Video
Kada je 29. oktobra 1923. Mustafa Kemal paša (Ataturk, u značenju “otac Turaka”) proglasio stvaranje republike, to je trebalo da bude nova nacionalna država posvećena suverenitetu narodne volje. Stara korumpirana autokratska osmanska imperija predvođena sultanom bila je mrtva. Ataturk je kao prvi predsjednik Turske kreirao modernu naciju. Uveo je sveobuhvatne reforme u političkoj, socijalnoj, pravnoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi.
I sve je tako bilo do prvih godina ovog vijeka kada je Redžep Tajip Erdogan postao vođa Stranke pravde i razvoja (AKP). On se u tursku politiku ušunjao iz ekstremističkog krila islama, organizacije „Muslimansko bratstvo“, instinktivno se suprotstavivši sekularističkim tradicijama koje je Ataturk njegovao u turskoj naciji.
Veliki principi koji su upravljali Ataturkovim političkim životom, poput demokratije, sekularizma, slobode religije, mira kod kuće i širom svijeta, ozbiljno su ugroženi 16. aprila 2017. kada je Erdogan uspio da održi nacionalni referendum o 18 predloženih amandmana na turski ustav.
Problematični i kontroverzni pokušaj državnog udara u julu 2016. bio je Erdoganu opravdanje da proglasi vanredno stanje, sprovede masovna hapšenja i uvede strogu cenzuru. Sve ovo je ozbiljno oslabilo opoziciju, a Erdoganu učvrstilo vlast. Tako lako su on i njegova vladajuća stranka uspjeli da dobiju ishod koji su tražili na referendumu.
Prema tom Ustavu, uloga premijera je ukinuta i predsjednik je postao šef izvršne vlasti, kao i šef države. Njemu su data nova ovlašćenja da imenuje ministre, priprema budžet, bira većinu sudija i dekretom donosi određene zakone. Samo predsjednik može da uvede vanredno stanje i razriješi parlament, koji je po Ustavu sada izgubio pravo da vrši nadzor nad ministrima ili da predlaže istragu.
Međutim, demokratija je čudna i otporna „biljka“. Ataturkova vizija se uklopila duboko u tursku psihu, pa i sa praktično diktatorskim ovlašćenjima, najdrakonskije mjere koje je Erdogan do sada smislio ostaju nedovoljne za utišavanje stavova mnogih koji su suprotstavljeni njegovom konceptu o modernoj turskoj naciji, kakva bi ona trebalo da bude i kako treba da se upravlja njom.
Nedavno pretvaranje muzeja Aja Sofija u džamiju mnogi čitaju kao znak otvorene predsjedničke diktature.
Konverzija koja je uzdrmala čitav svijet približava Tursku vrsti društva koju Erdogan svo vrijeme svoje vlasti pokušava da izgradi. Zato njegovi kritičari to ne vide kao skretanje ili radikalni istup, već ga smatraju velikim simboličkim korakom ka svom idealnom cilju stvaranja islamističke vizije turske države.
Osim ovog drastičnog koraka, ka otvorenoj diktaturi vodi i nedavno donijeti novi Zakon o advokatskim komorama, koji tamošnji kritičari doživljavaju kao pokušaj da se odbaci sposobnost advokata da kritikuju vladu zbog kršenja ljudskih prava.
Činjenica je da Erdoganov režim nema ukorjenjeno poštovanje demokratije, što se smatra „zapadnjačkim“ izumom. Međutim, kritike sa Zapada skoro da nemaju uticaja na turske vlasti.
Poslednji klin u sanduk turske demokratije ukucan je danas kada je turski parlament izglasao predlog zakona koji predviđa jaču kontrolu društvenih mreža, što svakako izaziva zabrinutost po pitanju slobode izražavanja.
Naime, najpopularnije društvene mreže poput Tvitera i Fejsbuka moraće da imaju svog predstavnika u Turskoj. Ove platforme će takođe morati da se u roku od 24 časa usklade sa nalozima turskih sudova za uklanjanje određenog sadržaja.
Preporučeno
U slučaju nepoštovanja sudskih naloga, predviđene su teške kazne. Nevladine organizacije već su istakle zabrinutost zbog erozije slobode izražavanja u Turskoj, ističući da bi pojačana kontrola društvenih medija Turcima mogla da ograniči pristup nezavisnim ili kritičkim informacijama.
