Video
Crna Gora već dugo hoda po rubu, nad ambisom koji je može povući u sukobe nesagledivih posljedica i gurnuti u građanski rat. Crna Gora danas nije daleko od tog zlokobnog scenarija jer je suočena s ozbiljnom ugrozom opstojnosti vlastitog postojanja te ponovnog “uguravanja” u “srpski svet” koji posljednjih mjeseci intenzivno propagira režim u Srbiji.
To nije ništa drugo nego “drugo pakovanje” svih dosadašnjih velikosrpskih projekata, od Garašanina i sela Ba do Memoranduma SANU i ratne politike Slobodana Miloševića, na žalost samo kao dokaza da se u srpskoj politici na ovim prostorima ništa nije promijenilo u posljednjih 40-ak godina te da ni krvavi ratovi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu nisu bili dovoljni da se stvari promijene i opamete.
Crna Gora je danas najveći bolesnik Balkana, duboko uzdrmano i podijeljeno društvo u kojem jedna iskra može izazvati stravični požar. Kako kaže Milo Đukanović, Crna Gora je pod agresijom Srbije. Vučić mu je uzvratio da je Crna Gora “uvijek (!?) bila poligon za napade na Srbiju” te da je ni Đukanović, ni bilo tko drugi neće uspjeti pokoriti “kao što ste činili prethodnih 30 godina”.
Nakon prošloljetne promjene vlasti kada su, uz političku logistiku i mentorsku podršku SPC-a, na izborima pobijedile prosrpske opcije, Crna Gora se zaljuljala, a u toj pobjedi i srbijanski režim i podgorička vlast uvidjeli su šansu “vraćanja bludnog sina” ponovno pod skute Beograda, kao “druge srpske države”.
Crnogorska nacija se degradira, kao “defekt”, “otpadak srpstva” i “brozomor”, a sve je puklo kad je procrnogorska vlast željela ojačati ulogu nacionalne Pravoslavne crkve koju je, iako autokefalnu, podsjetimo, nakon aneksije crnogorske kraljevine ukinuo kralj Aleksandar Karađorđević, da bi je sada Aleksandar Vučić usred cetinjskog bunta usporedio s Pavelićevim HPC-om u zloćudnoj NDH, čime šalje jasnu poruku što misli o crnogorskoj samostalnosti.
I ekumenistički vrlo razborit patrijarh Porfirije koji je, unatoč suzavcu i barikadama, predvodio ustoličenje, pokazao je što misli o Crnoj Gori – ne želi niti čuti za crnogorsku Crkvu i Crnogorce kao zasebni nacionalni i vjerski identitet.
Bilo je nadmeno doći na Cetinje koje je simbol suverene i samostalne Crne Gore i gdje su, nemojmo zaboraviti, u jeku bezočnih bombardiranja Dubrovnika ovi isti ljudi koji su i danas prosvjedovali protiv ustoličenja Joanikija na Cetinju (ne protiv ustoličenja kao takvog) imali ponosa i snage zapjevati “S Lovćena zora kliče, oprosti nam, Dubrovniče”.
Preporučeno
Eventualnim “padom” Crne Gore mijenja se cijela slika naše regije prema zamisli “srpskog sveta”, a onda nije teško zamisliti da je BiH sljedeća na tapetu. Opstanak Crne Gore važan je za obuzdavanje Vučićevih planova kao jedinog vožda Srba u regiji.
