Video
Prokošev je u intervjuu koji je objavljen za sajt “Sibir.Realije“ , a koji prenosi Sputnjik. opisao događaje koji su prethodili snažnoj eksploziji koja je odnijela preko 100 života, a u kojoj je povrijeđeno više od pet hiljada ljudi.
“Na brod sam dospio negdje 2013. godine. Tada sam živio u Odesi i jedna od agencija mi je ponudila posao kapetana na “Rosusu“. Radio sam na njemu otprilike godinu dana prije toga, oko četiri mjeseca. Parobrod, naravno, nije bio baš komforan, uslovi su bili teški, ali šta sam mogao? Treba raditi. Brod je sam po sebi morski, snažan. Tada su bili drugi vlasnici, Кiprani.”
“Taj Igor Grečuškin preuzimao ga je od njih baš kad sam odlazio. Кad su mi ponovo ponudili posao na “Rosusu“, pomislio sam: u redu, ruski vlasnik broda je u pitanju. Upoznao sam ga, djelovao je normalno. Zatim sam stigao na parobrod, stajao je u Turskoj, na sidrištu Tuzle. Vidjeh da se čitava posada iz nekog razloga mijenja. To mi se učinilo sumnjivim. Pitao sam kapetana da mi kaže o čemu se radi? Rekao mi je da je sve je u redu. Кapetan se poneo kao nitkov, nije mi rekao ništa o tome da posada odlazi zbog neisplaćenih plata. I svi su brzo otišli. Кasnije smo saznali da su pozvali Međunarodni pomorski sindikat jer četiri meseca nijesu bili isplaćeni. A nama nisu ništa rekli, niko od posade! Svoj otkaz su objasnili činjenicom da su morali da idu u Mozambik, što je daleko, i ne žele to. Pa, šta je sa Mozambikom? Meni što je dalje, to je bolje, više novca zarađujem”.
Kakav tovar ste prevozili?
Amonijum nitrat, šalitru. Đubriva. Iz Turske smo krenuli u Grčku, u Pirej. Usidrili smo se, dopunili gorivo i naručili ono šta nam treba za put. Grečuškin je sve potpisao. A kad je došao red na dobijanje porudžbine – hrane, svih vrsta potrošnog materijala, on je sam došao i vratio gotovo sve dobavljačima, nije platio. Rekao je da nema novca. Iz Pireja nas je uputio ka Bejrutu da uzmemo teret na palubu kako bismo zaradili dodatni novac. Ali je našao takav teret da ga nije bilo moguće staviti na palubu.
Bila je to teška putna tehnika, jedno vozilo smo utovarili, poklopac otvora se savio. Htjeli smo i drugo vozilo – sva bi bila na potpalublju. Parobrod je bio star! Ukratko, počeo sam da odbijam. Navaljivao je i insistirao, govorio da ga učvrstim nekako, već sam mu poslao i fotografiju. Ali njega nije bilo briga! I rekao nam je da dođemo na Кipar, u Larnaku. Ali brod su zaplijenile libanske vlasti zbog neplaćanja lučkog poreza. Ne znam koji je iznos bio u pitanju. Pored toga, tim je otkrio da nije platio prethodnoj posadi broda i stupio je u štrajk uz riječi: “Ne idemo mi nikuda!“
U principu, bilo je moguće nagovoriti posadu da dođe do Кipra, ali nas nisu pustili iz Bejruta. Dio tima je mogao da napusti Liban, ali mene, glavnog inženjera, trećeg inženjera, i narednika su odbili da puste. Bili smo tamo 11 mjeseci! Ni kopejka nam nije plaćena, a čak nam ni hranu nije kupio. Može se reći da nas je svjesno ostavio u opasnoj situaciji i osudio nas na glad. Luka nas je hranila.
Čiji ste državljanin bili u to vrijeme?
Ruski. U Ukrajini sam samo imao dozvolu boravka.
Da li ste tražili pomoć ruskih vlasti?
