Nažalost i našu veliku nesreću, u XXI vijeku klerikalizam je otvoreno i neskriveno zakoračio na političku scenu Crne Gore, kroz novoizabranu vlast, ugrožavajući njene ionako slabo razvijene građanske vrijednosti.

Moramo biti duboko svjesni da je ovako nešto bilo moguće samo u neemancipovanom, slabo obrazovanom i građanski zapuštenom društvu. Izbor premijera, većine ministara i državnih sekretara, gotovo bolno nam potvrđuju da je osnov njihove podobnosti, potpuna odanost i posvećenost Srpskoj crkvi u Crnoj Gori. Predložene izmjene zakona o državnim službenicima, jasno nam poručuju da stručnost i iskustvo neće biti kriterijumi od uticaja za buduća zapošljavanja “po dubini”, nego odanost i privrženost crkvi.

Na taj način ćemo dobiti dominantno crkvi odanu vlast, čije namjere i ciljeve, više nije teško tumačiti. Sada nam mora biti jasno, koliko je bila lažna izjava premijera da ministrima nije brojao krvna zrnca, da ga nije interesovalo koje su nacionalnosti i kojoj crkvi pripadaju. Naravno da nije, jer je dobro znao da su se zajedno sa njim, svi izlegli iz istog inkubatora. I koliko god su mnogi skeptični i uplašeni, ovakvim razvojem događaja, ja sam uvjeren da ovako retrogradan i u svakom smislu nazadan eksperiment ne može dugo trajati. Nije prirodno, niti društveno normalno da jedno društvo toliko posrne i vrati se unazad, koliko god je naučilo naopako jahati svoga konja istorije.

Građanski osviješćena Crna Gora, mora se hrabro i pametno suprotstaviti ovom zlu, ne dozvoljavajući da posljedice ovako pogubnog projekta budu onakve, kakvim su ih zamislili njihovi tvorci. Budućnost mora biti ispred prošlosti, svjetlost mora pobijediti mrak, ljubav mora pobijediti nametnutu mržnju, a okupacija ne može i ne smije biti alternativa slobodi i napretku.