Vuković: Podrškom Otvorenom Balkanu, SAD od Srbije traži priznanje nezavisnosti Kosova

Očito, još je nezadovoljnija razgovorima lidera EU sa čelnicima zemalja Zapadnog Balkana, čim ih je ocijenila „potpunim neuspjehom“.

• Slab rezultat može da obraduje samo ruskog predsjednika Vladimira Putina – rekla je Fon Kameron, dodajući da šest balkanskih lidera ovoga puta u Briselu nisu dobili ništa.

Slično misli i profesor na Univerzitetu Johns Hopkins u Vašingtonu, dr Siniša Vuković. U intervjuu za Autonomiju, Vuković kaže da je ishod nedavnog samita EU-Zapadni Balkan mnoge u regionu opravdano razočarao.

• Jasno je bilo da će čelnici EU taj događaj iskoristiti kako bi poslali jaku političku poruku Ukrajini i Moldaviji – implicitno, ta poruka bila je upućena Rusiji – čime se jasno stavilo do znanja šta trenutno okupira pažnju Brisela. Imajući u vidu trenutnu geopolitičku situaciju uzrokovanu ruskom agresijom na Ukrajinu, kao i političke prilike u mnogim zemljama članicama koje su pod jakim pritiskom lokalnih euroskeptčnih i krajnje desnih političkih snaga, nema sumnje da je ideja daljeg proširenja EU stavljena na čekanje. Makron očigledno ne krije svoju nespremnost da podrži suštinski pomak kada je riječ o daljem približavanju regiona Uniji. Ali nije jedini. Mnoge zemlje članice su istog stava, u čemu prednjače frugalne zemlje poput Nizozemske i Danske, koje smatraju da region nije postigao uočljiv napredak, što bi nedvosmisleno opravdalo jaku podršku konkretnim koracima ka daljem proširenju – rekao je Vuković.

AUTONOMIJA: Je li region postigao napredak?

VUKOVIĆ: Ako želimo biti iskreni, Nizozemska i Danska nijesu daleko od istine, jer se u regionu političke elite prvenstveno bave formom a ne suštinom; radije se fokusiraju na tehničke elemente u pregovaračkom procesu, a da istovremeno ne pokazuju istinski mjerljive rezultate kojima bi nedvosmisleno dokazali da su zaista u stanju voditi politike bazirane na vladavini prava. Međutim, sve i da su sve te sumnje i skepse opravdane, politički nepodnošljiv postaje raskorak na nivou Savjeta i Komisije kada je riječ o porukama koje šalju regionu i sposobnost ispunjavanja obećanog. Imate čuvenu izjavu Federike Mogerini iz 2018. koja je, govoreći u ime Komisije, čestitala Kosovu na spremnosti da ratifikuje protokol o razgraničenju sa Crnom Gorom kao ključnim preduslovom za dobijanje vizne liberalizacije. Svi znamo da je to ostalo prazno obećanje i neiskrena čestitka, budući da Federika Mogerini nije učinila dovoljno da ubijedi zemlje članice da Kosovu odobre viznu liberalizaciju. Kako tada tako i danas. Tehnokrate iz Komisije nešto obećaju, zemlje regiona se ponadaju, kampanjaški odrade zadato, često zanemarujući suštinu, što je dovoljno da zadovolji tehnokrate iz Brisela. Kada dođe vrijeme odlučivanja, ti „uspjesi“ ne budu prepoznati od strane političara iz zemalja članica koji se tek u tom trenutku uključuju i proces.

AUTONOMIJA: Kakve su posledice?

VUKOVIĆ: Takvi raskoraci će u bliskoj budućnosti samo ojačati sumnje u iskrenost EU, time i ojačati i euroskeptične snage u regionu. A svi znamo kome se te europskeptične snage priklanjaju. Raskorak koji sam ilustrovao najveći je poklon Putinovoj Rusiji u njenim planovima da uruši jedinstvo u Evropi. Postoje opravdane sumnje da neki svjesno stvaraju takve raskorake, što je poseban skandal sa kojim će se Evropa morati suočiti u bliskoj budućnosti.

