Tijana Jurić, tinejdžerka iz Subotice, imala je tada samo 14 godina. Upisala je srednju muzičku školu i život je bio pred njom. Ali sve njene planove i želje u životu u julu 2014. prekinuo je monstrum Dragan Đurić, koji je oteo, silovao, a zatim brutalno ubio.

“Tijanina najveća greška bila je to što se nalazila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. On Tijanu nikada prije te noći nije sreo, niti je znao. Jednostavno, on je tražio žrtvu te noći, a to je, nažalost, bila naša Tijana“, kaže Tijanin otac Igor Jurić koji je prepričao 13 dana pakla tokom kojih je tragao za svojom nestalom kćeri.

Vratila se jer je mislila da ima dovoljno vremena da kući ipak dođe do 1 sat poslije ponoći, do kada je bio dogovor da se vrati.

 

Međutim, na tom putu prema igralištu susreo ju Dragan Đurić. Ovaj mesar iz Surčina strpao je u automobil i odvezao. Ubrzo poslije 1 sat, kako se Tijana nije vratila u dogovoreno vrijeme, što joj nije bio običaj, u domu Jurića zavladala je zabrinutost. Kad se javio prijatelj kom je Tijana trebala da vrati majicu, a koji je pronašao njenu patike na putu na mjestu gdje je oteta, zavladala je prava panika. Alarmirana je i policija i tada počinje potraga za Tijanom.

“To je nešto što nikada nikome ne bih poželio. Znaš da se ne događa nešto dobro, a ne znaš kako da pomogneš svome djetetu“, kaže Jurić, prisjećajući se tog strašnog događaja.

Već pola sata nakon nestanke Tijane ispred njihove kuće na glavnom putu u Bajmoku okupilo se nekoliko stotina mještana. I policija je počela da radi svoj posao, ali rezultata nije bilo. Igor je bio optimista i bio je siguran da je Tijana živa. Nije želio da sjedi prekrštenih ruku, pa je obilazio i prazne kuće po Bajmoku tražeći nestalu kćerku. Počeli su da mu se javljaju i razni vidovnjaci nudeći svoje usluge kako da je pronađe. Javila se i jedna osoba koja je tvrdila da ga uz pomoć akupunkture može dovesti u određeno stanje transa kako bi stupio u kontakt s kćeri.

“Možda to nekome sada izgleda bezveze i kao neke vradžbine, ali kada je čovjek u takvoj situaciji hvata se za bilo kakvu slamku pa i za takvu“, rekao je Jurić.

Tijane jednostavno nije bilo. Uključili su se i srpski mediji koji su danima neumorno izvještavali o potrazi za djevojčicom, što policiji nije davalo mogućnosti da odustane.

“Svaki taj dan bio je noćna mora. Pravi pakao. Ni danas ne znam kako smo sve to preživjeli. Ne možeš da jedeš, spavaš. U svakoj sekundi razmišljaš o svome djetetu kojeg nema. Pitaš se da li je gladna, žedna, maltretira li je neko. Pitaš se gdje je, zašto baš ona… Tijana se jako bojala grmljavine, a tih dana padala je kiša i gotovo svaki dan grmjelo. Pitali smo se kako ona to podnosi, boji li se. Imali smo milion pitanja, a nijedan odgovor“, priča Igor.

U takvim uslovima, uz sve napore koje je preduzimala sama porodica i njihovi prijatelji, Jurićima je preostalo samo da čekaju i nadaju se. Tako su i dočekali 8. avgust, kada su ih, oko 23.30, nazvali iz policije i rekli “budi kući, sad ćemo doći”.

“I tada sam bio siguran da je Tijana živa. Sjećam se da sam bio obučen u neku staru trenerku. Nisam želio da me dijete poslije 13 dana vidi tako obučenog, pa sam otišao da se presvučem u neke pantalone i košulju. Takav sam otišao u policiju. Razmišljao sam da će vrijeme i život izliječiti sve njene rane i da će imati vremena ostvariti sve svoje snove. Međutim, tamo mi je načelnik rekao riječi koje ću pamtiti dok sam živ. Rekao mi je: “Igore, pronašli smo je, ali ne onako kako ti želiš.” Tada sam shvatio da je Tijana mrtva, da nećemo više vidjeti nikada njen osmijeh, slušati kako pjeva…“

Ipak, koliko god to saznanje bilo strašno, na neki način porodica se smirila. Naime, kćerka im je pronađena, mogli su da je sahrane tako da imaju gdje otići i zapaliti svijeću, pomoliti se, isplakati…

Poslije su, s početkom suđenja Đuriću, došli do niza saznanja koja su u cjelosti rasvijetlila dan kad je Tijana nestala. Jurić kaže kako se Đurić zapravo napio i tražio žrtvu. Na putu je naletio na Tijanu i oteo je. Odveo je u obližnje atare kod Bajmoka, koji su bili na svega kilometar vazdušne linije od roditeljske kuće Jurića, gdje se te noći okupio veliki broj mještana i policija. Tamo je silovao, mučio i onda brutalno ubio. Poslije je zakopao na nekoj divljoj deponiji između obližnjih sela. O kakvom monstrumu je riječ, govori i činjenica da je automobilom prošao pored kuće Jurića i policijske stanice, te se poslije svega vratio u Surčin i nastavio mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Kako kaže Jurić, monstrum ni u jednom trenutku nije pokazao ni zrno kajanja ni bilo kakav znak saosjećanja što je usmrtio jednu 14-godišnju djevojku.

Policija je i prije njegovog hapšenja došla do saznanja da je on počinitelj, ali ga nisu privodili jer su mislili da će ih on odvesti do Tijane. Mislili su da je živa. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a on ih nije vodio do žrtve, odlučili su djelovati. Uhapsili su ga, Đurić je sve priznao, a onda i odveo do mjesta gdje je zakopao Tijanino tijelo.

“Gledao sam ga tokom suđenja. Na kraju sam se, koliko god to zvučalo čudno, i sažalio nad njim kada sam vidio koliko je to bezvrijedno stvorenje i da je na takvu osobu šteta potrošiti i jedan metak. To je osoba koja ništa ne vrijedi“, kaže Igor.

Sud je Đurića osudio na 55 godina zatvora, odnosno na 40 godina zbog ubistva i 15 godina za silovanje.

Međutim, kako je maksimalna kazna zatvora u Srbiji 40 godina, sud mu je odredio jedinstvenu kaznu zatvora od 40 godina. Igor se prisjeća i kako mu je tužilac rekao da ne očekuje maksimalnu kaznu zatvora jer “Tijana nije dovoljno svirepo ubijena”.

Danas, poslije svega što su prošli, misli kako je osnovni razlog maksimalne kazne za ubicu pritisak medija. Zbog svega toga pokrenuo je i inicijativu da se u Srbiji izglasa zakon po kom bi ubice djece i maloljetnih osoba bili osuđivani na doživotne kazne zatvora.