Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac…  

Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka.   

Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za – svjedoka pravednika.   

Tačno tako! Milan Paunović je na Anketnom odboru odglumio čovjeka koji je, jedini i uvijek, bio pravednik u vremenu sile i nepravde; koji je, jedini i uvijek, ustajao da se bori protiv opakih kriminalaca na vlasti iz vremena Mila Đukanovića.  

Preživio je Đukanovićevu vlast u kojoj je, na raznim odgovornim funkcijama, bio pune tri decenije.  

Ali kako?

SELEKTIVNO SJEĆANJE  

Bilo je teško, baš teško?!  

Jer, Milan Paunović je – bar tako reče na Anketnom odboru – bio nesrećni policijski funkcioner, a vrlo često i nevina žrtva kriminala pod okriljem države. I ne samo on, nego i njegova porodica. Posebno sin kojeg su zbog oca, policajca-pravednika, pretukle ,,crne trojke“ posred Podgorice.

Baš one ,,crne trojke“ što su tukle i ubile Duška Jovanovića, što su – na jedan mig svog tvorca Veselina Veljovića – u kam zatucale srpske pjesnike i srpske političare u Crnoj Gori… I sve one koji se drznu da misle svojom glavom…

O srpskim paravojnim formacijama, o Sedmom bataljonu, o Miloševićevim i Šešeljevim hordama zla – Paunović nije ni zucnuo. Ili ih nije vidio, ili mu nijesu smetali radikali iz bratske Srbije.   

Zašto se onda javio nakon toliko vremena, zbog čega je naprasno odlučio da govori o tom zlom dobu?  

Kaže da je imao samo jedan – sveti i časni – motiv da progovori nakon tri decenije.  

,,Da ne bi više jedna majka zaplakala u Crnoj Gori“, prozborio je drhtavim glasom Milan Paunović…  

PAUNOVIĆEVA BRIGA O SUZAMA  

Da ne bi više jedna majka zaplakala u Crnoj Gori…

Stvarno, to je bio motiv?  

A što je sa majkama koje su plakale dok je Paunović ćutao i čuvao svoj policijski posao? Đe su se to, u kom kraju srca ili duše Milana Paunovića – iz ponosne i mučeničke Velike – sakrile emocije kada su plakale neke majke iz Bosne i Hercegovine?   

One majke nesrećnih Bošnjaka i Muslimana – izbjeglica – koje je crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića.  

Jesu li njihove suze bile manje važne od Paunovićevog opstanka na poslu?  

O tome nije bilo ni riječi, niti su ga prijatelji iz vlasti – Andrija Mandić i Milan Knežević pitali, niti su se poslanici opozicije dosjetili da pitaju.  

Pustili su da Milan Paunović crnogorskoj javnosti ponudi priču da je on, baš on – koji je svojevremeno postavio Veselina Veljovića za komandanta specijalaca – tek kasnije saznao da je baš Veljović organizovao ,,crne trojke“. I da je Paunović, kao šef crnogorske policije koji je angažovao Veljovića, sve vrijeme ćutao.  

Zašto je on tada ćutao, ako je sve znao?  

U ta surova vremena, priznao je Paunović, zamuckujući a glumeći neprijatnost, u ta mučna vremena nije bilo pametno da priča, ako želi da zadrži posao koji je godinama ćuteći radio. A sada bi Paunović – opet po svaku cijenu, valjda ostanka na poslu i neke nagrade – da priča nove priče iz starih vremena.  

Svake vojske vojnik danas priča o moralu, principima i poštenju.  

MRTVI NE GOVORE   

Čovjek koji je decenijama ćutao pred živima, sad priča o njima – kad su mrtvi.  

Kaže Paunović da je svašta govorio ministru Vukašinu Marašu. Ali, Maraš odavno nije među živima, ne može da mu odgovori.  

