Video
A on to mnogo vješto koristi, i oblikuje percepcije o Balkanu, kako među republikancima tako i među demokratama. Kad smo kod toga, takođe treba istaći da drugih glasova, a među njima i crnogorskog, skoro i da nema u Vašingtonu – kaže u intervjuu za Pobjedu profesor na Univerzitetu „Džons Hopkins“ Siniša Vuković. Vuković smatra da je pasivnost u diplomatiji izuzetno opasna, a snishodljivost dugoročno urušava kredibilitet.
POBJEDA: Objavljen je daleko najlošiji Izvještaj Evropske komisije za Crnu Goru. Vlada nije uspjela da ostvari ni trećinu obaveza i država se udaljava od Brisela, a društvo od evropskih vrijednosti. Jesmo li izgubili šansu za brži ulazak?
VUKOVIĆ: Teško je reći. Ako pažljivo pročitate Izvještaj viđećete da se srž kritike zasniva na isticanju političke nespremnosti vlasti i političkih elita u Crnoj Gori da se fokusiraju na one teme i prioritete koji su jasno definisani kao uslov za dalje približavanje Crne Gore Evropskoj uniji. Ako vlasti nijesu voljne da ispune zacrtano, i pri tom svjesno rade upravo ono što im je rečeno da skreće Crnu Goru sa evropske agende, onda ćete razumjeti da se nikome u Briselu ne žuri da takvu
Crnu Goru po nekoj ubrzanoj proceduri, na mala vrata, uvede u Evropsku uniju. Izvještaj ne obiluje samo kritikama, već i nudi i veoma jasne razloge za iste, podcrtavajući da se previše vremena i energije potrošilo upravo na pitanja koja su direktno doprinijela produbljivanju političke krize, a da se istovremeno nije ostvario ni minimum predviđenog kako bi se moglo uopšte razgovarati o daljem putu Crne Gore ka Evropskoj uniji. Mogućnost ubrzanog puta o kojem govorite je proizvod političkog momenta, i samim tim rezultat političke volje donosioca odluka u Briselu. S obzirom na to da trenutno u Crnoj Gori ne postoji politička volja da se ispuni ono što je zadato, jedino što ostaje da se vidi je stepen strpljenja i razumijevanja u Briselu za ono što se dešava u Crnoj Gori. Za sad se iz Izvještaja može zaključiti da pored razočarenja zbog neispunjenog postoji i određena doza sumnje koliko je Crna Gora u ovom trenutku istinski pouzdan kandidat za bilo kakve ubrzane procedure.
POBJEDA: Utisak je da ne postoji ni efikasna strategija SAD ka ovom regionu. Da li su SAD, a samim tim i Zapad kao cjelina, spremni za ,,resetovanje“ njihove politike prema Zapadnom Balkanu, ili će se diplomatska retorika svoditi samo na priču o borbi protiv korupcije – što je bila odlika Tramp-Grenel balkanske politike?Je li na vidiku nova strategija?
VUKOVIĆ: U prethodnih par dana mogli ste viđeti da se Zapad i te kako aktivirao na Zapadnom Balkanu. Nije tajna da neke teme u regionu imaju mnogo izraženiji stepen hitnosti u odnosu na mnoštvo drugih i, nažalost, nerijetko se moglo viđeti da je zapadnim izaslanicima bilo izuzetno teško da nađu strategiju koja bi objedinila te prioritete u jednu koherentnu i sveobuhvatnu strategiju.
To je razumljivo prije svega jer u svim pregovorima uvijek je korisno imati dovoljno manevarskog prostora, dok veoma izričite političke poruke sužavaju taj prostor i obeshrabruju učesnike da sagledaju mogućnost da nađu kompromisno rješenje. Problem nastaje kada se taj kompromis stvara na štetu onih koji ne učestvuju u tim razgovorima. Bojim se da Crna Gora odavno nema direktnog uticaja na mnoge procese o kojima pričamo, pa dolazimo u situaciju da kada nijeste za stolom – onda ste sigurno na meniju.
