Predsjednik Jakov Milatović nije krio svoju namjeru da prvu bilateralnu posjetu realizuje u Beogradu.

Poruka koje to putovanje sa sobom nosi na mnogim, za Crnu Goru najvažnijim međunarodnim adresama, novome – mnogi će reći i slučajnom – predsjedniku naše zemlje nije značila mnogo.

Utisak koji je trebalo proizvesti okrenut je, prije svega, prema unutra. Mila-toviću je najvažnije da onaj procenat od 60 odsto crnogorskih građana koji su ga podržali na izborima, kao finalnog oponenta Milu Đukanoviću – a koji nijesu iz ,,kvote“ Pokreta ,,Evropa sad“ – prepozna u njemu najpouzdanijeg predstavnika onog političkog svjetonazora kojim se diče partije i političari tzv. ,,avgustovske većine“.

Zato je Milatoviću bilo najvažnije da ode prvo u Beograd i da tamo bude uslikan sa Predsednikom i sa Patrijarhom. Sve ostale dimenzije i agende – uključujući one koje se tiču evropskih integracija i NATO savezništva u poređenju sa ta dva susreta – manje su značajne.

U SUSJEDSTVU KOJE JE ,,VIŠE OD SUSJEDSTVA“

Novi predsjednik je, i prije stupanja na dužnost, sebe dragovoljno uvrstio u dugački spisak političara iz Crne Gore koji mantru o ,,bratskoj Srbiji“, koja nam je ,,više od susjeda“, sa kojom nas ,,veže cijela istorija“ i tako dalje, smatraju centralnom i najvažnijom političkom porukom, koja je, nažalost, prilično jed-nostavni surogat i ,,pokrivalica“ za pozicije i javne stavove koji bi jasno i nedvosmisleno isticali crnogorsku nezavisnost i suverenitet, kao i crnogorski identitet, ali i – da nikako ne zaboravimo – i multietnički i multikonfesionalni ka-rakter crnogorskog društva i države.

Zato Crna Gora, koja ima, ako se pravilno prebroji, pet najbližih susjeda, koji su nam i više od susjeda, jer i tamo žive narodi koji pripadaju i Crnoj Gori, u inter-pretaciji vlasti od 30. avgusta naovamo ima samo jednog ,,susjeda koji je više od susjeda“.

Tako, očigledno, ne misle u Beogradu, pa je na aerodromu u Surčinu Milatovića sačekao srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić. To je, svakako, po proto-kolu, ali je, takođe, i izraz vrlo formalnog pristupa domaćina prema visokom go-stu, kroz koji smo mogli da se uvjerimo da Crna Gora na toj adresi nije ,,više od susjeda“, pa crnogorskog predsjednika nije dočekao njegov srpski ,,kolega“.

POGLED U BUDUĆNOST: Jakov Milatović i Aleksandar Vučić, Beograd 10. jul 2023.

Milatović je tako, i bukvalno, otišao Vučiću ,,na noge“, kako je to plastično, prostim jezikom objasnio jedan od egzotičnih (i kriminalizovanih, kažu mnogi u Srbiji) poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Ostaće gotovo neprimijećena činjenica – bar u komentarima koji su pratili to dešavanje, na obje strane – da je to bila četvrta ili peta uzastopna bilateralna – zvanična ili radna – posjeta najviših crnogorskih zvaničnika Beogradu, bez i jedne posjete Podgorici od strane srpskog predsjednika i/ili premijera u međuv-remenu! To ne govori nimalo dobro o poziciji Crne Gore prema Srbiji – ali je, zato, sasvim u skladu sa suštinom tih odnosa, posebno od 2020.

Boravak gospođe Brnabić na aerodromu u Golubovcima, povodom isporuke dvije kašete sa vakcinama protiv kovida, kada ju je dočekala ,,četa“ crnogorskih ministara, na čelu sa tadašnjim premijerom Krivokapićem, kao i prisustvo Aleksandra Vučića Milatovićevoj inauguraciji nijesu bilateralne posjete.

Uzalud je – što iz neznanja, a što iz propagandno-psiholoških razloga – Milatović to pominjao u kontekstu svoje posjete – jer je tada, Vučić više vremena proveo i imao sadržajni razgovor sa A. Mandićem i M. Kneževićem, u nekom od rest-orana u Zeti, nego što je sjedio u Skupštini Crne Gore.

BEZ SADRŽINE

Razgovori u Beogradu – izuzev onih u četiri oka, o kojima je rano da imamo bilo kakvu indikaciju – kao i izjave na konferenciji za medije ne ukazuju da je tu došlo do bilo kakvih značajnih pomaka. Oni su, u svojoj suštini, pa čak i u ne-kim akcentima, ponovljena slika prethodnih Vučićevih i Brnabićkinih susreta sa R. Krivokapićem i D. Abazovićem.

Fraze o potrebi unapređenja saradnje i neiskorišćenim mogućnostima za ,,još tješnju saradnju dva bratska/bliska naroda“ bi se mogle nizati u nedogled. Kao ni Krivokapić u prvom putovanju, tako ni Abazović u drugom, Milatović na tom planu nema mnogo toga konkretnog da kaže – ne samo zbog toga što za te rabote mora da sačeka formiranje nove vlade, koju će, ako ne bude po njegovom (i ako ta vlada uošte bude formirana) voditi M. Spajić, sa agendom na koju predsjed-nik neće moći presudno da utiče.

Sadržina – ona koja je bila značajna srpskoj državi i Srpskoj crkvi – je već ostva-rena. Abazović je potpisao tzv. Temeljni ugovor. Za ostale stvarne sadržine – ku-povina Luke Bar od strane Srbije (sa ili bez učešća Orbanove Mađarske) – Mi-latović jednostavno nije adresa.

