Video
Zajedničko šturo saopštenje MVP Crne Gore i MVEP Hrvatske, koje se u crnogorskoj i u hrvatskoj verziji razlikuje u tek nekoliko slova drugačijih u riječima crnogorskog i hrvatskog jezika i u redoslijedu navođenja država i zvaničnika, jedini je opipljiv i konkretan rezultat dosadašnjih „pregovora“ dviju država.
Stotinjak riječi ispraznog sadržaja, bez ijedne konkretne informacije, za svakoga ko zna kako funkcionišu bilateralni susreti nepogrešiv je pokazatelj da stvari ne idu dobro. Slutnje su potvrđene i u nezvaničnim konaktima. Pregovori su do sada – totalni fijasko.
Više je tu problema i nema nevinih.
Prvi problem je konstrukcioni odnosno sistemski. Vjerovatno se sa Njemačkom ili Danskom mogu operativne stvari dogovarati na tehničkom nivou. U Crnoj Gori državni sekretar Ministarstva vanjskih poslova, ko god to bio, nema mandat da ispregovara bilo što. Tako postavljeni pregovori ne mogu rezultirarti uspjehom. Potvrda toga je da juče u Zagrebu nije napravljen korak naprijed makar u detaljima nesporne primopredaje Doma kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, o čemu je Vlada Crne Gore odluku donijela prije pet mjeseci.
Drugi problem je to što su pregovori postavljeni kao da pregovaraju dvije države gdje svaka ima definisanu državnu politiku i usaglašene nacionalne interese. Vidno je koliko je Hrvatska imala problema, recimo u vezi s ratom u Ukrajini zbog različitih stavova Predsjednika i Vlade. Što tek reći za Crnu Goru u kojoj se ne zna ni što je državna politika ni ko je vodi, ni ko sve čini, a ko ne u pojedinim pitanjima vladajuću koaliciju. Hoću da kažem da sve i da je juče umjesto Periše Kastratovića na pregovorima u Zagrebu sjedio Milojko Spajić to ne bi bila nikakva garancija da će na primjer Skupština Crne Gore sjutra podržati ono što bi on eventualno dogovorio.
Treći problem je naivna i krajnje simplifikovana procjena Zagreba da u vlasti Crne Gore kao postoje „proevropski političari“, koji bi se nekako i dogovorili sa Hrvatskom, ali im kao „ne daju nacionalisti“. S nacionalistima bi u nekoj iteraciji dogovor možda bio i moguć. S populistima to nije moguće. Nema u ovakvoj crnogorskoj vlasti tog majčinog sina spremnog da izađe na konferenciju za medije i proguta pet žaba.
Četvrti problem je postavka Hrvatske. Umjesto da svoje stavove iznosi u Crnoj Gori, da u državi u kojoj je više od 80% građana za članstvo u Evropskoj uniji, djeluje aktivno, pojašnjava stavove i principe, da putem medija, civilnog sektora i u konačnici javnosti, pritiska vlast Crne Gore na efikasne evropske integracije, ona bira nemušti diplomatski jezik da ne naruši neki princip uobičajenog odnosa među državama. Da ne govorim o nespretnom odgovoru u vezi s ratnim zatvorom u Lori, kada je Hrvatska izazvala negativnu reakciju većeg dijela crnogorskog civilnog sektora, koji je bez dileme zagovornik Crne Gore kao dijela zapadnog civilizacijskog kruga.
Peti problem je što o suštini problema s Hrvatskom niko od crnogorskih vlasti ne progovara. Naprotiv, šire optimizam gađajući se brojem poglavlja koja će u sljedećoj fazi navodno zatvoriti i čekaju da problem riješi neko drugi.
Šesti problem je što Hrvatska ne da nagovijestiti što su maksimalistički zahtjevi a što je bottom line. U Crnoj Gori niko ne zna što je realno moguće očekivati kao rezultat pregovora.
Dok ove stvari ne shvate obje strane neće biti napretka u pregovorima. Nema pomaka u razgovorima koji se vode u rukavicama i gdje je jedini izlazak u javnost kada neka od strana pusti u svoje medije ono što joj odgovara, a što najčešće nema dodira s činjenicama.
Do sljedećeg sastanka, 10. juna u Podgorici, pred Međuvladinu konferenciju na kojoj se odlučuje o narednoj fazi crnogorskih pristupnih pregovora, strane imaju samo jednu šansu: da izađu u javnost s činjenicama, kakve god da su, i da onda, ako će nastaviti da pregovaraju na ovom nivou, dogovaraju od sastanka do sastanka konkretan dnevni red – jedno po jedno pitanje, od lakše rješivih ka težim. I da svaki put objave rezultat.
Drugi je put, koji ne garantuje uspjeh, ali ima više smisla, podizanje pregovora na nivo donosilaca odluka.
Preporučeno
(Stav autora nije nužno i stav redakcije)
