Pokret slobodnih građana i Stranka demokratske akcije Sandžaka podnijeli su Skupštini Srbije prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici, zahtijevajući da se ovaj dokument usvoji po hitnom postupku.
Inicijativu su potpisali narodni poslanici Pavle Grbović, Ahmedin Škrijelj, Minela Kalendar, Ana Oreg, Šaip Kamberi i Vladimir Pajić. Poslanici traže da Srbija zvanično osudi genocid u Srebrenici, u skladu sa presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, kao i da se, u skladu sa nedavno usvojenom rezolucijom Generalne skupštine UN, 11. jul i u Srbiji ubuduće obilježava kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Takođe, rezolucija predviđa uvođenje kaznenih odredbi za javno negiranje srebreničkog genocida, što bi, kako se navodi, dovelo do „smanjenja tenzija u regionu i izgradnje kulture sjećanja zasnovane na poštovanju žrtava“.Gotovo istovremeno, iz drugog kruga političkog i društvenog spektra Srbije, Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja najavljuje da će 11. jula na Trgu republike u Beogradu, održati skup na kome će, pored promocije drugog izdanja Šešeljeve knjige o Srebrenici, biti afirmisana borba za, kako kažu, „oslobođenje Srbije i Srebrenice“.
“Šešelj dr. Vojislav osuđeni je ratni zločinac i u normalnoj državi ne bi imao pravo da priđe bilo kojem sredstvu javnog informisanja, a ne da organizuje skaredne skupove“, kaže za Vijesti.ba nekadašnji predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.
Čanak podsjeća da Srbija ima zakon o zabrani skupova fašističkih i nacističkih organizacija.
„Stranka Šešelj dr. Vojislava fašistička je organizacija, a on je, ponavljam, osuđeni ratni zločinac. Nažalost, taj zakon se ne primjenjuje, baš kao ni onaj o policiji, kojim se definiše kada i gdje policija smije da koristi pendrek. Da se primjenjuje, policajci ne bi studentima lomili ruke i vilice. Prije desetak godina, Skupština Srbije usvojila je i deklaraciju kojim se najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici, i to u skladu sa presudama međunarodnih sudova. I taj se dokument ignoriše. U tom smislu, sklon sam da inicijativu Pavla Grbovića razumijem kao novi pokušaja stvaranja privida normalnosti Srbije, zemlje koja je temeljno uništavana od 1988. godine i „jogurt revolucije“ u Vojvodini. Slom je nastavljen naredne godine, govorom Slobodana Miloševića na Gazimestanu, kada je tadašnji predsjednik Srbije najavio ratove i raspad Jugoslavije. Ova nacionalistička mitomanija opila je generacije. Ipak, u Srbiji se danas govori o srebreničkom genocidu. Znate li o čemu se ne govori?
O čemu?
ČANAK: O apartheidu nad Albancima na Kosovu, koji je Srbija decenijama sprovodila. O tome se ćuti zato što ideja o „velikoj Srbiji“ i o srpskoj dominaciji na Zapadnom Balkanu nikada nije pobijeđena. Teza o navodnoj ugroženosti Srba u državama nekadašnje Jugoslavije identična je propagandnoj laži iz tridesetih godina prošloga vijeka o ugroženosti Sudetskih Nijemaca, na temelju koje je Hitler krenuo u krvavi osvajački rat. Razlika je samo u tome što je, nakon Drugog svjetskog rata, Zapadna Njemačka denacifikovana, dok u Srbiji, baš kao ni u Istočnoj Njemačkoj, proces denacifikacije nikada nije sproveden. Zato u tom dijelu Njemačke danas imate neonaciste iz Alternative za Njemačku, a u Srbiji – Šešelj dr. Vojislava.
Ne očekujete da rezolucija o genocidu u Srebrenici bude usvojena u Skupštini Srbije?
ČANAK: Ne očekujem. Imam utisak da je rezolucija više pokušaj da se srebrenički genocid iskoristi u dnevnopolitičke svrhe, nego što je plod istinskog i dubinskog promišljanja. Svi zločini počinjeni u vrijeme Miloševića moraju konačno dobiti svoj sudski i istorijski epilog. Genocid u Srebrenici samo je vrh ledenog brijega.
