Živković je, kako je saopšteno iz DPS-a, istakao da se budućnost Crne Gore mora stvarati zajedno – bez obzira na to kako je neko glasao 2006. godine i ko kojoj partiji, vjeri ili naciji pripada, te istakao da je vrijeme za novu platformu okupljanja na kojoj je posvećenost državnom interesu jedini prioritet i jedina vododjelnica.

Govor Živkovića prenosimo u cjelosti:

Poštovani gospodine Đukanoviću,

Poštovani predsjednici i premijeri Crne Gore, koji ste u proteklih trideset i pet godina nosili odgovornost za ovu zemlju, koji ste je vodili kroz oluje koje su rušile mnogo čvršće konstrukcije od naše,

Poštovani članovi Pokreta za nezavisnu Crnu Goru,

Uvaženi akademici,

Poštovanici predstavnici poslovne, medijske, kulturne i sportske zajednice,

Uvaženi predstavnici diplomatskog kora,

Poštovane dame i gospodo,

Dragi prijatelji,

Ima nešto što ovoj zemlji nikad nijesu mogli uzeti.

Ni u najtežim ratovima. Ni u najtamnijim godinama. Ni onda kada su imperije crtale granice po njoj kao po praznom papiru. Ni onda kada su jači narodi mislili da je mogu slomiti, kupiti ili izbrisati.

To nešto zove se borbeni i slobodarski duh.

Duh naših predaka koji su, vjekovima, na ovim kamenim gorama, pred svakim osvajačem koji je dolazio, stajali uspravno i govorili: Ovo je moja zemlja. Dalje ne možeš. Ne danas. Ne dok sam ja živ.

To nije legenda. To je naša krv.

I svaki put kad čujem stihove naše himne, Oj, svijetla majska zoro, majko naša, Crna Goro, ja ne čujem samo pjesmu. Čujem glasove svih onih koji su našu današnju slobodu platili životom. Čujem glas nepokolebljivih ratnika koji su hrabro i časno branili svoju zemlju.

Čujem narod koji je, kroz sve vjekove, imao samo jednu jedinu želju: da bude slobodan i da bude svoj.

A Crna Gora je uvijek i dobijala to što je željela. Jer je uvijek bila spremna da za to plati cijenu.

Dvadeset godina.

Dvadeset godina od trenutka kada smo, u miru, dostojanstveno, s glasačkim listićima u rukama, rekli jednu jedinu rečenicu: mi smo svoji. Nijesu to bile prazne riječi. Bio je to glas. Tih, siguran, neopoziv. Glas koji je odjeknuo kroz sve vjekove borbe.

Dvadeset prvog maja 2006. godine Crna Gora je ponovo postala ono što je oduvijek bila. Svoja.

I ja sam bio tamo.

Bio sam mlad čovjek koji je stajao pred glasačkom kutijom i znao, u tom trenutku, u toj tišini, u tom prostoru između prošlosti i budućnosti, da ono što radim nije samo moj čin. To je čin svakog građanina Crne Gore koji je sanjao san o sopstvenoj kući. Svakog pretka koji je branio ovu zemlju golim rukama. Svakog đeteta koje je odraslo s riječju sloboda kao prvom riječju na usnama.

Bio sam dio te velike crnogorske istorije. I to je najveća čast u mom životu.

Dozvolite mi da se, u ovom svečanom trenutku, obratim ljudima, bez kojih ova priča ne bi bila moguća a koji su decenijama nosili odgovornost za sve procese sa kojima se Crna Gora suočavala,

Predsjedniče Đukanoviću,

Istorija je surovi sudija. Ona ne pita za popularnost. Ne pita za ankete. Ne pita šta su govorili prijatelji, a šta neprijatelji. Ona pita samo jedno: što si ostavio iza sebe?

A Vi ste bili na čelu pokreta koji je iza sebe u nasljeđe ostavio državu svim budućim generacijama.
Modernu, suverenu, međunarodno priznatnu crnogorsku državu – i to u godinama kada je region gorio, kada su granice padale. Vi ste Crnu Goru vodili u takvom ambijentu mirno, strateški, s vizijom koja je bila ispred svog vremena. Otvorili ste vrata NATO-a. Otvorili ste vrata Evrope.

To nije malo. To je ogromno.

I mi, koji nastavljamo ovim putem, dugujemo Vam zahvalnost koja se ne iskazuje riječima. Iskazuje se radom. Iskazuje se odgovornošću. Iskazuje se time da ovu zemlju predamo sljedećoj generaciji bolju nego što smo je danas.

Poštovani predsjednici, premijeri i predsjednici Skupštine Crne Gore,

Svaki od vas nosio je dio ovog tereta. Svaki od vas, u svom vremenu, u svojoj godini, u svojoj noći, branio je ono što je najvrednije. Slobodu ove zemlje.

Nije uvijek bilo lako. Nije uvijek bilo zahvalno. Ponekad je bilo usamljeno, kako to biva kad stojiš ispred oluje i znaš da nema koga pozvati u pomoć osim sebe samoga. Ali ste ostali. I Crna Gora je ostala. I to je sve što je trebalo.