AUTONOMIJA: Kada je riječ o zemljama regiona, je li Otvoreni Balkan (OB) alternativa nezainteresovanoj EU? ”OB prijeti da učvrsti dominaciju autoritarne Srbije na Zapadnom Balkanu, bez mehanizma izgradnje povjerenja koje nudi Berlinski proces”, kaže Edvard Džozef. Istovremeno, Garbrijel Eskobar ponavlja da Amerika podržava OB.

VUKOVIĆ: U ovom trenutku dovoljno je da uzmemo u obzir decidne poruke koje su nedavno stigle od njemačkog kancelara Šolca, glasnogovornice Komisije EU Ane Pisonero, te od Viole von Kramon, na osnovu kojih je veoma lako zaključiti da na sva tri nivoa – na nivou zemalja članica, Evropske komisije i Parlamenta Evropske unije, postoji jasan stav da je OB protvrječan postojećim procesima evropskih integracija zemalja Zapadnog Balkana. Veoma mi je drago da je analiza mog kolege Eda Džosefa imala jak odjek u regionu, jer je u njoj na veoma jasan način predočio sve opasnosti i devijacije koje sa sobom nosi ideja OB. Poruku gospodina Eskobara treba čitati pažljivije.

AUTONOMIJA: Kako?

VUKOVIĆ: Mnogi se fokusiraju na činjenicu da je Eskobar u istu ravan stavio postojeće regionalne inicijative – dakle, Berlinski proces, zajedničko regionalno tržište i Ceftu – sa idejom OB, i navodno time ih s jedne strane izjednačio, a sa druge OB legitimisao pred međunarodnom zajednicom. Treba istaći da makar za sada to nije slučaj, jer je u Eskobarovom stavu veoma jasno naglašeno da se podrška američke administracije odnosi na inkluzivne procese; dakle, na one procese koji uključuju sve zemlje regiona. Bez izuzetka! Znamo da to nije slučaj sa OB. Može se pretpostaviti da je stvarna namjera američke administracije da se kroz ovakve poruke zapravo pošalje sljedeći signal: ako lideri OB zaista žele nedvosmislenu podršku SAD, taj proces moraju otvoriti za sve zemlje, što implicitno nameće očekivanje Beogradu da prihvati članstvo Kosova kao nezavisne države.

AUTONOMIJA: Što Beogradu ne pada na pamet?

VUKOVIĆ: U ovom trenutku za tako nešto ne postoji politička volja i spremnost zvaničnog Beograda. Nema sumnje da su se pojedini američki zvaničnici ponadali da će, podrškom ideji OB, od Beograda zauzvrat dobiti ustupak koji bi u krajnjem vodio ka međusobnom priznanju Srbije i Kosova. Imajući u vidu da je predsjednik Vučić jasno stavio do znanja da nikoga neće moliti da uđe, čime je raspršio sve iluzije da je Beograd spreman da prihvati članstvo Kosova kao punopravnog člana pod svojim ustavnim imenom, to je otvorilo prostor za određenu reviziju podrške koju su američki zvaničnici bili spremni da ponude. Upravo zato sada čujemo preformulisane teze o tome da im OB još uvijek nije baš najjasniji i da očekuju dodatna pojašnjenja. U ovom trenutku ta vrsta sparinga umnogome podsjeća na onu čuvenu tezu s početka rata u Jugoslaviji: „oni, kao, hoće da se otcijepe, a mi im, kao, ne damo“, koja bi u ovom slučaju zvučala – oni, kao, hoće inkluzivan proces, a Beograd im to, kao, ne da. Očigledno je da se gubi mnogo vremena i energije na ovoj temi, čime se skreće pažnja sa suštinskih obaveza koje su sve države regiona preuzele kroz postojeće integracione okvire. Pritom, ova ideja nije nastala u Briselu i nema jasnu podršku Brisela.

AUTONOMIJA: Što nikada nije tako otvoreno rečeno.