Pasivno prihvatanje svega što se artikuliše na Zapadu kao moguće rješenje ne čini Crnu Goru partnerom, već prije svega pokazuje da Crna Gora nije u stanju konstruktivno doprinijeti razgovoru pa radije prihvata sve što se drugi dogovore. Pasivnost u diplomatiji je izuzetno opasna, a snishodljivost dugoročno urušava kredibilitet.
POBJEDA: Čini se da mnoge evropske adrese, pa i one najznačajnije, još uvijek čekaju inicijativu Vašingtona na Balkanu. Ako ni ukrajinska tragedija i njene reperkusije nijesu dovoljan podsticaj za promjenu, onda će i mnoge moguće stvari na Zapadnom Balkanu ostati – beznadežno nemoguće. Kako je moguće da se SAD oštrije ne suprotstave Vučićevoj nacionalističkoj politici na Balkanu, umjesto što podržavaju sumnjivu inicijativu „Otvoreni Balkan“?
VUKOVIĆ: Koliko god zvučalo kontraintuitivno, Americi u ovom trenutku nikako nije u koristi da antagonizuje Vučića i time u potpunosti odgurne Srbiju od Zapada. Svima je jasno da su društvene okolnosti u Srbiji takve da njihove vlasti veoma lako koriste to stanje da trguju sa Zapadom, nerijetko koristeći metode ucjene, i time makar privremeno stvaraju utisak da je Vučić (jer je to izrazito personalizovana vlast) zapravo ključna karika svih rješenja na Zapadnom Balkanu.
Da budem precizniji, Amerikanci ne žele u potpunosti prepustiti Vučića Rusiji; tj. ne žele da ga se javno odreknu; više im se isplati da ga drže makar malo u svojoj orbiti nego da od Srbije naprave novu Bjelorusiju. Za Zapad je ovo podnošljiva situacija. Podnošljivija od eventualnog scenarija đe bi Srbija u potpunosti slijedila sve sto kaže Rusija. Za sad makar djelimično Vučić sluša i njih, i njima je to, nažalost, dovoljno. Stvoren je narativ u nekim krugovima da je Vučić spreman na saradnju sa Zapadom i da mu treba pomoć, i oni su voljni da budu strpljivi sa njim.
Znaju oni da on ne sarađuje, ali nemaju nikakvu korist od toga da ga odgurnu od sebe. A on to mnogo vješto koristi i oblikuje percepcije o Balkanu, kako među republikancima tako i među demokratama. Kad smo kod toga, takođe treba istaći da drugih glasova, a među njima i crnogorskog, skoro i da nema u Vašingtonu.
Međutim, u posljednje vrijeme svjedočite mnogo većem pritisku na Vučića, jasnim signalima da se dogovor sa Kosovom mora ostvariti, da „Otvoreni Balkan“ ako bi da preživi mora biti inkluzivan i u potpunosti harmonizovan sa Berlinskim procesom, što je tehnički i politički apsolutno nemoguće. Svjedočite da je nedavno u okviru Berlinskog procesa ostvaren dogovor o recimo priznanju diploma i slobodnom kretanju ljudi između svih šest zemalja Zapadnog Balkana.
Ne tako davno u okviru inicijative „Otvoreni Balkan“ potpisani su memorandumi o razumijevanju kojima se, između ostalog, priznaju diplome između tri zemlje članice. I pored činjenice da Skoplje i Tirana još uvijek ništa nijesu ratifikovali kada je u pitanju „Otvoreni Balkan“, i da je to tema za sebe, nakon ovoga što se desilo u okviru Berlinskog procesa jasno se može razumjeti šta znači američka poruka da priznaju samo regionalne inicijative koje su kompatibilne sa evropskom agendom. Da je „Otvoreni Balkan“ bio kompatibilan ne bi se radio potpuno novi dogovor na istu temu, koji se ni u jednom dijelu ne poziva na ono što su namjere „Otvorenog Balkana“.
