Serija strahovitih eksplozija potresala je nekoliko minuta u prošli petak uveče Bejrut izazivajući snažne vibracije tla poput onih od zemljotresa. Oblak prašine i krhotina vidljiv iz cijelog grada, ukazivao je da je meta bio jedan stambeni blok na južnom obodu libanske prijestonice. Desetak minuta po smirivanju na mjestu udara na koje se, prema kasnijim analizama stručnjaka sručilo više od 80 tona eksploziva, ostala je samo ogromna rupa. Tu je bio podzemni bunker iz kojeg mjesecima nije izlazio u napadu ubijeni Sajed Hasan Nasrala, neupitni vođa Hezbolaha, grupacije koja je u tridesetak godina uz vojnu, finansijsku i svaku drugu pomoć Irana izrasla u najmoćniju vojnu i političku organizaciju u Libanu.

Izrael je u proteklih nekoliko sedmica nanio veliku štetu Hezbolahu. Likvidirao je najmanje deset najviših zapovjednika i ranio stotine aktivista i članova u inventivnoj akciji eksplozivnim walkie-talkijima. U vazdušnim napadima su uništeni pozamašni arsenali Hezbolahovog oružja i vojne opreme.

No, još je tu ostalo Izraelu dosta posla. Procjenjuje se da Hezbolah ima 120.000 – 200.000 raketa i projektila, prema istraživačkom centru Centra za strateške i međunarodne studije. Većinu arsenala čine male, nevođene rakete zemlja-zemlja. Organizacija tvrdi da može okupiti 100.000 boraca. Procjene su da je njena snaga 20 – 50.000 ljudi.

Hezbolah je do prije dvije godine bio najjača politička snaga u parlamentu, sada je jedna od najjačih. Upravlja školama, bolnicama, kulturnim institucijama i dobrotvornim društvima širom Libana.

Što je Hezbolah, i kako je postao dominantna vojna sila u Libanu

Kako je Hezbolah uspio da ovako ojača i nametne se kao vodeća politička i vojna snaga?

U najkraćem: Iranskim novcem i političkom i svakom drugom podrškom Teherana.

Iran je, nakon Islamske revolucije 1979, u jeku građanskog rata u Libanu, krenuo da u toj zemlji okupi muslimane šiite i uvede ih i na vojnu scenu i u političku arenu kao relevantnu snagu. Bio je to logičan slijed velike moći koju je Iran osjećao i pokazivao nakon svrgavanja prozapadnog šaha Muhameda Reze Pahlavija i povratka ajatolaha Ruholaha Homeinija u zemlju.

Teheran je vidio priliku da ojača svoju ulogu u regionu tako što će okupiti i ujediniti razjedinjene libanske šiite i postaviti se time kao relevantan faktor u okončanju građanskog rata koji je trajao već pune četiri godine.

Zašto je uspjelo ovo okupljanje na vjerskoj osnovi?

Zato što su rascjepkani libanski šiiti najzad dobili i zaštitnika i učitelja, i instruktora i uzora i bliskog saveznika. Većina muslimana u svijetu su suniti. Šiiti su manja grupa, 10-15% ih je. Koncentrisani su u Iranu, južnom Iraku i u nešto manjim razmjerama u zemljama centralne Azije i na jugu Saudijskog poluostrva.

Raskol sunita i šiita nastao je oko toga ko je trebalo da bude prvi nasljednik vjerovjesnika Muhameda. Šiiti vjeruju da je prvi halifa morao biti njegov zet Ali, stoga ne priznaju prva tri halifata pod vođstvom Abu Bekra, Omera i Osmana. Ali je ubijen, kao i njegova dva sina, pri čemu je mlađi sin Husein obezglavljen u neravnopravnoj bitki kod Karbale kada se, prema predanju, s porodicom i sedamdesetak pristalica suprotstavio vojsci od 1.000 protivnika. Simbolika Karbale i kasnijih stradanja šiita dovela je do toga da je najmarkantniji motiv njihove vjere mučeništvo. Spremnost na žrtvu i stradanje, mirenje sa smrtnim ishodom radi principa, čak i kada postoji svijest da se tim mučeništvom ne može mnogo toga promijeniti, obilježje je šiizma. Ova spoznaja i vjerovanje šiita da su u islamu oni ti koji su izabrani, koji su posebni, a da su svi ostali muslimani obični, da su tek masa, pomaže da razumijemo neupitnu spremnost pristalica Hezbolaha na samoubilačke bombaške akcije i slične terorističke aktivnosti koje će oni prvi pokrenuti na Bliskom istoku i koje će postati njihov „zaštitni znak“.

