Dokumenti sa kojih je skinuta oznaka tajnosti iz tog perioda, kao i intervjui s nekim učesnicima dešavanja, ukazuju na odlučnost američkog predsjednika Bila Klintona i njegovog tima za vanjsku politiku da pronađu rješenje trogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini po svaku cijenu, a sve prije početka kampanje za njegov reizbor 1996. godine.
“Čak iako to znači nagrađivanje lidera bosanskih Srba za politiku etničkog čišćenja tako što bi im omogućio ispunjenje njihovog cilja – secesiju”, piše dalje Guardian.
Britanski medij podsjeća kako je u “prvom evropskom genocidu od nacističkog vremena ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka, nakon što je navodna sigurna zona Ujedinjenih naroda pala u srpske ruke”.
U telefonskim razgovorima s drugim stranim liderima, dok su trajale masovne egzekucije, Klinton je stalno iskazivao razočaranje činjenicom da Armija Bosne i Hercegovine nije uspjela odbraniti Srebrenicu. A iste sedmice kada je Srebrenica pala, Klintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Entoni Lejk je završavao svoju “strategiju okončanja igre” za ispetljavanje SAD-a iz bh. katastrofe.
Ova strategija, koju je počeo razvijati Lakeov tim u nedjeljama pred napad na Srebrenicu, podrazumijevala je nametanje mirovnog dogovora zasnovanog na podjeli teritorije na približno jednake dijelove. Ako to ne bi uspjelo, plan je bio da se povuku UN-ove snage sigurnosti (Unprofor), ukine embargo na uvoz oružja Bosni i Hercegovini i davanje početne podrške vazdušnim udarima muslimansko-hrvatskoj Federaciji, dok sama ne bi mogla da se izbori sa Srbima, navodi dalje Guardian.
Britanske kolege dodaju kako bi “cijena takve američke podrške bila visoka”.
“Bosanci bi trebali onda progutati davanje dodatnih ustupaka, poput odustajanja od teritorijalnog integriteta države, za koji su se borili. Prema prvom aneksu strategije, nazvane ‘plan igre za diplomatski napredak 1995.’ (dijela dokumenata sa kojih je skinuta oznaka tajnosti u Klintonovoj predsjedničkoj biblioteci), prvi korak je ‘iskreni razgovor s Bosancima’, kako bi ih uvjerili da nakon Srebrenice ‘trebaju realnije razmisliti o obliku dogovora'”, piše u tekstu Guardiana.
Dalje se navodi kako bi Federacija možda morala pristati na manje od pola države, a SAD bi razmotrio “primoravanje Bosanaca da prihvate da Srbi mogu na referendumu za dvije-tri godine izglasati secesiju”.
“Ako Bosanci ne budu mogli uvjeriti srpsko stanovništvo da njihova najbolja budućnost počiva u reintegraciji, nema svrhe blokirati mirno razdruženje unije u skladu s čehoslovačkim modelom”, navodi se u prijedlogu.
Ovakav stav je alarmirao neke članove administracije. David Šefer, savjetnik ambasadorice SAD-a pri UN-u Medlin Olbrajt, koji je bio na sastancima u Bijeloj kući kada se govorilo o Bosni i Hercegovini, napisao je kolegi: “Ovo je veoma klizav teren. Srbi su osvojili ogromnu teritoriju kroz etničko čišćenje i onda bi mi održali ‘demokratski’ referendum kako bi potvrdili takvu agresiju? Ovo je očigledan čin zadovoljavanja.”
Šefer, koji je o ovom vremenu pisao u svojim memoarima The Sit Room, sugerira kako su Lejk i njegov tim jednostavno pokušavali biti provokativni kako bi doveli do debate.
“Lejk je bio intelektualac i stavio bi stvari na sto kako bi došlo do intelektualne gozbe, umjesto pragmatičnom politikantstvu”, kaže.
Aleksander Veršbov, koji je bio viši direktor za Evropu u nacionalnom savjetu sigurnosti (NSC) u to vrijeme i koji je pomagao pri “strategiji okončanja”, rekao je kako je prijedlog bio sporazum između nekoliko agencija SAD-a.