Hvala vam.

Dragi prijatelji,

Ima nešto što se ne upisuje u ustave. Nešto što se ne potpisuje na međunarodnim konferencijama. Nešto što se ne mjeri BDP-om, ni vojnom silom, ni brojem ambasada. To je ponos. Ponos crnogorskih građana koji znaju odakle dolaze. Ponosnih što žive u zemlji koja je preživjela imperije. Koja je odbila da klekne pred silnijima. Koja je, i u najtežim trenucima, čuvala čast kao najveće blago.

Čast je crnogorska konstanta. Kroz vjekove, kroz ratove, kroz promjene vlasti i granica, kroz sve što je ova zemlja pretrpjela i preboljela, čast je ostajala. I ostat će.

Jer mi je čuvamo.

Dvadeset godina je mnogo. Dvadeset godina je i malo.

Mnogo, jer smo izgradili institucije, ušli u NATO, otvorili pregovore s Evropskom unijom, izgradili modernu državu od temelja.

To je podvig koji mnoge nacije nijesu uspjele za čitav vijek.

Je li se moglo uraditi i više? Sigurno da jeste. Je li se moglo raditi i bolje? Svakako. Ali smo u prethodne dvije decenije stvorili siguran okvir za dalju budućnost i razvoj.

Zato sam kazao da je 20 godina i malo. Malo, jer pred nama je još toliko posla. Jer nezavisnost nije cilj, ona je polazišna tačka.

Današnja akademija prilika je i da postavimo pitanje – a šta dalje?

Duboko vjerujem da se za budućnost naše zemlje moramo boriti zajedno.

Svi.

I oni koji su 2006. godine mislili drugačije od nas. I mi koji sjedimo danas u sali a koji smo u prethodnih 20 godina imali različite poglede na to kako Crna Gora treba da se razvija. Moramo prevazići nagomilane razlike na samo jednoj programskoj platformi: Crna Gora je naša zajednička kuća. Budućnost naše države nije pitanje pripadnosti određenoj naciji, vjeri ili političkoj partiji, niti je pitanje kako je ko glasao 2006. godine. To je pitanje odanosti državi i državnim interesima. Crnoj Gori se moramo odužiti radom, posvećenošću, strašću, zajedništvom. Ne željom da vladamo, već željom da joj istinski služimo – našoj jedinoj matičnoj kući.

Kući koju čuvamo. I koju gradimo.

Čuvamo ono što su izborili oni koji su bili prije nas, jer to nije samo nasljeđe, to je temelj. I gradimo ono što dolazi, jer Crna Gora nije završena priča. Crna Gora je živa zemlja, zemlja koja diše, koja raste, koja se mijenja i koja ostaje svoja.

To je platforma na kojoj moramo graditi zajedničku budućnost.

Ne vodimo stranku. Ne vodimo kampanju. Vodimo Crnu Goru.

I Crna Gora zaslužuje sve od nas. Zaslužuje lidere koji ne gledaju u sljedeće izbore, nego u sljedeću generaciju.

I ta sljedeća generacija, ona već postoji.

Ona sjedi u školskim klupama i uči istoriju ove zemlje. Ona raste slobodna, bez straha, s pasošem koji otvara vrata Evrope.

Toj generaciji mi ne dugujemo samo slobodnu državu. Dugujemo joj i čistu savjest. Dugujemo joj zemlju u kojoj zakon vrijedi jednako za sve. Zemlju u kojoj se napreduje radom, a ne vezama.

Zemlju u kojoj se može sanjati i zemlju u kojoj se snovi mogu ostvariti.

Dugujemo joj primjer. Primjer da se može biti različit i biti zajedno. Da razlike nijesu prijetnja, one su naša snaga.

Jer Crna Gora je uvijek bila zemlja koja je znala da živi s razlikama. Crnogorci, Srbi Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi — svi smo Crna Gora. Svi smo snaga naših predaka. Svi smo zalog naše budućnosti.

Samo na toj paradigmi možemo graditi. Samo tako možemo biti veliki. Jer veliki smo samo onoliko koliko znamo biti mali.

A kad se držimo zajedno — veći smo od Lovćena i svih naših gora. Kad smo zajedno, mi jesmo Crna Gora.

To je naša obaveza. To je naša zakletva. To je razlog zašto smo ovdje.

Dozvolite mi da završim onako kako sam i počeo. Jer u riječima naše himne je sve što trebamo znati o sebi.

Oj, svijetla majska zoro, majko naša, Crna Goro.

Crna Gora je istina, jer se nosi u grudima.

Crna Gora je jaka, jer su je jaki ljudi izgradili.

Crna Gora je slobodna, jer su slobodni ljudi za nju glasali.

Crna Gora je budućnost, jer mladi ljudi u nju vjeruju.

I Crna Gora će živjeti vječno, jer je čuvamo, jer je gradimo, poštujući razlike koje nijesu slabost već prednost i zalog budućnosti.

Snaga predaka. Čast sadašnjosti. Nada budućnosti.

Da je vječna Crna Gora.