Sedam mjeseci od početka rata u Ukrajini, EU pokušava da stvori novu platformu za saradnju sa bliskim i dalekim susjedima. Na samit u Praškom zamku pozvano je sedamnaest šefova država i vlada, od zemalja Zapadnog Balkana, preko Jermenije do Turske.

Sastanak je probni balon da se vidi u kojoj mjeri nasuprot ruskoj agresiji u Ukrajini može da stvori širi krug prijateljskih država koje su posvećene zajedničkoj bezbjednosti i žele da sarađuju sa EU po pitanju sankcija i energetike.

Više od porodične fotografije?

Skeptici strahuju da bi najvažniji rezultat ovog velikog samita mogla biti porodična fotografija sa 44 državnika.

Ideja potiče od francuskog predsjednika Emanuela Makrona, a neki na Balkanu i u istočnoj Evropi brzo su je odbacili, pretpostavljajući da je to drugorazredni tok-šou kreiran prvenstveno kao utješna nagrada za zemlje kandidate.

EU bi trebalo da „više ulaže u proces proširenja umjesto da izmišlja nove formate samita“, kritikuje Pjotr Buras iz Evropskog savjeta za spoljne odnose u Varšavi.

Makron je predlog iznio u maju u Evropskom parlamentu u Strazburu. Na jedinstvene izazove koje postavlja rat u Ukrajini, potreban je novi odgovor a to je „Evropska politička zajednica“ (EPZ).

Ova organizacija bi demokratskim zemljama dala novi prostor „za političku i bezbjednosnu saradnju, saradnju u energetskom sektoru, transportu, investicijama i slobodi kretanja građana“.

Kao što je to često slučaj sa Makronovim maštovitim predlozima, Berlin je to u početku primio mlako, strahujući od novih struktura koje treba finansirati. No, njemačka vlada sada podržava tu ideju.

Realnost odnosa sa Rusijom, koji će godinama biti narušeni, te stalna vojna prijetnja, ojačali su potrebu za redizajniranjem odnosa EU sa njenim proširenim susjedstvom.

Proces proširenja je bolno spor, pišu Žan Pizani-Feri i Danijela Švarcer iz Instituta „Žak Delor“. Ali, s jedne strane, EU ne može da mnogo ubrza pristupanje Ukrajine, Moldavije i balkanskih zemalja, a da sama ne izgubi sposobnost funkcionisanja.

S druge strane, Brisel ne bi trebalo da te zemlje tjera da čekaju još deceniju ili više. „EPZ je pokušaj da se prevaziđe ovaj problem.“

Kao i svaka međunarodna organizacija, „Evropska politička zajednica“ je pri rođenju dobila akronim, iako nije sigurno koliko je to političko dijete sposobno da preživi.

Politički eksperti Pizani-Feri i Švarcer moguću korist vide prije svega u odbrambenom i bezbjednosnom partnerstvu van okvira EU. I nadaju se: EPZ bi mogla da postane „most ka većoj EU i okvir za trajniju kontinentalnu integraciju“.

Prijatelji, neprijatelji i drugi

Na veliko porodično okupljanje pozvani su prijatelji poput Norveške, Islanda i Švajcarske, koji ne pripadaju EU, ali su vezani ugovorima i saradnjom.

Posleij izvjesnog oklijevanja, poziv je prihvatila i bivša članica Velika Britanija. U junu je Liz Tras, tada državna sekretarka, izjavila da nije zainteresovana za samit. Sada se čini da je London na opreznom putu približavanja EU.

Nova vlada u bilateralnim susretima vidi priliku da otvori put iz dileme Severne Irske. Takođe može da se profiliše kao „globalna Britanija“, želi da pojača zajednički „odgovor na Putinov rat u Ukrajini“ i da pregovara o snabdijevanju energijom i migracijama, navodi se u saopštenju Dauning strita.

Oko poziva turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu došlo je do diplomatskih potresa. Naime, učešće na samitu trebalo bi da bude povezano sa priznavanjem demokratskih vrijednosti. Ali Erdogan ih godinama gazi, a pristupni pregovori sa EU su odavno zamrznuti. Pored toga, on podriva zajednički front protiv Rusije i umjesto toga pokušava da bude posrednik sa nejasnom lojalnošću.

Na kraju je, međutim, pobijedio pragmatizam i nezgodni komšija je pozvan, čak i ako nedavni spor sa Švedskom oko satire o Erdoganu i blokada ulaska Finske i Švedske u NATO ne ukazuju na proevropski zaokret u Ankari.

Raspored sjedenja na zajedničkoj debati u četvrtak, i na radnoj večeri, vjerovatno je zadao glavobolje diplomatama zbog ovog i drugih neprijateljstava. Neprijateljske države poput Jermenije i Azerbejdžana ne mogu se staviti jedna pored druge, Izrael i Turska su tek nedavno obnovili svoje diplomatske odnose, a odnosi Ankare sa Grčkom i Kiprom ponovo su na nuli zbog stalnih turskih provokacija na Mediteranu.

Da li će sastanak biti uspješan zavisi od toga u kojoj mjeri lideri slijede svoje nacionalne interese ili pokazuju istinsko interesovanje za bližu saradnju evropske porodice istomišljenika. Za učesnike poput Ukrajine, Gruzije ili Moldavije, koji pate od agresije ili prijetnji Rusije, nema sumnje: one su upućene na što više novca za obnovu, investicije, vojnu podršku ili saradnju.

Sledeći samit u Moldaviji

Francuska je prvobitno planirala ovu vrstu porodičnog okupljanja jednom u šest mjeseci. Do proljeća bi, međutim, Evropska politička zajednica prvo morala da se dogovori o nekoj vrsti organizacije, strukture i finansiranja kako bi bila više od ogromnog okruglog stola.

Poznat je taj format kada 44 šefa država i vlada treba da govore samo po tri minuta, ali ne završe ni poslije tri sata. A mjesto održavanja sljedećeg panevropskog samita je politički signal: Moldavija, mala zemlja koja je u sijenci Rusije, ponudila se da bude domaćin.