VUKOVIĆ: Ideja OB nije institucionalno integrisana u postojeće formate koje nadgleda Brisel i, na koncu, ne nameće bilo kakve standarde na osnovu kojih bi se moglo procijeniti da su zemlje regiona na tragu reformi kojima bi se neophodno uskladili sa standardima EU. Ni u jednom trenutku procesa integracija iz Brisela nije stigla poruka da je neophodno što prije liberalizovati sva tržišta regiona, jer se takvom naglom liberalizacijom ubrzava proces integracija. Naprotiv. Svi znamo da su standardi bili ispred bilo čega, te da je bilo neophodno ostvariti veoma jasne reforme na polju vladavine prava – dakle, famoznih poglavlja 23 i 24 – kako bi postojao jasan pravni okvir u kojem bi se takva liberalizacija mogla ostvariti. Idejni tvorci OB svjesno su pokušali da izbjegnu bilo kakvu priču o vladavini prava, pa su svu svoju energiju usmjerili ka liberalizaciji tržišta kao nekom fiktivnom i površnom dokazu spremnosti zemalja regiona da učestvuju u tržišnoj utakmici čim uđu u EU. Sve u svemu, odgovor na Vaše pitanje je nedvosmislen: OB nema ni kapacitete niti mjerila kojima bi približio zemlje regiona EU. Zato i ne čudi stav mog kolege Eda Džozefa da je ovo ne samo nesmotrena, već izuzetno opasna ideja.

AUTONOMIJA: Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov kaže da Moskva podržava OB; čuli smo od izaslanika Eskobara da tu inicijativu, uz poštovanje određenih uslova, podupiru i SAD. Kako su se to poklopili interesi SAD i Rusije kada je riječ o Zapadnom Balkanu?

VUKOVIĆ: To je možda najnesrećniji splet okolnosti. Trebalo bi istaći da je Lavrov to izjavio mnogo nakon Eskobarovog stava koji ste naveli. Znajući koliko je ministar Lavrov diplomatski spretan, sklon sam mišljenju da je ovo svjesno izgovorio prije svega kako bi pokvario američke planove. Naime, u ovom trenutku nesumnjivog racjepa između Moskve i Vašingtona, cilj Moskve je da osujeti kredibilitet svega iza čega je Vašington spreman stati. I ovom izjavom Lavrov je to u nekoj mjeri i uspio, jer su mnogi ozbiljno, da ne kažem bukvalno, shvatili tu rusku poruku, te mnogo pažljivije počeli sagledavati sve manjkavisti koje posjeduje ideja OB. Ko god malo zagrebe, može viđeti da OB zapravo ostavlja ili otvara ozbiljne mogućnosti za manipulaciju i zloupotrebu od strane trećih strana. Uzmite sljedeći primjer: od ključnih efekata sankcija koje su zapadne zemlje uvele prema Rusiji kao odgovor na njenu vojnu agresiju u Ukrajini, nevjerovatan je egzodus velikih zapadnih i globalnih kompanija koje napuštaju Rusiju, ne mareći za kratkoročne gubitke zbog takvih poteza. Uprkos propagandnim porukama koje stižu iz Kremlja da sankcije zapravo najviše štete nanose Zapadu, istina je mnogo drugačija. Ako se uzme u obzir rastuća inflacija, koja je u ovom trenutku preko 17%, i projektovani pad ekonomije za ovu godinu od blizu 30%, ne čudi nedavna izjava šefa ruske Sber banke da će Rusiji biti potrebno preko deset godina da se vrati na nivo od prije invazije, i to pod uslovom da se invazija zaustavi u ovom trenutku. Svakim danom situacija je sve gora, što nameće potrebu mnogim ruskim kompanijama da se pridruže već pomenutom egzodusu zapadnih korporacija. Svedoci smo nesvakidašnjeg trenda velike navale ruskih kompanija koje premještaju svoje poslovanje iz Rusije u Srbiju. Možemo dugo razmatrati razloge za očigledan paradoks koji se odvija pred našim očima.

AUTONOMIJA: Kakav paradoks?