Iran je početkom osamdesetih, kako je i planirao, okupio raštrkane šiitske grupacije u Libanu, a onda poslao hiljade instruktora koji su formirali Hezbolah i razradili sve aspekte djelovanja organizacije. U Manifestu iz 1985. Hezbolah je kao ključne ciljeve naveo: Uništenje Izraela, uspostavljanje Libana kao islamske države nalik Iranu i borbu protiv „američkog i izraelskog imperijalizma“. Prekopirana i retorika i politika zvaničnog Teherana.

Uslijedile su godine terorističkih akcija, otmica izraelskih i zapadnih vojnika, napada na vojne resurse Izraela i Zapada, učešća Hezbolaha u ratovima u Libanu, Siriji i Iraku…

Ratovi, terorističke akcije, ali i „ubiranje poreza“ i sve ono što čini uobičajeni dio moći u nestabilnim područjima doveli su do toga da je Hezbolah toliko ojačao da je postao država u državi. Imao je medije, zdravstvene ustanove, socijalne službe… Ušao je u parlament. Prije deceniju i po, 2008, priznala ga je i Vlada Libana objavljivanjem Izjave kojom daje pravo Hezbolahu da oslobodi okupirane libanske teritorije. Deset godina kasnije Hezbolah je ubjedljivo pobijedio na parlamentarnim izborima.

Novac za sve to dolazio je u najvećoj mjeri iz Irana – procjena iz 2018. je oko 700 miliona dolara godišnje, ali i od libanskih poslovnih ljudi i dijaspore te poreza koje je Hezbolah uveo za Libance šiite.

Početak konačnog rata Izraela i Hezbolaha

Izrael je tokom proteklih nešto više od pola godine u više navrata objavljivao da je odlučan da ovog puta završi s Hezbolahom. Ono što Izrael ovih dana čini na terenu odaje utisak da ta odlučnost nije samo verbalna.

Ako je tako, onda za početak ovog rata treba označiti ljetošnju likvidaciju šefa Hamasa Ismaila Hanije. Izrael ga je ubio pogotkom u jednu zgradu u Teheranu u kojoj su se okupljali ratni veterani. A Hanija je u Iran otišao na inauguraciju predsjednika države Masuda Pezeškijana. Čelnicima Hamasa i Hezebolaha su u Teheranu sva vrata bila otvorena. Iran je to činio kako bi im dodatno cementirao autoritet.

Izrael je prethodno najavio da će uništiti Hamas nakon što je u raketnom napadu te palestinske militantne organizacije na jug Izraela, u jesen 2023, ubijeno 1.200 ljudi. Na snimku koji su emitovali mediji povezani s Hamasom Hanija je prikazan kako gleda na televiziji snimke napada i „zahvaljuje Alahu za ovu pobjedu“. Prije Hanije, Izrael je kao i sada u slučaju Nasrale, likvidirao više desetina vojnih zapovjednika Hamasa.