Ostaće zabilježeno da Milatović nije problematizovao pitanje statusa i ra-pidno opadajućeg broja Crnogoraca u Srbiji, a ostao je, praktično, nijem na iznošenje ,,friziranih“ podataka i ,,zabrinutosti“ Vučića zbog diskrimi-nisanog položaja crnogorskih Srba u našoj zemlji.

Uz to, za aktuelnog predsjednika i partija koje ga podržavaju iluzorno je i pomišljati da bi mogli da problematizuju – i đe se čuje i đe se ne čuje – brutalno političko, bezbjednosno, medijsko i svakakvo drugo miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore. Da je Milatoviću i njegovima to u mislima – ne bi ni išao za Beo-grad!

Odrađeno je, da ne zaboravimo, i ritualno pominjanje statusa građanina Srbije Svetozara Marovića. Za to pitanje će Milatović reći da cijeni ,,napore Srbije“, a Vučić će se vrlo jasno uzdržati da kaže kako Srbija, po zakonu, ne isporučuje svoje državljane trećim zemljama, pa ni ,,najbiližim susjedima“. Milatović će, uz to, sasvim nepotrebno i nepripremljeno, ući u razmatranje zasluga za ,,de-eskalaciju“ na sjeveru Republike Kosovo, pri čemu će, pomenuti tu riječ za spuštanje napetosti i tenzija nekoliko puta, hvaleći domaćina za njegove posebne napore na tom planu.

Njega, očigledno, ne brine što je istina povodom eskalacije u Mitrovici i okolini, niti kako je to zvučalo u Prištini, ali i van granica Zapadnog Balkana. Kosovo nije u prioritetnim mislima onih glasača na čiju naklonost računa mladi predsjednik Crne Gore. Oćutaće i malu ,,lekciju“ Vučića o crnogorskom priz-nanju Kosova, što je, takođe, dio rituala za unutrašnje potrebe – i u Srbiji, i u Crnoj Gori.

FIJASKO ,,OTVORENOG BALKANA“

Takav Ramin unilateralni potez (ili bi bilo potrebno staviti znake navoda na ,,unilateralni“, jer, kako je to dobro primijetio Zlatko Vujović, nije bilo izjave, niti bilo kakve negativne reakcije, posebno ne iz Vašingtona, pa ni iz Ambasade SAD u Beogradu – ambasador Hil, naravno – koja bi na bilo koji način dovela u pitanje ovaj zaokret albanskog premijera) je doveo Aleksandra Vučića u krajnje neprijatnu poziciju. Da uprostimo: Rama kaže da je kraj OB, a Vučiću preostaje da to nevoljno konstatuje.

I domaćin i gost u Beogradu će morati da razmisle što američka ćutnja znači u tom kontekstu – Vučić još i više, naročito kada pročita razloge stavljanja Alek-sandra Vulina na američku ,,crnu listu“ – i da se ,,presaberu“. Ukoliko su do sada ,,ukidanje svih barijera“ i ostale propagandne floskule o OB mogle da se upakuju u nekakvu formu ,,regionalne saradnje“ – iako, sve vrijeme, bez tri zemlje regiona – sada će takav narativ biti mnogo teže plasirati.

Zato je Milatović u Srbiju otišao kada je već bilo kasno, kada je projekat OB već ad acta – pošto je i Crnoj Gori i cijelom Zapadnom Balkanu oduzeo (još iz vremena ideje o ,,Mini-Šengenu“) bar šest dragocjenih godina. Ali, to je računica iz perspektive evropskih integracija. Milatović još ničim nije pokazao da on iskreno dijeli taj pogled na interese sopstvene zemlje i regiona u cjelini. O tome u diplomatskoj zajednici, i ovdje i u Briselu postoji jasan utisak i stav.

Naravno, ovdje ne govorimo o frazama koje predsjednik ,,recituje“, već o kon-kretnim potezima i retorici, uključujući detalje koji se tiču njegove savjetničke ekipe i poruka koje šalje diplomatskim adresama – od zemalja EU, do Kvinte. (Nota bene: I u jednoj i u drugoj ,,konfiguraciji“, inostrane diplomate su bile zatečene nedavnom otvorenom promocijom ideje da partije nekadašnjeg DF mogu i treba da budu u Vladi, što im je Milatović dugo obrazlagao. I kod vas su desni nacionalisti i krajnja desnica na vlasti, navodno je rekao Milatović, što je naišlo na spremne i ne baš prijatne odgovore ambasadora.)

Posjeta Milatovića Beogradu zato ostaje bez nekog posebnog značaja – ukoliko izuzmemo njen unutrašnji aspekt.

Za Milatovića je sada pravo pitanje: kuda i kako dalje, na kojoj platformi, s kojim idejama i porukama? Jer, to što se vidjelo i što je rečeno u Beogradu ni-jesu pratili samo glasači bliski Pokretu ,,Evropa sad“, već i cio region.

Posjeta Beogradu – i praktično i simbolički – nije potencirala evropsku agendu naše zemlje, niti ozbiljnu i iskrenu namjeru predsjednika Milatovića da se bavi problemima koji bi Crnu Goru mogli i zaista da učine prvom sljedećom člani-com EU.

Da je tako, Jakov Milatović bi otišao u Zagreb ili u Ljubljanu. Međutim, za ta-kav potez je potrebna pamet, ali i ono što Danilo Kiš pominje na kraju svog ,,Časa anatomije“.

Razumjeli smo se, sigurni smo.