VUKOVIĆ: Da ljudi koji bježe od Putina i koji su zapravo ključna opozicija Putinovom režimu u Rusiji danas utočište traže u naj proruski, tačnije proputinovski orijentisanoj zemlji u Evropi. Za očekivati je da među svim tim hiljadama ljudi i kompanija koje su se preselile u Beograd bude i onih koje se vješto prikrivaju iza ideje o potrebi za bjekstvom iz sankcijama pogođene Rusije. Drugim riječima, postoje kompanije i pojedinci koji će iskoristiti trenutak da poslovanjem u Srbiji izbjegnu zapadne sankcije i svojim koruptivnim djelovanjem zloupotrijebe još uvijek ranjive i nedovoljno konsolidovane sisteme kakav je sistem u Srbiji. I kada se to postavi u okvire OB, tim devijantnim uticajima postaju podložne sve zemlje, jer su najednom otvorile tržišta jedne prema drugoj, bez ikakvih reglatornih mehanizama; što je još bitnije, nijedna od njih nije ostvarila ključne standarde na poljima vladavine prava iz poglavlja 23 i 24, što ih čini nespremnim da se nose sa problemima korupcije i organizovanog kriminala.

AUTONOMIJA: ”Manje granica, manje kriminala”, kaže premijer Dritan Abazović.

VUKOVIĆ: To što citirate zaista zvuči utopistički. ”Manje granica” zapravo širom otvaraju vrata da se kriminal i korupcija, indukovani od strane trećih zemalja, zapravo nedetektovano razgranaju širom liberalizovanog i deregularizovanog regiona. Nedavno je izašao velik broj analiza koje upućuju upravo na te nedostatke OB i potencijalne prijetnje koje OB nosi sa sobom, čime se dodatno ojačala sumnja u Briselu u stvarne namjere idejnih tvoraca te inicijative.

AUTONOMIJA: Insistiranjem na projektu OB, predsjednik Aleksandar Vučić poručuje da Srbiju ne zanima članstvo u EU?

VUKOVIĆ: Često se može čuti da je ideja OB zapravo ideja koja je usko vezana sa euroskepticizmom. Nakon svega što sam naveo, mogao bih se u velikoj mjeri saglasiti da OB zaista pruža mogućnosti da se euroskeptični donosioci odluka vješto prikriju iza privida otvorene tržišne razmjene u regionu kako bi izbjegli odgovornost za ispunjavanje obaveza iz domena vladavine prava. Sve i da zanemarimo takve kritike, OB je formulisan kao transakciona platforma u kojoj se rezultati mnogo brzo i mnogo lako mogu izmjeriti i istaći, koliko god njihova suštinska vrijednost i značaj za dalje integracione procese bila zanemarljiva. I sa tim rezultatima lako je manipulisati pred biračima, prikazujući ih kao velike pobjede kojima se čini nešto što je bilo nezamislivo za ovako turbulentan region. Nosioci takvog projekta predstavljaju se kao istinski reformatori i vizionari, i na taj način hrane svoj politički kapital kojim kupuju vrijeme kod birača, kao i kod nekih zapadnih činovnika. Iskren da budem, taj plan je veoma dobro promišljen.

AUTONOMIJA: U kojem smislu?

VUKOVIĆ: Uzmite sljedeći primjer kao ilustraciju. Nedavno je Miroslav Lajčak slavodobitno objelodanio da su Srbija i Kosovo potpisale mapu puta za primjenu dogovora na polju energetike. Ovo je na tehničkom planu veliki korak za proces normalizacije; međutim, i dalje je riječ o suštinski tehničkoj materiji, koja se lako može politički ignorisati ako je to u interesu onih koji donose odluke. Tako je i bilo. Ta vijest prošla je skoro neopaženo u regionalnim medijima. Međutim, vijest o memorandumima koji su nedavno potpisani na Ohridskom samitu OB, koji se bave međusobnim prizavanjima diploma, kao i memorandumi o „razumijevanju“, a odnose se na kulturnu saradnju i turizam, postali su medijska senzacija o kojima je brujio region. I ti memorandumi su predstavljeni kao vanserijski primjeri regionalne saradnje. Dakle, očigledno je riječ o političkom oportunizmu, snažno oslonjenom na jaku medijsku kampanju u kojoj je projekat OB konstantno u centru pažnje i koja ga prikazuje kao istorijski poduhvat, svjesno ignorišući da se suštinski tim memorandumima ništa značajno ne postiže mimo pomenutog „razumijevanja“.

AUTONOMIJA: Koji je interes premijera Rame da podrži OB?