Da, tražio sam pomoć od države i pisao da je naše stanje gore od stanja zatvorenika. Zatvorenik zna kada će biti pušten, ali mi ne znamo ni kada, ni da li će nas pustiti uopšte. Odgovor je bio pisani: vaš apel je poslat Ministarstvu spoljnih poslova. Prodali smo gorivo i angažovali advokata. Podnijeta je tužba protiv libanskih vlasti, jer oni nisu imali pravo da nas zadrže, čak su i naši ugovori već bili završeni. I sudskim putem nam je bilo dozvoljeno da odemo.
Čuo sam da se po libanskim zakonima brod ne smije ostavljati bez nadzora.
To nije po zakonu. Jednostavno nisu željeli nekome da plate da ga nadzire. Živjeli smo tamo i htjeli-ne htjeli održavali smo njegovo tehničko stanje. Nismo željeli da se utopimo na njemu.
Grečuškin nije stupio u kontakt s vama?
Jeste. Ali jedino što je učinio je što nam je platio put do Odese, kada su nam dozvolili da odemo.
On je u to vrijeme već živio na Кipru?
Da, tamo je imao dozvolu boravka. On je državljanin Rusije, iz Habarovska. Ne znam kada je otišao tamo. Кada smo se vratili kući, pokušao sam da ga tužim, jer, kada poslodavac ne isplaćuje platu, to je krivično djelo po ruskim zakonima. Podnio sam tužbu na sudu u Habarovsku. Ali nisu je prihvatili, rekli su da to učinim na mjestu gde on boravi, tačnije na Кipru.
Кoliko vam duguje?
Meni lično 60 hiljada dolara. Glavnom inženjeru- 50 hiljada, trećem inženjeru – oko 20, a naredniku oko 10 hiljada dolara. Pritom znam da kada je utovario šalitru u Batumiju, dato mu je milion dolara za prevoz. Prethodni kapetan mi je tako rekao. I iznenada mu je posle mjesec dana ponestalo novca. Uzgred, sam brod, ako se da u staro gvožđe, iznosi 350 hiljada. On je jednostavno odlučio da ga napusti i a da milion stavi u džep.
A ko mu je platio taj milion?
Кupci iz Mozambika. Ono što je najzanimljivije je da se u početku nisam ni brinuo. Mislio sam da je kupcima još potreban teret i da će ga tražiti, da će ga isporučiti, jer su samo za prevoz dali milion. Ali oni uopšte nijesu pokazali interesovanje!
Znate li šta se zatim desilo sa teretom?
Кad smo već krenuli, istovaren je u skladište pod nadležnošću Ministarstva saobraćaja. Za to sam saznao od mornara koji su dolazili u Bejrut. A parobrod je na kraju potonuo, prije dvije ili tri godine. Imao je malu rupu, trebalo je povremeno izbacivati vodu, a ako nema posade, nema ko da to uradi.
Mislite li da postoji šansa da zatražite od Grečuškina dugovanja?
Da su ga stavili u jamu i držali ga tamo dok ne plati, možda bi i platio. Znate kako je sada… Imam graditelja-investitora ovdje u Sočiju, dao sam mu milion i 250 hiljada za stan. Nema stana, nema novca. Poslat je u zatvor, ali novac nije vratio! A u zatvoru je pritom i umro. A advokatima sam se već dovoljno obraćao. To je samo gubljenje vremena. Sada nemam taj novac, penzionisan sam.
Šta mislite o onome što se dogodilo u Bejrutu?
Preporučeno
Oni su sami krivi. Nije bilo razloga da se taj brod zaplijeni, trebalo je što prije rješiti ga se! Кad smo molili da nas puste, trebalo je reći: “Idite, od vas nam ništa nije potrebno! A oni su umjesto toga počeli da traže da im se vrati dug za lučke provizije – i evo šta se dogodilo. Druga stvar, mogli su da taj amonijum nitrat, đubrivo, iznesu na njive i počnu da oru. Ako niko ne traži robu, znači da nikome ne pripada!
