Video
Nastanak porodice Sarić vezuje se za priču o ljubavi Turčina Sari Omera i Sare Avdalović, djevojke iz pravoslavne gatačke porodice, koja je krunisana brakom.’ Avdija Sarić rođen je u Gacku 1853.godine. Otac mu se zvao Redžo, a majka je bila iz porodice, neki kažu Kosovac a neki opet Kosović. Imao je brata Musu, Nuku i sestru koja se udala u Albaniju i s kojom su izgubili kontakt. Dobio je ime po svom dedi Avdiji za kojeg pričaju da je bio junak što je nekad još u vrijeme Otomanskog carstva, u dvoboju, ubio Njegoševog brata.
Ne čudi da je njegov unuk koji je nosio dedino ime, baš kao i njegov djed nekada u svom vremenu, bio čuven po hrabrosti i odvažnosti. Avdjia Sarić, unuk starog junaka Avdije dva puta se ženio. Prva supruga umrla je nakon što je rodila sina Hamdiju, koji je prije više od stotinu godina od danas otišao da živi u Dubrovnik. Poslije nekog vremena Avdija se ponovo oženio. Oženio se djevojkom iz svog mjesta, Malkom Šehović koja mu je rodila šest sinova i dvije kćerke. Avdija i Malka rođeni su u davnom vaktu Osmanskog carstva, a njihova djeca rađala su u vrijeme kada su Turci napustili Bosnu krajem 19. i početkom 20.stoljeća. Bilo je to u periodu kada su Austrougari vladali Bosnom. Iako su u to vrijeme, bez adekvatne medicinske pomoći, mladim majkama djeca masovno umirala, od osmero Avdijine i Malkine djece, samo jedno je stradalo nesretnim slučajem u ranom djetinjstvu. Bio je to njihov prvi sin za kojeg su pričali da se utopio u mlijeku. Ostala djeca njih sedmero stasali su u lijepe i čestite mlade ljude.
Dočekali su roditelji da uživaju u njihovoj mladosti i snazi. Onda su došli Balkanski pa Prvi svjetski rat i nijedan nije zaobišao kuću Sarića u Gacku. Sarići iz Hercegovine kao i ostali Bosanci i Hercegovci svog vremena, bili su regrutovani u vojsku Austorugarske.
Prvi svjetski rat
Avdiji Sarić u Prvom svjetskom ratu Crnogorci su ubili najstarijeg sina Rušida na Lovćenu i zarobili mlađeg Ragiba, kojeg su odveli na Cetinje. Zanimljivo je da sam identičnu priču o junaštvu starog Avdije, čula od potomaka Sarić loze u Sarajevu, ali i od nepoznatih ljudi u Dubrovniku. Priča je to o hrabrosti oca koji se tokom jedne mračne noći ušunjao u redove neprijatelja da bi oslobodio sina Ragiba.
‘Uzeo im janje da znaju da je on bio sa njima’, ispričala je moja prijateljica iz Dubrovnika. ‘Noćima prije toga sjedio je sa Crnogorcima pored vatre i razgovarao o sebi lično, ‘čuvenom Avdiji Sariću’, muslimanskom junaku kojeg su Crnogorci planirali da ubiju. Bili su spremni da svakoga ko im pruži bilo kakvu informaciju da ga nagrade.’ ‘Najslađe janje ćemo dati onome ko nam samo pokaže put do Avdije’, govorili su skupljajući se oko rasplamsane vatre na mračnom Lovćenu. ‘A kako izgleda taj vaš junak?,’ pitao bi Avdija zabavljajući se pričama o svom junaštvu iz usta neprijatelja.
Kako god da su ga opisali, očito da nisu imali pravo. Nakon bitke kod Cetinja gubitka jednog i spašavanja drugog sina, Avdija i Malka Sarić napustili su Gacko. Znao je Avdija da će ponovo biti sukoba, znao je da će dušmani da mu se svete, a on više nije bio spreman da gubi djecu. Svoj život halalio bi odmah, ali život njegove djece bio je dragocjeniji od njegovo vlastitog. U svojoj kući u Gacku, decembra 1916. godine, nakon što se vratio sa bojišta, napisao je pjesmu Bitka na Lovćenu. Nekoliko dana poslije sa porodicom je preselio u Mostar. Avdija i Malka sa svoje dvije kćerke Rušidom i Šefikom i četvoricom sinova Ragibom, Fehimom, Edhemom i Kasimom živjeli su lijep život u gradu na Neretvi. U njihovoj kući u Mostaru rodio se se Džemal Bijedić.