VUKOVIĆ: Poput ostatka regiona, Albanija odavno bilježi snažne kritike evropskih zvaničnika kada je riječ o rezultatima na polju vladavine prava i borbe protiv korupcije. Te kritike rezultirale su snažnim otporom evropskih zvaničnika da odobre nastavak integracija Albanije dok god se ne ostvare vidljivi rezultati. Albanija, zajedno sa Sjevernom Makedonijom, već duže vrijeme se nalazi u čekaonici, iz koje nikako da izađu. Nedavni samit samo je potvrdio očekivanja da će u čekaonici ostati još neko vrijeme. Jer, makar kada je o Albaniji riječ, vidljivih rezultata još nema. Ovim ne želim da kažem da Albanija zaslužuje da bude u toj čekaonici; naprotiv: mislim da bi dalji proces integracija bio plodotvoran za albansko društvo i sistem, te da bi bio mnogo djelotvorniji i svrsishodniji u cilju suštinske reforme na polju vladavine prava. Trenutna situacija nikako ne pomaže da Albanija krene naprijed. Ona jedino može biti korisna onima koji su u stanju da ponude vrstu alternativnog narativa, kojim se s jedne strane obesmišljava dalji proces integracija, a sa druge šalje poruka da dalji progres ne zavisi od Albanije i njenih rezultata, već isključivo od političke volje u Briselu i zemljama članicama. Poruke koje je predsjednik Rama poslao uoči samita, a u kojima je na veoma ciničan način najavio da ne očekuje pozitivne vijesti – nakon čega se čak i podsmijao na račun Brisela – govori da s njegove strane nije ključna politička volja da se zaista dostave rezultati. Očigledno je za njega OB korisna alternativa u ovakvom političkom momentu, jer je u stanju da skrene pažnju sa tema koje se tiču daljih integracionih politika.

AUTONOMIJA: Kancelar Olaf Šolc posjetio je nedavno i Kosovo i Srbiju. Sudeći po reakciji predsjednika Vučića, razgovor u Beogradu nije bio prijatan. Ipak, njemačka štampa piše da će predsjednik Vučić „nastaviti da sjedi na dvije stolice”. Šta Vi mislite?

VUKOVIĆ: Koliko god je bila konkretna i nedvosmislena poruka koju je iznio kancelar Šolc, nakon nje nije bilo vidljivih koraka kojima bi se zaista pokazale namjere i očekivanja koje proizlaze iz takvih stavova. Osim najave da Srbija u ovom ciklusu neće otvoriti ni jedan klaster kao odgovor na namjere Beograda da se ne pridruži sankcijama Rusiji, nijesmo vidjeli ništa što bi konkretno tretiralo činjenicu da je Srbija i dalje spremna održi snažne ekonomske veze sa Rusijom. U nedavnom izvještaju Evropskog parlamenta o Srbiji istaknuta je i zabrinutost što Srbija i dalje omogućava vazdušni most između Beograda i Moskve, što je u direktnoj suprotnosti sa mjerama koje je uvela EU. Takođe, istaknuta je i zabrinutost sto Srbija nastavlja da održava vojnu saradnju koja se očitava u podatku da blizu 70 odsto ukupnih nabavki vojne opreme stiže iz Rusije, Bjelorusije i Kine. Evropski parlamentarci istovremeno se kritički odnose prema medijskoj sceni u Srbiji, zamjerajući što se kroz njih i dalje omogućava snaženje ruske propagande po pitanju agresije na Ukraijnu.

AUTONOMIJA: Da, ali šta tu imamo izuzev ”zabrinutosti”?

VUKOVIĆ: Sva ”zabrinutost” za sada je samo „snažno“ slovo na papiru, jer nikakve sankcije, osim prethodno najavljene mjere, nijesu uzete u obzir. I dok god se sve svodi na retoričke mjere, vlasti u Srbiji će tražiti manevarski prostor da održavaju svoju politiku „dvije stolice“. Ne zaboravite, prošlo je blizu pet godina otkako je Brajan Hojt Ji prvi upozorio da takav pristup Beograda neće biti prihvatljiv za Zapad. I sve je ostalo na nivou savjeta, upozorenja i naglašene zabrinutosti, ali se te iste vlasti koje sprovode takve politike i dalje tretiraju kao partneri Zapada kojima je potrebna pomoć da se oslobode pritiska Moskve. Očigledno se Beograd veoma vješto snašao u datim okolnostima, a ostaje da se vidi koliko je zaista to održivo na duži rok. Ako misle da je Šolc to rekao samo reda radi, bojim se da ne razumiju da su geopolitičke okolnosti mnogo drugačije danas u odnosu na pomenutu 2017. godinu.

