Doktori upozoravaju: „Potpuno smo nespremni za gljivičnu pandemiju“

Dozvolite da vam predstavimo nešto istinski užasavajuće – gljivu koja žrtve pretvara u zombije.

Njene spore ulaze u tijelo.

Gljiva potom raste i počinje da preuzima kontrolu nad umom domaćina sve dok ne izgubi kontrolu i bude primorana da se popne na viši nivo.

Parazitska gljiva izjeda žrtve iznutra, iscedivši im posljednju hranljivu materiju, dok se priprema za veliko finale.

Potom – u sceni strašnijoj od najstrašnijeg horor filma – iz glave pokuljaju smrtonosne žilice.

Ovo tijelo istruljeno od gljiva potom zaspe sporama sve oko sebe – osudivši i druge na istu zombi sudbinu.

Zvuči kao plod fikcije.

Ali kraljevstvo gljiva – koje se razlikuje od biljaka i životinja – varira od jestivih pečuraka do košmarnih parazita.

Vrste parazitskih gljiva kao što su kordiceps i ofiokordiceps su i te kako stvarne.

Evo kako u BBC-jevoj seriji Planeta Zemlja, ser Dejvid Atenboro posmatra kako jedna od njih preuzima kontrolu nad mravom:

Taj insert sa zombi mravom inspirisao je video igru The Last of Us, a sada i hit TV seriju koja slijedi isti zaplet.

I u igri i u seriji, kordiceps se prebacuje sa zaposjedanja uobičajenih žrtava – insekata – na zaražavanje ljudi.

Pandemija koju ona izazove dovede do kraha društva.

Ali, u stvarnom svijetu, da li je pandemija kordicepsa – ili izazvana bilo kojom drugom gljivom – uopšte moguća?

„Mislim da potcjenjujemo infekciju gljivama na vlastitu odgovornost”, kaže mi doktor Nik Stoun, vodeći stručnjak za gljive iz Bolnice za tropske bolesti u Londonu.

„To već predugo radimo i potpuno smo nespremni za izlaženje na kraj sa gljivičnom pandemijom.”

Krajem oktobra prošle godine, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je objavila prvi spisak gljiva opasnih po život.

Među njima ima nekih jezivih bolesti, ali osjetićete olakšanje kad vam budemo rekli da se ne tom spisku ne nalazi kordiceps koji nas pretvara u zombije.

Zašto ne?

Doktorka Karisa de Beker, mikrobiološkinja sa Univerziteta u Utrehtu, proučavala je kako je kordiceps stvorio zombifikovane mrave i kaže da ne vidi kako isto može ikada da se desi ljudima.

„Naša tjelesna temperatura je naprosto suviše visoka za većinu gljiva da bi se lijepo smjestila i rasle – a isto važi i za kordiceps.”

„Njihov nervni sistem je jednostavniji od našeg, tako da bi definitivno bilo mnogo lakše preuzeti kontrolu nad mozgom insekta nego nad našim mozgom, a takođe je njihov imuni sistem mnogo drugačiji od našeg.”

Većina vrsta parazitskog kordicepsa razvijalo se milionima godina da bi se specijalizovalo za zaražavanje samo jedne vrste insekta.

Većina ne prelazi sa jednog insekta na drugog.

„Da bi ova gljiva uspjela da pređe sa insekta na nas i izazvala infekciju to je za nju prevelik korak”, kaže doktorka De Beker.

Prijetnje koje predstavljaju gljive odbacuju se dugo vremena.

„Ljudi o tome razmišljaju kao o nečem trivijalnom, površnom ili nevažnom”, kaže doktor Stoun.

Samo šačica od miliona vrsta gljiva izaziva bolesti, ali neke od njih mogu da budu mnogo gore od iritantnog napada atletskog stopala ili inficiranog nokta na nožnom palcu.

Gljive ubijaju oko 1,7 miliona ljudi godišnje – to je oko tri puta više od malarije.

Veće smrtonosne prijetnje od kordicepsa

SZO je identifikovala 19 različitih vrsta gljiva za koje misli da predstavljaju ozbiljnu prijetnju.

Među njima su iznenadno pojavljivanje kandide auris – kao i gljive mukormiketi koje nam tako izjedaju meso da mogu brzo da dovedu do teških povreda lica.

Doktor Nil Stoun me poziva u Laboratoriju zdravstvene službe (HSL) u Londonu, gdje se analiziraju uzorci sa britanskih pacijenata kako bi se vidjelo da li su njihove infekcije izazvale gljive i koje liječenje bi za njih moglo da funkcioniše.

Razgovaramo o nekim od najvećih opasnosti od gljiva.

Kandida auris je prva kojom se bavimo.

To je gljiva tipa kvasca i vi možete da osjetite jak miris pivare ili tijesta za hljeb kad ste joj blizu.

Ali ako uđe u tijelo, može da zaposjedne krv, nervni sistem i unutrašnje organe.

