poručiti da treba ovakve skupove ponavljati, da se nakon njih prave nekakva rezimiranja koja će u vidu zaključaka gurati društvo u željenom pravcu, jer vidimo da je naše društo, kao i sva u regionu, u ogromnoj opasnosti od krajnje desnice odnosno desničarskih strujanja”, zaključio je on.
Preporučeno
„Podgorički plenum – Quo Vadis Balkan?“ ima za cilj osnaživanja progresivnih snaga u regionu kroz okupljanje i razgovore o modalitetima odgovora na rastući desni ekstremizam u regionu. Plenum je okupio oko 50 učesnika iz političkih stranaka, nevladinih organizacija, medija, institucija, akademske zajednice i diplomatskog kora, uz poštovanje epidemioloških mjera.