AUTONOMIJA: Imate li utisak da bi eventualna odluka o sankcijama Rusiji za predsjednika Vučića u neku ruku bila teža od zahtjeva za priznanjem Kosova?

VUKOVIĆ: Sve do ruske invazije na Ukrajinu, administracija u Beogradu veoma je aktivno radila na snaženju odnosa sa Rusijom, jer su ti i takvi odnosi bili ključna linija odbrane od priznanja Kosova, koji se nerijetko naglašavao od strane zapadnih zvaničnika kao ključno očekivanje od tekućeg procesa normalizacije odnosa Beograda i Prištine. Dakle, već duže vrijeme fokus je bio na snaženju proruskog osjećaja, kojim bi se legitimisalo toliko oslanjanje i povlađivanje Rusiji, a koje je za cilj imalo stvaranje mogućnosti da se proces normalizacije otegne unedogled, te da se izbjegne potreba suočavanja sa realnošću na terenu. Samim tim, odnos sa Rusijom se može smatrati ključnim prioritetom kojim se ostvaruje drugi povezan takođe ključni prioritet. Međutim, vremenom postaje jasno da oslanjanje na Rusiju postaje primarni prioritet, budući da bi se bez ruske podrške teško održala politika nepriznavanja Kosova. Istovremeno, priznanje Kosova samo po sebi ne bi moralo ugroziti odnose sa Rusijom, koja bi čak našla način i da pozdravi takav korak kako bi dodatno opravdala priznanje raznih secesionističkih teritorija u njenom bliskom okruženju. Predsjednik Vučić je svjestan da će pritisak na njega da uvede sankcije rasti i da je izgledno da će sa sadašnjeg retoričkog moguće preći i na konkretan pritisak, koji će u mnogome biti uslovljen daljom eskalacijom konflikta u Ukrajini, kao i potencijalnim prelivanjem konflikta na Moldaviju ili čak na neku od baltičkih zemalja. Njemu ostaje da vidi koliko je isplativo da odbija solidarnost sa Evropom, koja u ovom trenutku prolazi kroz ozbiljan proces redefinisanja geopolitičkih prioriteta. Stavove koje je EU tolerisala ili zanemarivala ranije, sada će sigurno tretirati sa mnogo više pažnje i ozbiljnosti. U takvim okolnostima ubrzano priznanje Kosova od strane preostalih pet članica EU nije isključeno, što bi dramatično promijenilo pregovaračku snagu Srbije u budućim odnosima sa Unijom.

AUTONOMIJA: Odgovorajući na pitanje novinara o sankcijama Rusiji, predsjednik Vučić se zapitao – u čemu je razlika kada NATO bombarduje Srbiju bez odluke SB UN i kada Rusija izvrsi agresiju na Ukrajinu. Vidite li Vi razliku?

VUKOVIĆ: Samo neko ko je ili temeljno neupućen ili krajnje ciničan može positovjetiti ove dvije situacije. NATO nije bombardovao Miloševićevu SR Jugoslaviju tek tako, već je to bio rezultat višegodišnjih pokušaja da se diplomatskim putem riješi politička represija Miloševićevog režima na Kosovu. Dakle, sama pozadina je dramatično drugačija. SR Jugoslavija se duži niz godina, da ne kažem decenija, pokazala kao krajnje neodgovorna u odnosu na albansko stanovništvo na Kosovu. Stepen represije i diskriminacije kojem je bilo izloženo albansko stanovništvo na Kosovu je bez presedana, i mnogo ozbiljnih analiza ukazuju da korijeni tog strukturnog nasilja koje je je ispoljavao Miloševićev režim sežu do Prvog Balkanskog rata, kada je srpska vojska zauzela teritoriju današnjeg Kosova. Od tada kreće vojno-policijska represija nad albanskim stanovništvom, koje je izopšteno iz institucija, uskraćeno mu je elementarna prava na školovanje, na zdravstvene usluge, na zaposlenje, posjedovanje imovine, itd. Ta sistemska represija je ublažena za vrijeme Titove Jugoslavije, iako ni tada komunističke vlasti u Beogradu nijesu željeli ili nijesu mogli, zavisno kako gledate, adekvatno integrisati albansko stanovništvo u tadašnji sistem. Do sredine devedesetih, strukturno nasilje i represija poprimaju znake aparthejda, što rezultira pomenutom diplomatskom ofanzivom Zapada da se nađe rješenje za krizu koja se odvija uporedo sa nezapamćenim ratnim zločinima u Bosni, što kulminira genocidom. I u BiH i na Kosovu akteri su isti: oni iz Beograda, koji upravljaju situacijom.