U Beogradu je nedavno održan protest „Vidimo se za Vidovdan“, nakon čega je došlo do radikalizacije i protesta i nasilja režima. Kuda ide Srbija?
ČANAK: Slični protesti u Bjelorusiji završili su mitraljeskom paljbom po demonstrantima: bojevom municijom režim je na građane pucao iz helikoptera. Tokom „obojene revolucije“ 2014. godine, na Majdanu je ubijeno stotine demonstranata. Prorežimske snage sa okolnih zgrada snajperima su pucale na pobunjene Ukrajince. U oba slučaja, demonstranti su zahtijevali otklon tamošnjih režima od zločinačke politike Kremlja.
Rusija Vladimira Putina trenutno je glavni proizvođač nestabilnosti na planeti; ona je ključna opasnost po svjetski mir. Za šta, zbog svoje tromosti i neefikasnosti, dio odgovornosti snose EU i SAD. Bjeloruska pobuna nije uspjela, ukrajinska jeste. Pitanje je šta razlikuje uspješnu i neuspješnu pobunu.
Šta ih razlikuje?
ČANAK: Jasnoća ideje. Pobuna u Srbiji, budući da nema jasno definisanu ideju, opasno naginje na stranu koja bi u krajnjem mogla biti neuspješna. Politička rusifikacija protesta, kako god da se on završi, ništa dobro ne može donijeti ni Srbiji ni regionu. Nažalost, tako izgledaju trenutne koordinate. U tom smislu, Vaše pitanje – kuda ide Srbija, ima jedan odgovor: ka intenziviranju nasilja sa obje strane. Politička slika protesta sve je mutnija, jer konačno dolazi na naplatu sve što Srbija, u smislu jasnog odnosa prema elementarnim vrijednostima, nije uradila proteklih 35 godina – od ljudskih prava do individualnih sloboda i prava na život. Sve se vratilo kući.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pobunu naziva „obojenom revolucijom“. Ima li ovo što gledamo sličnosti sa Majdanom?
ČANAK: Nema. Ta „obojena revolucija“, što je ruski eufemizam za terorizam, bila je pobuna Ukrajinaca protiv laži koje je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič pokušao da im proda. Iako je vlast osvojio na proevropskoj politici i obećanju o približavanju Ukrajine EU, Janukovič je Ukrajinu vukao u smrtonosni zagrljaj Rusije.
Zar i predsjednik Vučić 2012/13. nije obećavao evropski put, a radio sve da od Srbije napravi rusku guberniju?
ČANAK: Jeste, istina. Međutim, ovdje niko nije jasno opredijeljen. Politička nedefinisanost, to Vučićevo koketiranje „i na Istok i na Zapad“, otežava formiranje političke antiteze njegovom kleptokratskom nasilništvu. Uostalom, da li, za razliku od majdanskih Ukrajinaca jasno opredijeljenih za EU, Vučićevoj političkoj alternativi u Srbiji smeta „ruski model“ o kojem govorimo? Kada Ukrajince optuži za „obojenu revoluciju“, kremljska propaganda poručuje da neko Ukrajinu pokušava da otrgne iz ruskog vazalskog položaja. Sa druge strane, kada govorimo o Srbiji, govorimo isključivo o pokušaju da se suzbiju elementarne manifestacije sistema pravljenog po ruskom modelu: korupcija, nepotizam, pljačka, nasilje, razaranje institucija, koje ovdje nikada nisu ni bile naročito jake i utemeljene. Nažalost, Srbija je danas teritorija sa stadom kojim upravljaju čopori.
Šta je sa ostatkom sistema pravljenim po ruskom modelu? Postoji li namjera da se on mijenja?
ČANAK: Aleksandar Dugin, ruski Dobrica Ćosić i taj uvijek budni zloduh iz pozadine, nedavno je rekao da Rusi više ne žele Aleksandara Vučića. Što znači samo jedno: da je ruska agentura dobila većinu unutar grupe koja u Srbiji ruši Vučića. O tome svjedoči i izbor govornika na protestu 28. juna u Beogradu. Ako su Rusi to postigli, šta će im Vučić?