Sarići u Sarajevu
Otac moje svekrve, Avdijin i Malkin sin, Fehim Sarić jedva je bio punoljetan kada je iz Mostara doselio u Sarajevo. Bilo je to prije stotinu godina, nekad tek što je završio Prvi svjetski rat. Školovao se u Mostaru, ali sudbina ga je vukla daleko od hercegovačkog kamena, prema zelenim bosanskim brdima. Fehim je bio je lijep i naočit momak, bistrog uma. Nakon što se zaposlio i stekao egzistenciju u grad podno Trebevića doveo je starog oca Avdiju Sarića, majku, braću i sestre. Nije prošlo mnogo, oženio se po preporuci svog babe djevojkom Ajkunom Džubur, iz njihovog kraja. Svoju mladu suprugu vidio je tek kada su se vjenčali. Oženio je ‘po čuvenju’ ili zbog njene čestitosti. Kada su se vjenčavali, hodža je pitao da li pristaje na brak, a Fehim je šutio. Njegova šeretska šutnja bila je razlog da se okupljeni počnu smijati. Iz druge sobe začuo se glas buduće mlade: ‘Uzima, uzima, nego šta.’ Tako su se vjenčali Fehim i Ajkuna Sarić.
Ajkuna je bila vesela i vrijedna mlada žena. Brzo se kretala po kući, završavala poslove sa jednostavnošću bez srkleta i sa osmijehom na usnama. Ustajala bi prva od svih, a lijegala posljednja. Posebno su teška bila zimska sarajevska jutra, kada se budila u hladnoj kući, oblačila i izlazila na avliju da razbije zaleđeno korito kako bi mogla da unese vodu u kuću, tek onda bi ložila vatru, potkuhavala hljeb i pripremala kafu. Ukućane je budio miris hljeba i toplina doma koje je sa ljubavlju savijala. Živjeli su na Kovačima, u velikoj i lijepoj kući, koja je i danas najslikanija stara bosanska kuća u Sarajevu. Uskoro su počela pristizati djeca.
Nakon smrti prvog dječaka, rodila je Ajkuna u deset godina četiri zdrave djevojčice. Kuća nad Pločom, tamo kod prve kapije ulaza na Vratnik bila je ispunjena veseljem i radošću. Činilo se da je nakon burnog života na braniku domovine stari Avdija Sarić doživio mirnu starost u okruženju i ljubavi svoje djece i njihovih potomaka u pitomom zelenilu bosanskih brda daleko od surove sudbine hercegovačkog krša. Čak je i Sarajevo postajalo sve više njihovim gradom.
Godne 1935. Ibrahim Sarić bio je gradonačelnik Sarajeva. A godinama prije njega najljepša Sarajka, čuvena Aiša Sarić o kojoj su se pjesme pjevale. Pjevale su se pjesme u lijepoj Čaršiji ispod planinskih vrhova sve dok nije počeo Drugi svjetski rat. Onda je pjesma utihnula.
Drugi svjetski rat
Trojica Fehimove braće, Ragib, Edhem i Kasim školovala su se u Novom Sadu. Uoči Drugog svjetskog rata vratili su se u Sarajevo i zaposlili u policiji. Za Ragiba su pričali da je bio najpametniji čovjek njihovog vremena. ‘Da je preživio sigurno bi bio Predsjednik’, često je govorila moja svekrva, prenoseći riječi svog rahmetli oca Fehima.
Edhem je bio naočit, sportski tip, volio je konje i često jahao. Kasim, kao najmlađi, bio je mezimac u familiji. Lijepo se oblačio i često se ulicama grada vozio na svom motoru. Kako je to bilo po starom adetu, roditelji su živjeli sa najstarijim sinom Ragibom i njegovom porodicom. Stanovali su u kući na Bjelavama, u zgradi policijske stanice, istoj onoj gdje se i danas nalazi policija. Najstariji Ragib bio je oženjen Avdićkom, koja mu je rodila četvero djece. Troje djece Mugdim, Emira i Munira rođeni su u Novom Sadu, a najmlađa kćerka Hidajeta 1940. na Bjelavama.