SZO procjenjuje da i do polovine ljudi umre ako ima invazivnu infekciju kandide auris.

„Ona je poput čudovišta koje se pojavljivalo povremeno u posljednjih petnaestak godina, ali sada može da se nađe svuda u svijetu”, kaže doktor Stoun.

Prvi zabilježeni slučaj bio je u uvetu pacijenta u Tokijskoj gradskoj gerijatrijskoj bolnici 2009. godine.

Kandida auris prirodno odbacuje anti-gljivične ljekove a neki sojevi su rezistentni na sve ljekove koje imamo na raspolaganju.

Zbog toga se smatra superbolešću.

Prenosi se uglavnom preko kontaminiranih površina u bolnicama.

Lijepi se za cjevčice za infuziju i manžetne na aparatima za mjerenje pritiska.

Jako ju je teško oprati.

Rješenje je često da se zatvore čitava bolnička odjeljenja.

Ovo se desilo čak i u Velikoj Britaniji.

Doktor Stoun kaže da od svih gljiva „ova najviše zabrinjava” i da je „ignorišemo na vlastitu odgovornost”, jer, ako se raširi, „mogla bi da blokira čitave zdravstvene sisteme”.

Još jedna gljiva ubica – kriptokokus neoformans – može da se uvuče u nervni sistem ljudi i dovede do opasnog meningitisa.

Sid i Eli bili su tek u prvim danima medenog mjeseca na Kostarici kad je Eli iznenada pozlilo.

Njeni prvobitni simptomi – glavobolja i mučnina – objašnjeni su sa previše izlaganja suncu, ali onda su krenuli grčevi i pravi pravcati epileptični napadi.

Morali su da je vežu u visećoj mreži za ležanje i prevezu brodom do medicinske ustanove.

„Nikad nijesam video ništa strašnije, posebno zato što sam se osjećao potpuno bespomoćno”, kaže mi Sid.

Skenovi su pokazala da joj je otekao mozak, a testovi su bili pozitivni na kriptokoku.

Srećom, Eli je dobro reagovala na liječenje.

Probudila se iz kome poslije 12 dana provedenih na respiratoru.

„Sjećam se samo da sam vrištala”, kaže ona.

Imala je deluzije – uključujući da je rodila trojke i da je njen muž prokockao sav njihov novac.

„I tako je prva stvar koju sam mu rekla bila da je s nama svršeno”, kaže ona.

Eli se sada dobro oporavlja.

Ona kaže da nije mogla ni da sa sanja da gljiva može da učini tako nešto živom čovjeku.

„Ne pomišljate da ćete otići na medeni mjesec i da ćete tamo zamalo da umrete.”

Mukormiketi, takođe poznati kao crne gljive, izazivaju bolest mukormikozu koja vam izjede meso.

Ima nadimak koji otkriva suštinu njene podmukle prirode – dizač poklopca.

Širi se jako brzo.

Ova slika pokazuje da, poslije samo 24 časa od uzgoja u petrijevoj posudi, može da joj podigne poklopac.

„Kad imate neko voće i ono se već nardenog dana pretvorilo u kašu, to je zato što ju je napala mukor-gljiva”, kaže doktorka Rebeka Gorton, klinička naučnica iz HSL-a.

Ona kaže da je retka kod ljudi, ali da može da bude „stvarno ozbiljna infekcija”.

Crna gljiva je oportunista koji se zapati kod ljudi sa slabim imunim sistemom.

Napada lice, oči i mozak, i može da bude smrtonosna ili da ostavi ljude sa teškim deformitetom.

Loša infekcija se širi „jednako brzo” u ljudskom tijelu kao u voću ili laboratoriji, upozorava doktorka Gorton.

Tokom pandemije kovida, došlo je do eksplozije slučajeva crnih gljiva u Indiji.

Umrlo je više od 4.000 ljudi.

Steroidi koji su se davali zbog kovida oslabljuju imuni sistem, a vjeruje se da je visok nivo dijabetesa takođe pomogao širenje gljive.

Da li treba ozbiljnije da shvatamo gljive?

Gljive su infekcije koje se veoma razlikuju od bakterija ili virusa.

Kad se razbolimo od gljiva, gotovo je uvijek dobijemo iz okruženja umjesto da se širi putem kašlja i kijanja.

Svi smo redovno izloženi gljivama, ali je njima često potreban oslabljeni imuni sistem da bi se primile.

Kako medicina održava više nas u životu – kao što su ljudi koji su preživjeli liječenja od raka – ima nas sve više sa oslabljenim imunim sistemom.

Doktor Stoun kaže da bi gljivična pandemija vjerovatno izgledala drugačije od kovida – i po tome kako se širi i po tipu ljudi koje zaražava.

On smatra da prijetnja postoji zbog „puke količine gljiva u okruženju, klimatskih promjena, međunarodnih putovanja, sve većeg broja slučajeva i njihovog dubokog zapostavljanja po pitanju liječenja koja imamo na raspolaganju.”

Preporučeno