“Bilo je mnogo povlačenja u raznim smjerovima u međuagencijskom radu, a Pentagon je možba bio najviše ‘realista’, dok su Stejt Department i NSC bili više za pravdu, pa su gledali da dođu do najboljeg dogovora za Bošnjake”, istakao je Veršbov.
Konceptualni osjećaj, piše dalje Guardian, nije bio prisutan kada se bh. vodstvo, koga je predvodio tada ratni predsjednik Alija Izetbegović, našlo pod američkim pritiskom da pristane na srpski referendum, iako su prisutne vijesti o ubistvima u Srebrenici.
“Postojao je ogroman, ogroman pritisak u potpuno pogrešno vrijeme. Suočavali smo se s tragedijom Srebrenice. To je bio ogroman moralni poraz međunarodne zajednice i najužasniji momenat rata, a sada vas Amerikanci pokušavaju slomiti na osnovnoj stvari. Zašto bi nagradili ove ljude koji su jula 1995. godine planirali i sproveli genocid?”, kaže Mirza Hajrić, koji je tada bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, a potom i glavni Izetbegovićev savjetnik.
Hajrić, sada ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, govori kako je Izetbegović kategorički odbio svaku priču o srpskom referendumu. On vjeruje, piše Guardian, kako je hitno djelovanje Vašingtona bilo zbog želje Klintonove administracije da ukloni bosanski problem sa američkih TV ekrana prije izborne kampanje 1996. godine.
Guardian piše kako je Klinton bio svjestan šta Amerikanci vide na TV-u.
Tokom telefonskog razgovora s britanskim premijerom Džonom Mejdžorom 14. jula, on kao da nije bio svjestan obima masakra i kao da je pokušavao umanjiti njegov značaj.
“Broj žrtava je jako opao i centralna Bosna je u miru zbog doprinosa Unprofora. Prosječni TV gledalac smatra kako je loše ili gore od onog 1992. godine”, rekao je predsjednik SAD-a, dodavši kako Kongres isto misli: “Ne možete ih uvjeriti da je drugačije.”
Odmah nakon pada Srebrenice, francuski predsjednik Žak Širak je pokušavao skupiti podršku zapadnih lidera za ponovno osvajanje Srebrenice silom, poređenjem situacije s ratom protiv nacista.
“Francuska je spremna poslati sve svoje snage s namjerom povratka ranije situacije u Srebrenici – ili nećemo uraditi ništa. No, ako se odlučimo za nečinjenje, onda je to isto kao ona situacija u kojoj smo bili 1939. godine i Francuska se povlači”, kazao je on Klintonu 13. jula.
Ovakav pristup Širaka bio je suprotan francuskom oklijevanju da odobri zračne udare NATO-a kako bi se odvukli Srbi od Srebrenice, iz opreza koje su dijelili s Britancima, jer su obje države imale mnogo mirotvoraca na terenu.
Američki zvaničnici su odbacili Širakove apele kao teatralne te naveli u internim dokumentima kako njegov entuzijazam ne dijele ni njegovi generali.
Iako je pokušavao udovoljiti Širaku, Klinton se žalio na Armiju Bosne i Hercegovine, koja je “pobjegla, umjesto da se bori protiv Srba”, piše Guardian.
“U Srebrenici je bilo oko 3.000 bosanskih vojnika, ali su oni otišli bez borbe. Razgovarat ću sa svojim vojnim savjetnicima, ali su oni veoma skeptični na ideju dopreme trupa helikopterima, naročito ako se Bosanci ne žele boriti”, kazao je on.
Na kraju, SAD i saveznici su se dogovorili da stanu u odbranu posljednje muslimanske enklave na istoku Bosne i Hercegovine, Goražda, gdje su prijetili masovnim vazdušnim udarima u slučaju napada.
Hrvatska ofanziva protiv Srba na zapadu Bosne i Hercegovine u augusta 1995. godine je promijenila situaciju na mapi i primorala Srbe da dođu na pregovore bez obećanja o referendumu.
Rat je okončan, što je tretirano kao vanjskopolitički uspjeh Klintona, koji je osvojio novi predsjednički mandat 1996. godine.
Preporučeno
“No, Klintonovi dokumenti su podsjetnik, međutim, koliko je SAD bio blizu da izda Bosnu”, zaključuje autor Guardiana.
Video