AUTONOMIJA: U Ukrajini nije postojao sličan problem?

VUKOVIĆ: Ni približan. Teza o navodnoj represiji nad stanovništvom kojima je maternji jezik ruski pokazala se kao neodrživa manipulacija. Zato i ne čudi da se od tog izgovora Rusija odavno distancirala, pokušavajući da zamuti diskurs uvođenjem još apsurdnijih razloga poput denacifikacije Ukrajine, preko preventivnog djelovanja kako bi se „pojasnilo“ da Ukrajina ne smije ući u NATO, pa sve do želje da se promijeni režim u Ukrajini jer njega navodno građani Ukrajine ne žele. Ruska vojska uništava upravo one teritorije koje su navodno ugrožene od vlasti u Kijevu, razaraju prostore koji oni smatraju ruskim svijetom; ubijaju ljude kojima je ruski maternji jezik. A onda dolaze u situaciju da im najveći otpor pružaju upravo oni koje navodno idu tamo da brane.

AUTONOMIJA: Najveći otpor Rusiji, dakle, pružaju ljudi kojima je maternji jezik ruski, ali im je domovina – Ukrajina?

VUKOVIĆ: Tako je. Da su ti ljudi zaista bili diskriminisani, zar bi branili tu i takvu Ukrajinu?! Ruska okupacija Donbasa i Luhanska traje već osam godina, i još uvijek nijesu došli u situaciju da ih lokalno stanovništvo prihvati, da mogu organizovati silno željene referendume o pristupanju Rusiji. Istovremeno, nema slavlja prilikom ulaska ”oslobodilačke” ruske vojske. Izbjeglice ne bježe u Rusiju da tamo nađu spas. Naprotiv. Koliko su jalovi svi izgovori koje je koristila ruska propagandna mašinerija slikovito prikazuje primjer da je, recimo, najveći fudbalski klub iz Donjetska, čiji je stadion pod okupacijom ruskih paravojnih jedinica od 2014, odlučio da se preseli u Liviv i tamo nastavi da igra, umjesto da se priključi ruskoj ligi. To Vam je kao da je u toku rata u Jugoslaviji Hajduk iz Splita, čim su krenula razaranja dalmatinskog primorja, odlučio da se preseli u Beograd jer želi da ostane u Jugoslaviji. E, s obzirom na to da niko nije htio da ostane u Jugoslaviji, a da svi žele ostanak u Ukrajini, dovoljno govori o neuporedivosti ta dva primjera. Moramo uvijek imati u vidu da, kad god predsjednik Vučić na taj način uprosti cijeli istorijat nasilja na Kosovu koji je vršla centralna vlast u Beogradu, on zapravo abolira te režime od odgovornosti, normalizuje njihove odluke, i indirektno poručuje da mu je takav odnos prema manjinama zapravo prihvatljiv. I to je sve što treba znati o dometima Otvorenog Balkana kao okvira kroz koji region treba da ide naprijed. Sa apologetama Miloševićevog režima ne može se nikako naprijed, koliko god nekom sa strane robna razmjena izgledala primamljivo.

AUTONOMIJA: Da li podrška ruskoj agresiji na Ukrajinu od strane većine srpskih opozicionih stranaka olakšava ili otežava poziciju predsjednika Vučića u odnosu na pritisak Zapada da Srbija uvede sankcije Rusiji?