Ministar odbrane, bivši general Joav Galant, ocijenio je prošlog mjeseca da Hamas kao relevantna i organizovana vojna formacija više ne postoji. Očito je da je ono što Izrael pokušava da učini danas Hezbolahu repriza onoga što je prošle godine napravio Hamasu. A to je morao učiniti prije upuštanja u bitku s Hezblahom. Razlika je naravno u tome što je Hezbolah daleko ozbiljniji, opasniji i žilaviji neprijatelj. Ali izraelski zvaničnici tvrde da su odlučni i spremni, te da imaju razrađene planove da ovog puta stignu do kraja. Događaji na terenu pokazuju da su oni zaista na to spremni. Premijer Benjamin Netanjahu uživa punu podršku, njegovom Likudu raste popularnost, ni jedna politička opcija u Izraelu ne podržava „polovično rješenje“ kako vide okončanje rata Izraela i Hezbolaha, 2006. kada je prekid vatre propratila Rezolucija 1701 UN, koja je predviđala tek povlačenje Hezbolaha iz južnog Libana, ali ne i njegovo razoružavanje ili rasformiranje.

Ponedjeljak uveče – kopnena invazija

Tri dana nakon likvidacije vođe Hezbolaha Sajeda Hasana Nasrale, izraelske trupe su ušle u Liban, označivši početak kopnene invazije.

Zbog dosadašnjih borbi izbjeglo je ili protjerano više od milion ljudi. Ali je uočljivo da mediji više ne izvještavaju o brojnim civilnim žrtvama, kako je to bilo uvijek do sada u izraelskim akcijama. Vidjećemo kasnije zašto je to važno.

Izrael saopštava da je cilj ove operacije spriječiti Hezbolah da lansira rakete i bespilotne letjelice preko granice – što čini gotovo svakodnevno otkako je Izrael krenuo u Pojasu Gaze prošle godine u rat protiv Hamasa.

Izraelske trupe sada vode kopneni rat na dva fronta istovremeno: u Gazi i Libanu, što izrael nije činio decenijama. Ali za sada ne djeluje da to umanjuje vojnu moć jevrejske države.

Utorak – odgovor Irana

Sljedećeg dana, u utorak oko 19:30 po lokalnom vremenu, deset miliona Izraelaca širom zemlje je upućeno je skloništa nakon što je ustanovljeno da je Iran lansirao gotovo dvije stotine balističkih projektila na Izrael.

Reagovali su u odbrani od napada izraelski sistem PVO i saveznici – SAD i UK.

Većina projektila je presretnuta, ali je manji broj pogodio centralni i južni Izrael.

Iran je odgovorio jer je morao odgovoriti, ali nije bilo naročite slavodobitnosti u objavama u Teheranu. Vrhovni vjerski vođa ajatolah Ali Hamnei iskazao je zadovoljstvo pred kamerama nakon molitve petkom, ali je, procijenilo je više zapadnih medija, izostala konkretna najava narednih akcija jer Iran zna da sebi ne može da priušti dalju eskalaciju.

Oglasili su se i jemenski hutisti, jedna od egzotičnih proiranskih grupacija u regionu, objavom da su i oni gađali Izrael. Međutim, nema nikakvih potvrda da su to doista učinili kao ni izvještaja o rezultatima njihovih eventualnih dejstava.

Što dalje?

Hezbolah je obezglavljen, nema nakon likvidacije Sajeda Hasana Nasrale, koji je radeći neumorno 30 godina stvorio ovako moćnu organizaciju, ni slova o tome što se namjerava sada preduzeti.

Izrael ponavlja da ga ovoga puta zanima samo „totalna pobjeda“. To znači izbacivanje Irana kao faktora u Libanu, odnosno potpuno uklanjanje Hezbolaha kao relevantnog vojnog i političkog činioca.

Američki predsjednik Joe Biden je objavio da je odvratio Izrael od napada na iranska nuklearna ili naftna postrojenja kao dio odmazde.

BBC podsjeća da je oštra reakcija u ovakvim situacijama neizbježna, te da neke od nedavnih izjava izraelskog premijera Benjamina Netanjahua sugerišu da on možda razmišlja da krajnji cilj treba da bude promjena režima u Teheranu.

Ali izraelski neposredni ciljevi su, navodi BBC, bliže kući. „Totalna pobjeda” može prije biti mir u Gazi i uklanjanje prijetnje koju je predstavljao Hezbolah duž sjeverne granice Izraela. Izraelski čelnici ističu da su u ratu na mnogim frontovima. Benjamin Netanjahu kaže da ih je sedam: Gaza, Liban, Zapadna obala, Jemen, Iran, Irak i Sirija.