Svašta je, kaže aunović, pričao i sa Goranom Žugićem. Ali i Žugić ne može da progovori. Ne može da svjedoči i javnosti saopšti: da li je tog 14. januara 1998, kada su bataljoni Momira Bulatovića krenuli da osvajaju staru zgradu Vlade u ulici Jovana Tomaševića, da li je te večeri baš Paunović policajcima sugerisao da spuste oružje?  

Tobože da bi sačuvali mir, a stvarno da bi puštili Bulatovićeve ljude da zauzmu zgradu Vlade. Da, bilo bi to uzbudljivo svjedočenje da Žugić može koju riječ da kaže Paunoviću I da pojasni kako su baš specijalci Veselina Veljovića spasili i spriječili upad u zgradu Vlade.   

Ali, ne, ne mogu mrtvi da progovore. I Paunović to zna. I sebe prikazuje kao heroja mira. Ovako, ispada kako je on, a ne pokojni Bobo Bogdanović, na Cetinju u doba NATO intervencije, pokazao kuraž da se, predvodeći Cetinjane i brojne građanske aktiviste, na Ivanovim koritima odupre invaziji Sedmog bataljona.  

Bobo Bogdanović danas ne može da govori. A pričao bi, kako mu je vazda I bastalo.  

ISTINA NAĐE PUT

Oni koji su živi, pokazali su koliko je čvrsta istina Milana Paunovića.  

Eto, upravo smo juče saznali da je Bato Vujošević, crnogorski pjevač, bio pripadnik ,,crnih tojki” koje su, po verziji Paunovića, prebili njegovog sina. Svi koji poznaju Bata Vujoševića znaju koliko je istine u Paunovićevim tvrdnjama kada govori o ,,crnim tojkama”.    

Baš kao što sam Paunović zna zašto ćuti o aferi S.Č. Ni glasa da pušti o sramnom namještanju i uništavanju života, ne samo tadašnjeg tužioca Zorana Piperovića i njegove porodice, već i porodica svih drugih koje je targetirao.  

Ali, zna se zašto Milan Paunović ćuti o živima. Jer se – baš kao u aferi S.Č. – pokazala podlost postupanja visokog policijskog funkcionera.  

Jasno je svima koji malo znaju što se zbivalo u Crnoj Gori tokom posljednje tri decenije. Zato je priča Milana Paunovića, osim vlastite želje da se prikaže herojem iz sjenke, bila jedna – velika, osmišljena, predstava za javnost.  

MUČNA PREDSTAVA ZA JAVNOST

Da, Paunović je bio glumac u komadu koji su osmislili vođe parlamentarne većine, oni koji su 21. maja 2006. godine – tugovali što je Crna Gora postala nezavisna država.  

Samo se tako, kao prizemna režija, može tumačiti da je onaj Momčilo Leković, vječiti student prava, mogao da spremi slike Veselina Veljovića u A4 formatu i prije nego je Paunović davao iskaz. Ili da je Paunović čitao odgovore na pitanja Milana Kneževića…

Da, sve je bio političko pozorište, da bi javnosti poslali poruku pni isti, sada političari na vlasti, koji su nekad  su nekad bili vojnici i Slobodana Miloševića i sada Aleksandra Vučića. 

I koji žele da se ponovi ona  predreferendumska mantra: da je Crna Gora država kriminala i da zato ne zaslužuje da postoji. 

To je bila ključna uloga Milana Paunovića. Da pljune na svoj policijski posao koji je obaljao duže od trideset godina, da krivicu prebaci na one koji mu ne mogu odgovoriti i da podrži priču svojih novih političkih mentora: avgustovske vlasti koja ga je – preko Alekse Bečića – odlikovala prošle godine.  

Da li će Paunović dobiti nakon jučerašnjeg istupa još neku nagradu? Viđećemo, ali – ako ćemo pravo – sve što dobije zaslužio je. 

Baš kao i Crna Gora u kojoj kojoj ovakvi ljudi postaju svjedoci pravdenici.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.