VUKOVIĆ: Jedan od razloga zbog čega vlasti u Srbiji tako dugo uspijevaju da opravdaju neusklađenost sa stavovima EU kada je riječ o agresiji na Ukrajinu leži upravo u činjenici da je agresivna proruska propaganda svih ovih godina stvorila duboko ukorijenjeni sentiment koji je poklopio sve društvene sfere. Šta je uzrok a sta posljedica u tom slučaju? Je li proruski sentiment jak jer je i dio opozicije prihvatio taj narativ kao vid političkog oportunizma, ili je ta opozicija prigrlila proruski narativ samostalno i prije sve te pomenute propagande i autonomno doprinijela njegovom dodatnom konsolidovanju u Srbiji?

AUTONOMIJA: Šta Vi mislite?

VUKOVIĆ: Politički diskurs u Srbiji je još za vrijeme ratova devedesetih oblikovan da se odvija desno od centra. Najveći broj političkih partija normalizovao je etnonacionalizam kao prihvatljiv ideološki model. Zato je kandidat opozicije Miloševiću bio Vojislav Koštunica, koji je svojim tvrdim entonacionalističkim stavovima lako privukao većinsku podršku protiv Miloševića, a koji je u tom trenutku bio emanacija srpskog etnonacionalizma. To je, dakle, bila borba ko je veći nacionalista. Nije bilo političke kontrateže kojom bi se demistifikovalo to opasno desničarenje. Takva situacija je subliminirana u čuvenoj rečenici vladike Atanasija, tada vikara u Patrijaršiji i bliskog saradnika patrijarha Pavla, koji je istakao da „mi ne krivimo Miloševića što je pokušao da odbrani naciju, već što nije uspio u tome“. Taj tvrdi etnonacionalistički diskurs bio je plodno tlo za prorusku propagandu, jer dijele tri ključna stava: autoviktimizaciju, tj. potrebu da se sopstvena nacija prikaže žrtvom Zapada, panslovenski klerikalizam kao odgovor na zapadne liberalno-demokratske vrijednosti i težnju za ostvarivanjem uloge hegemona na regionalnom nivou. Onda i ne čudi što su i opozicioni prvaci prihvatili proruski pogled na situaciju u Ukrajini, relativizujući agresiju i potencirajući legitimno pravo Rusije da upravlja regionalnim procesima kao dominantan akter odlučivanja.

AUTONOMIJA: Da li je agresija na Ukrajinu smanjila destruktivni kapacitet Rusije u našem regionu?

VUKOVIĆ: Ne vidim način kojim bi se taj destruktivni kapacitet mogao kompromitovati time što se dešava u Ukrajini. Ako ništa drugo, agresija je ogolila suštinu i mehanizme kojima Moskva može hibridno djelovati na Zapadnom Balkanu. Sve do agresije na Ukrajinu, rijetko ko je na Zapadu bio spreman da prihvati stav da je moguće koristiti crkvu kao dio hibridnog djelovanja kojim se ostvaruje neophodna destabilizacija političkih prilika u zemlji koja se napada. U prethodnom periodu Rusija je mnogo uložila u svoju infrastrukturu hibridnog djelovanja, što je davalo određene rezultate, koji se najbolje očituju u činjenici da je Zapadni Balkan procentualno najviše prihvatio taj proruski diskurs o agresivnom Zapadu, o legitimnoj potrebi za preventivnom akcijom u Ukrajini, te nekoj fantomskoj tezi o istorijskom pravu Rusije da zauzme teritorije kako sama oportuno procijeni. I to je lako prolazilo kao dio demokratske razmjene mišljenja, tolerisano kao elementarno pravo na stav i mišljenje, sve dok nije krenula agresija na Ukrajinu. Od tog momenta takva simuliranja demokratskih načela više nijesu bila moguća, jer u ratnim dejstvima nije više moguće balansirati. Sada se očekuje jasan stav. Svi oni koji ne žele da eksplicitno osude agresiju, jasno su stavili do znanja da su zapravo spremni da prate diktat iz Moskve, i da im takvo agresivno ponašanje nije strano. Naprotiv: možda ga i priželjkuju. Sve u svemu, ruski destruktivni kapacitet nije umanjen, ali je makar postao predvidljiviji i prepoznatljiviji.