Ako su, kako kaže BBC, realni ciljevi Izraela ipak bliže kući, onda je neprikosnoveno da je cilj broj jedan onesposobljavanje Hezbolaha. Kako sada stvari stoje Izrael to radi uspješno. Naučene su lekcije da se civilne žrtve moraju izbjegavati. Napade na civilne ciljeve Zapad ne toleriše, a za arapske zemlje to je okidač na konkretne akcije.

Zašto arapske zemlje ćute?

Ono što je novo je da konkretnih akcija arapskih zemalja nema! Decenijama smo svjedočili da su i daleko manje obuhvatne akcije Izraela momentalno uključivale alarme u arapskim prijestonicama, sve do oglašavanja Arapske lige. Sada se osuda Izraela svela na demonstrativno napuštanje sale Generalne skupštine UN prošlog mjeseca za vrijeme Netanjahuovog govora. Ni jednog gesta više od toga. Naivno bi bilo zaključiti da nekadašnjih burnih reakcija sada nema samo zato što u izraelskim akcijama nema onoliko civilnih žrtava koliko ih je nažalost obično znalo biti. To ćutanje arapskih metropola, čak i šire, prijestonica islamskih zemalja osim Irana, toliko je znakovito da se prošle sedmice oglasio i jedan od preostalih vođa Hamasa dr. Basem Naim jadikovkom da su izdati, iznevjereni i ostavljeni na cjedilu.

U intervjuu američkoj tv mreži NBC rekao je da je Hamas „razočaran reakcijom regiona, zemalja u regionu“. Iako su neki od njih podržavali Hamas i politički i finansijski, sada je, kaže dr Basem Naim, Iran „možda jedina zemlja koja podržava otpor“.

Ni jedna arapska prijestonica ni zvanična Ankara, naravno neće reći javno, ali je jasno da svaka nalazi interes, veći ili manji, u uklanjanju Hezbolaha sa scene.

Ni ranije Hezbolah nije u islamskom svijetu bio percipiran makar onako kako je doživljavan Hamas – kao snaga koja, kakva je da je, može pomoći odbrani Palestinaca. Hezbolah je vazda bio samo produžena ruka Irana, i tako je svugdje i doživljavan. Događaji proteklih godina pokazali su da je uticaj Irana u Libanu i Siriji očito porastao preko mjere koja je arapskim zemljama i Turskoj prihvatljiva.

Postoji još jedan mogući motiv. Nakon kakvog-takvog smirivanja u Siriji ostao je u regionu samo Hezbolah kao značajan remetilac stabilnosti na duže staze. Daleko od toga da je Bliski istok postao Švajcarska, ali svi osim Hezbolaha su dovedeni u kakav-takav red. Nema više tzv. islamske države u Iraku, smirila se i Sirija, ne glaska se muslimansko bratstvo u Egiptu, čak ni iz Libije, kojom vladaju dvije suprotstavljene grupe – jedna na istoku zemlje, druga na zapadu, već neko vrijeme nema vijesti o sukobima, nego su, naprotiv, najavili ovih dana da će ponovo početi da izvoze naftu. Da nema Hezbolaha i Benjamin Netanjahu i izraelska desnica bi gotovo izgubili raison d'être.

A Hezbolah je za to vrijeme krenuo suprotnim smjerom, i na tom putu daleko odmakao.

Sajed Hasan Nasrala je još 2009. objavio novi politički manifest kojim je istakao Hezbolahovu „političku viziju“. Izbacio je iz dokumenta iz 1985. pominjanje islamske republike, ali je zadržao čvrst stav prema Izraelu i SAD i ponovio da Hezbolah mora zadržati oružje uprkos rezoluciji UN koja ga zabranjuje u južnom Libanu. Četiri godine kasnije najavio „potpuno novu fazu“ Hezbolaha u kojoj se neće ograničavati samo na djelovanje u Libanu. Slao je borce u Siriju svom, iranskom savezniku predsjedniku Bašaru al-Asadu, da uguši pobunu. „To je naša bitka i mi smo joj dorasli“, poručivao je.