Ko je „novi Vučić“? Govornik na studentskom protestu, profesor Milo Lompar?
ČANAK: Umjesto početne i svima prihvatljive ideje o pravu, pravdi i slobodi, očito se krenulo u nekakve svetosavske budalaštine i vidovdanske sabore. Vidovdan je, pritom, datum koji je proteklih decenija bio važan dio velikosrpske propagande i mitomanije. U tu se scenografiju idealno uklopio Milo Lompar, koji je, nekoliko dana prije nastupa na protestu, govorio na promociji knjige osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Što je veoma snažna poruka, koja potvrđuje da se Srbija nikada nije promijenila. Najveću odgovornost za to snosi međunarodna zajednica.
Zašto?
ČANAK: Primjer je Dejtonski sporazum, kojim je Bosna i Hercegovina faktički podijeljena na dva entiteta. Zapad je insistirao na tezi da je važno postići kakav-takav mir te da je u tom smislu loša ideja otvarati bilo kakvu raspravu o vrijednostima. U tom dokumentu, dakle, nije smjelo biti poraženih. Nakon Prvog svjetskog rata, vidjevši Versajski mirovni sporazum, glavnokomandujući savezničkih snaga u Evropi, maršal Fuš, rekao je da to nije mir, nego primirje na 20 godina. Pogriješio je za svega 56 dana. Ni ovo u BiH nije mir, nego primirje.
Šta je uslov mira?
ČANAK: Da se jasno kaže ko su zločinci, a ko žrtve; ko je napadnut, a ko je napao. Nakon 1945. godine, u Njemačkoj se znalo ko su zločinci koji su u gasnim komorama gušili ljude i spaljivali ih u konc-logorima. U državama nekadašnje Jugoslavije to nikada nije definisano. Dio odgovornosti, kažem, snosi međunarodna zajednica, a dio naša društva.
U Srbiji, na primjer, nikada nije sprovedena lustracija; nikada niko nije kažnjen za sijanje mržnje i proizvodnju laži kojima se u školama rehabilituje Draža Mihailović i proglašava prvim gerilcem Evrope. Tako se stvara kriva slika, u kojoj Bosna i Hercegovina mora nestati kao država, kao društvo, kao svaki oblik društvene i političke zajednice. Svako postojanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne i cjelovite države dokaz je da Jugoslavija nije morala biti razbijena i da je ideja internacionalizma, u Jugoslaviji njegovane pod arhaičnim ali ne i pogrešnim konceptom bratstva i jedinstva, smetala centralistima iz Beograda, koji su Jugoslavijom znali da vladaju samo po principima Aleksandra Karađorđevića – sabljom i krunom.
Dejtonski sporazum koji kritikujete djelo je prije svega američke politike. Amerika se, poručuje i bivši ambasador SAD u Beogradu Christopher Hill, definitivno povlači sa Balkana. Je li to dobra ili loša vijest za države Zapadnog Balkana?
ČANAK: Donald Trump je i prvi i drugi put na vlast došao uz veliku pomoć Kremlja. Njegova politika je konfuzna, a dijelovi koji to nisu vode ka fašizaciji Amerike. Trump se oslanja na dugogodišnju praksu opadanja intelektualnog nivoa američkog društva, uz povećanje cijena školovanja i opadanje bilo kakve tananosti u promišljanju uloge Amerike u međunarodnim odnosima. Na toj tački kreće opšta propast, potvrđena činjenicom da SAD i Rusija odjednom imaju gotovo identičan stav o Ukrajini.
Sa druge strane, standardna opsesija Vladimira Putin je nekakva gigantska Rusija, kojoj pripadaju Baltičke države, Ukrajina, Poljska, praktično cijela Evropa. Da 2022. nije bilo ukrajinskog otpora, uz ovako mlitavu EU, upalu u tjesnac između jeftinih energenata iz Rusije s jedne i američkog odbrambenog kišobrana s druge strane, danas bismo imali dodatno anesteziranu Zapadnu Evropu. Koja je ekonomski tigar velikog stomaka, ali bez zuba i kandži. Ona politička snaga u državama EU koja bude tražila veća izdvajanja za vojsku biće osuđena na gubitak vlasti. Ipak, to se mora uraditi prije nego se ruski tenkovi pojave na evropskim granicama. A pojaviće se ako Evropa ne pomogne Ukrajinu.
