Video
S obzirom na to da se približava kraj školske godine, procjene su da se život ove škole neće skoro vratiti u normalu.
Predsjednica IO Psihološkog društva Srbije i školski psiholog Marina Nedejin Simić obajšnjavaju za Danas da je većina nastavnika i saradnika prošla edukaciju za psihološke krizne intervencije, u koje spada i ova i da će sigurno svakom djetetu trebati psihološka podrška.
„Društvo psihologa Srbije ima inicvijativu i pokušavamo da se organizujemo da obijezbedimo telefon gdje ćemo se staviti na raspolaganju i drugim roditeljima, jer su uplašeni svi, kako bi mogli da pomognemo. Djeca svjedoci jesu doživjela traumu, nastavnici takođe. Djeci je mnogo više potrebna pomoć, ja pretpostavljam da su u školi odreagovali na adekvatan način u smislu da malo primire djecu, da popričaju sa njima. Važno je da djeca izbace iz sebe te neke osnovne emocije, užas, strah, šok, nevjerica ko zna šrta je sve tu“, navodi ona.
Djeca moraju, kako kaže, da se izmaknu iz te sredine u kojoj se tragedija desila.
„Ja vjerujem da i u saradnji sa Ministarstvom prosvjete, uprava škole i svi zaposleni se trude da urade sve što je u najboljem interesu djece. Ovo je toliko šokantno. Djeci će biti potrebna psihološka podrška, na nivou škole svakako, koliko će biti organizovano na nivou sistema, Ministarstva prosvjete i zdravlja, da li će biti nekih mobilnih timova videćemo”, istakla je.
Ona podsjeća da je na nivou Beograda postojao tim za krizne intervencije, koji je slat u škole kada se nešto desi.
„Kriza je i kada neko dijete izvrši suicid, neka elementarna nepogoda poput one u Obrenovcu. Taj tim nekako više ne funkcioniše. Postoji mogućnost da će se oni ponovo inicirati. Šta će biti s tim ne znam, ono što mogu da vam kažem, dalji tok stanja djece zavisi od djeteta, porodične situacije i kako će se roditelji snaći”, navodi ova školska psihološkinja.
Kako će se ova tragedija i oporavak od nje odraziti na djecu je, kako naglašava, individiualno od djeteta do djeteta i zavisi od toga koliko je svako dijete osjetljivo.
„Psihološka podrška trebaće nekome više nekome manje, ali sigurno će svima trebati“, ističe ona.
Upitana kada bi se poslije ovakve tragedije, koja se po prvi put dešava u Srbiji, život u ovoj školi na Vračaru mogao vratiti u normalu, odgovara:
„Bojim se da vam se neće dopasti ono što ću reći, a to je – ne uskoro. To je jedan proces koji traje, a konkretno za ovu školu to je nešto što ne mogu da predvidim, ali sigurno, ne može brzo da se razriješi na adekvatanm način. Pri kraju je i školska godina. Dobijam informacije od roditelja iz drugih škola, pa i iz cijele Srbije su vrlo uznemireni, djeca su uznemirena. Škole moraju da podignu nivo bezbjednosti na neki način“, zaključuje ona.
Ministarka zdravlja prof. dr Danica Grujičić izjavila je, na konferenciji za novinare u Vladi Srbije, da će na Institutu za mentalno zdravlje biti omogućena psihološka podrška svima kojima je to potrebno.
„Za sada ćemo ostaviti roditeljima i samoj djeci da se jave Institutu za mentalno zdravlje ukoliko im je potrebno. Velika je sada odgovornost na psiholozima i pedagozima. Zato i hoćemo da bude psiholog u svakoj pedijatrijskoj službi u domu zdravlja, psiholog u savom domu zdravlja. Mislim da je trenutak da se pozabavimo mentalnim zdravljem, a ne samo fizičkim. Roditelji isto moraju da se pozabave djecom, da znaju šta rade“, rekla je ministarka zdravlja.
Prof. dr Srđan Milovanović iz Instituta za javno zdravlje rekao je za RTS da je preuranjeno sada davati zaključke, ali da psihološka osnova ovog događaja stoji.
„Sada je posao za profesionalce iz domena mentalnog zdravlja, za psihologe i psihijatre, koji se bave razvojnim dobom. Oni su sada na prvoj liniji pomoći. Ovo je vrijeme kada su ljudi u šoku, veliki broj je pogođen ovom tragedijom, trebaće im vremena da vide gdje su“, rekao je Milovanović.
Prema njegovim riječima, Klinika za psihijatriju Kliničkog centra Srbije oformila je tim za pomoć porodicama koje su doživjele traumu, i već sutra mogu da im se obrate.
Savjetovao je roditeljima da je razgovor sa djecom sada najvažniji i proaktivno praćenje.
Preporučeno
„Mi prosto moramo da iskažemo tugu, saosjećanje, žalost, vremena za priču ima, treba naći mesto i vrijeme za pravu riječ“, istakao je ovaj stručnjak.