Arapske zemlje generalno gledaju na Hezbolah i hutiste kao na grupe koje su proizvod Irana i drže da im nije u nacionalnim interesima podrška tim grupama. Smatraju ih prijetnjom svaka svojoj vladavini.

S druge strane dobar dio njih je u procesu normalizacije odnose s Izraelom. Egipat je još prije više od 40 godina potpisao s Izraelom mirovni sporazum i povukao se iz sukoba za koji je shvatio da ga ne može dobiti. Jordan je 1988. odustao od polaganja prava na Zapadnu obalu, koju je Izrael okupirao 1967, a zatim je 1994. zaključio s Izraelom mirovni sporazum. Katar je otoplio odnose s Izraelom još 1996. Emirati i Bahrein, a zatim i Maroko i Sudan, zaključili su 2020. s Izraelom bilateralne Abrahamske sporazume o normalizaciji odnosa i priznanju Izraelu statusa suverene države. Ostala je još Saudijska Arabija na čijem se sporazumu s Izraelom radi već gotovo deceniju uz delikatne pripreme u obijema državama. Proces je dug i težak, dio arapskih država mu se opire. Za mnoge u arapskom svijetu već bilo kakvo spominjanje Izraela bez obaveeznih negativnih atributa problematično je. Osjećao je to godinama i egipatski knjižvnik Nagib Mahfuz, jedini arapski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Iako je i sam u mladosti koketirao s Muslimanskim bratstvom bespogovorno je 1978. podržao egipatsko-izraelski Mirovni sporazum iz Kemp Dejvida. Uslijedili su paljenje i zabrana njegovih knjiga širom arapskog svijeta. To nije mnogo promijenila i Nobelova nagrada deset godina kasnije, ali jesu godine početka normalizacije s Izraelom. Arapi ponovo otkrivaju svog nobelovca.

Arapske zemlje su očito umorne od tipične bliskoistočne političke zbilje. Hezbolah vide kao uzrok remećenja svojih odnosa sa Zapadom, više nema nekadašnjeg Istoka, ni hladnoratovske podrške Moskve slatkim socijalističkim snovima, pa vlasti većine arapskih zemalja žele da se okrenu sebi i razvoju. Zato puštaju Izrael da odradi posao, dokle god ne pretjera u onoj mjeri da snažno senzibilizira arapsku javnost.

Mnogo je pokazatelja da je sve više na Bliskom istoku, makar u pojedinim zemljama, i svijesti da nafta neće trajati vječno i da pogotovo traganje Evrope za alternativom fosilnim gorivima ostavlja čitav region u daljoj perspektivi bez glavnog izvora novca. Moguće je da potreba za smirivanjem i stabilnošću polako nadvladava tradicionalne razlike. Ako je tako, Hezbolahu je, što se kaže, prosto istekao rok trajanja. Pogotovo Hezbolahu kakvim ga prije petnaestak godina definisao Sajed Hasan Nasrala. Ni prva ni posljednja organizacija koju je vrijeme pregazilo jer nije shvatila što su promjene već donijele.

Čini se za sada da postoji samo jedna adresa s koje bi se Teheran mogao nadati spasu svog čeda u Libanu, ako je to uopšte moguće. To je Moskva. Ali je do eventualnog angažmana Rusije put dug, a ishod neizvjestan. No to bi mogla biti Iranu jedina nada. Zato je jasan interes i Izraela i njegovih moćnih zapadnih saveznika da sve ovo što se događa u Libanu ostane u okviru ograničene akcije unutar jedne države. Internacionalizacija i prelivanje sukoba otvorili bi mogućnost da u tom regionu dobijemo preslikanu situaciju onoj 1.500 km sjevernije, samo s obrnutim ulogama.