Nakon saglasnosti sa Rusijom oko Ukrajine, mogu li države Zapadnog Balkana računati na pomoć Amerike, to sam Vas pitala? Hoće li SAD nastaviti da toleriše rusku agenturu u zemljama nekadašnje SFRJ?
ČANAK: Hoće. Tim prije što smo, bojim se, odavno svedeni na status iz koga je Jugoslavija pokušavala da se izvuče i iz koga se izvukla posle Drugog svjetskog rata: na balkanska plemena koja uglavnom niko ne shvata ozbiljno. Tome doprinosi ne samo jačanje šovinizma u državama regiona – čemu svjedoči i najveći fašistički skup nakon Drugog svjetskog rata na zagrebačkom Hipodromu, nego i dogovor Moskve i Washingtona, odnosno Trumpova obaveza da plaća usluge koje mu je Kremlj učinio prilikom dolaska na vlast. Zašto bi se Trump sada bavio nama? Njega ne interesuje NATO niti američki uticaj u svijetu, posebno ne onaj simbolički posmatran kroz Kip slobode. Umjesto toga, stvara totalitarnu profašističku državu, koja izvodi vojsku na sopstvene građane.
Vučić još ne izvodi vojsku, ali policija svakodnevno ozbiljno demonstrira silu. Nedavno ste kazali da je Vaša porodica izložena pritiscima i nasilju. Je li Vam odgovoreno?
ČANAK: Nema odgovora! Majka moga sina dva je mjeseca provela u pritvoru pod optužbom za terorizam. Što je budalaština. Štrajkujući glađu i žeđu do mjere da ozbiljno ugrozi svoje zdravlje, prebačena je u kućni pritvor.
Krenuvši u Beograd na protest, moj sin je 28. juna priveden. Praćen je od momenta kada je iz Novog Sada krenuo ka Beogradu, da bi ga kod Inđije izveli iz kolone automobila, priveli i odveli u policijsku stanicu. Poslije ga je preuzela BIA, pokušavajući da ga sasluša. Pošto su odbili da kažu svoja imena, moj sin je četiri sata ćutao, a onda je pušten. Ta brutalnost, to otimanje ljudi govori o totalitarnoj, fašističkoj prirodi srpskog društva.
Ovdje se istorija ne ponavlja; ona se rimuje sa budućim postupcima.
Koji dio istorije se rimuje sa ovim što gledamo?
ČANAK: Rimuje se sa svakom fašističkom državom u istoriji. Režimski batinaši pokrivenih lica služe kao partijska policija, koja privodi, hapsi, tuče, bez sudskog naloga prisluškuje svakoga ko misli drugačije. Na osnovu protivpravno prikupljenih podataka, režim ljude beskonačno drži u pritvoru. Majka mog sina, nakon dva mjeseca provedenog u zatvoru, još nije dobila optužnicu!
Devedesetih sam, od strane Miloševićeve UDB-e, prošao psihičku torturu, koja se ponavlja.
Kako?
ČANAK: Cilj njihovog nasilja je da počnete da sumnjate u sebe i u svoj zdrav razum. Baš kao i devedesetih, stvari iz moje kuće volšebno nestaju, da bih ih, nakon izvjesnog vremena, pronašao upravo na mjestima na kojim sam ih ostavio. Pokušavajući da me napravi ludim, služba mi poručuje da je tu, da sve čuje i sve vidi. Na tu vrstu nasilja i pritiska sam navikao, neće me uplašiti. Naprotiv: Natjeraće me da se vratim iz penzije i dodatno angažovati protiv fašističkog režima u Srbiji. Koji je, uzgred, odlukom predsjednika države abolirao četiri nasilnika što su studentici iz Novog Sada slomili vilicu. Ako odlučite da abolirate nasilnike koji lome vilice zato što su partijski poslušnici, dobijate samoorganizovanje građana. A samoorganizovanje građana vodi u građanski rat.
Preporučeno
Razgovarala: Tamara Nikčević
Video