POBJEDA: U međuvremenu ruski proksiji mešetare regionom, a Beograd im je novo utočište. Da li smatrate da se iza tolerancije koju Zapad pokazuje prema Vučiću krije plan da on prizna Kosovo, a da u zamjenu za to Crna Gora i dio Bosne ostanu njegova sfera uticaja? Koliko je ovo realno, s obizrom na to da su kroz istoriju granice na Balkanu uvijek zavisile od dogovora velikih sila?
VUKOVIĆ: Ono što ohrabruje su mnogobrojne analize i zaključci značajnih institucija sa Zapada koje već sada nedvosmisleno stavljaju svima do znanja ko su ruski proksiji u regionu. Viđeli ste da je Stejt department iznio svoj izvještaj o toj temi. I jasno se navelo ko su akteri na koje Vašington obraća posebnu pažnju kada je u pitanju njihovo sudjelovanje u malignom uticaju Rusije na region. Dakle, slika je jasna. Istovremeno, vratiću se na prethodni odgovor kada je u pitanju pregovaračka odnosno posrednička strategija zapadnih zemalja na najurgentnija pitanja. Sada smo u situaciji da je strategija takva da se temama u regionu pristupa konsekutivno.
Prva tema, za koju smatraju da je najvažnija, su odnosi Srbije i Kosova, i međusobno priznanje. I tu se ulažu najveći napori. Pretpostavka je da će se tim dogovorom zapravo relaksirati odnosi u regionu jer će se etnonacionalističke retorike obesmisliti a time možda i isti akteri, naročito u Beogradu, obeshrabriti da je ikad više koriste. S obzirom na to da je Crna Gora samo nijemi posmatrač u tom procesu, jasna je bojazan onih koji ističu da Vučić možda traži neku vrstu kompenzacije u vidu sfere uticaja u zamjenu da tako radikalan politički potez.
Međutim, ako imamo u vidu skorije akcije crnogorskih obavještajnih službi koje su razotkrile rusku obavještajnu mrežu u Crnoj Gori, znamo da je to rezultat saradnje crnogorskih i zapadnih struktura. Dakle, Zapadu nije u interesu prepustiti Crnu Goru ruskom uticaju a samim tim ni srpskom, imajući u vidu njihovu trenutnu povezanost. Nažalost, sve to i dalje zavisi od one početne pretpostavke da je dogovor Srbije i Kosova zapravo ključ rješenja situacije u regionu, i da će to obesmisliti etnonacionalističke poltike u bliskoj budućnosti. Bojim se da bi to samo dalo dodatnog goriva onima koji zapravo uživaju u ulozi žrtve da ojačaju svoje antizapadne stavove i politike, i upuste se u mnogo destruktivnije akcije jer već odavno postoji dovoljno formirana masa onih koji smatraju da im je Zapad zapravo nešto već „uzeo“.
Samo zvanični zaključci obavezuju državu
POBJEDA: U Izvještaju EK je naznačeno da je potpisivanje Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije izazvalo tenzije u društvu, komesar za proširenje Varhelji, koji je predstavio Izvještaj, smatra da se to nije desilo, da li je ovo dokaz da EU nema jedinstvenu politiku ka Crnoj Gori i da nema mehanizme da obuzda štetni uticaj u svojm redovima?
Preporučeno
VUKOVIĆ: Verba volant, scripta manent. Nema tu nikakve misterije. Treba uvijek znati razdvojiti ono što je jasno i nedvosmisleno artikulisano kao zvanični zaključak višemjesečne analize stepena ispunjenja zadatog, od bilo koje druge poruke koja je bazirana na ličnim interpretacijama tih istih zvaničnih zaključaka. Svako ima pravo da iznese svoju interpretaciju, ali jedino što Crnu Goru obavezuje u ovom trenutku su zvanični zaključci koji su javno dostupni svima na uvid.