Edhem Sarić imao je dva sina Muhameda i Nusreta, a Kasim se krajem rata tek bio oženio. Dolaskom rata težak vakat spustio se na Šeher. Ljudi su živjeli u strahu od ustaške vlasti koja je okupirala grad, u tajnosti su od vlastitih ukućana krili svoje komšije, sarajevske Jevreje, potpisali čuvenu Sarajevsku deklaraciju (čiji je potpisnik i Kasim Bukvić, otac mog svekra Ibrahima, pradjed Ibrahima i Sare), pokušavajući da ostanu ljudi koji su se čestito borili za svoju slobodu i slobodu svoje djece. Izbjeglice su svakodnevno pristizale vozom u Sarajevo. Hrane je bilo sve manje. Ljudi sa zavežljajima i njihovi domaćini bili su podjednako gladni. Kamioni koji su dolazili u grad bili su pretrpani djecom iz istočne Bosne. Imućnije Sarajlije uzimali su djecu sebi, a ona koja nisu imala sreću da dobiju staratelja, ostajala su u sarajevskom Domu za nezbirnutu djecu na Bjelavama.
Ratne godine su prolazile u borbi da se preživi svaki dan. U Šeheru je zavladala glad. Najteže je bilo na samom kraju rata, februara 1945. godine kada je u Sarajevo stigao zloglasni ustaša Maks Luburić. U teškim vremenima i borbi za preživljavanjem, Avdijini sinovi ilegalnim radom borili su se protiv fašizma i ustaškog terora nad nedužnim ljudima. Edhem, Ragib, Kasim i sestra Šefika bili su u sarajevskom pokretu otpora. Sestra Rušida je, pričaju, bila kurir i prenosila je partizanima njihove poruke. Šefika Sarić bila je mlada i vesela djevojka. Sarajevo je pričalo o njenoj ljepoti. U vrijeme rata radila je u zgradi današnjeg Higijenskog zavoda. Jednog dana, bez najave, ustaše su je odvele sa njenog radnog mjesta pravo u Jasnovac iz koje se nikada nije vratila. Uspjela je da preda zlatni medaljon amidži Musi, Avdijinom bratu, zamolivši da ga odnese roditeljima. Tragedija porodice Sarić nije završila mučeničkim ubistvom sestre u Jasenovcu.
Ubistvo tri brata u jednom danu
Devet dana prije završetka rata, trojicu braće Sarić, trojicu sinova starog Avdije, objesili su na Marijin-Dvoru. U Aleji kestenova visila su beživotna tijela 55 nedužnih ljudi. Tri brata Sarića i 52 tijela drugih Sarajlija različite vjerske i nacionalne pripadnosti. Tijela Ragiba, Edheme i Kasima bila su na istom stablu starog kestena, obješena na tri različite grane. Stajali su u smrti jedan uz drugog, pred očima sijedog oca i brata Fehima prerušenog u zar, koji je sa bolom svemirskih razmjera gledao prema tijelima svoje braće, beživotnim i izmrcvarenim prije samog čina vješanja.
Razne priče kružile su i danas kruže nad gradom, od toga da je Ragib bio sarajevski Valter koji je branio Šeher, do priče da ga je Vladimir Perić Valter izdao i uzeo pištolj kad mu je pištolj najviše trebao, do posljednje da je prije nego što su ga objesili viknuo: ‘Živjela Turska’. Ono što se sigurno zna, iza Ragiba je ostalo četvero siročadi, iza Edhema dvoje, a Kasimova supruga bila je trudna kad je ostala udovica. Nekoliko mjeseci poslije rodila je sina. Vjerujem da je toga dana, krajem marta 1945.godine u Sarajevu padala kiša. Vjerujem da su padale nebeske suze da saperu krv nevinih ljudi i da se pomiješaju sa suzama starih očeva, kako niko ne bi vidio da i junaci plaču. Neki su pričali da ih je otac, stari Avdija skinuo sa vješala svojim rukama, ali ta priča teško da je istinita jer koliko sam uspjela pročitati u zapisima o tome događaju, niko nije smio da se približi tijelima.
‘Kada je tragedija tako velika, normalno je da ljudi počnu dodavati detalje da je učine još većom’, prokomentarisala sam riječi svoje prijateljice iz Dubrovnika. Dok gledam fotografiju obješenih Sarajlija, na jednom drvetu njih trojica, ne vidim tijela mrtvih ljudi, vidim samo lik čovjeka ispod zara i pored njega starca koji umornim hodom prolazi od Aleje kestenova između Marijin-Dvora i Zemljaskog muzeja do Bjelava i kuće u kojoj je živio sa svojim najstarijim sinom i njegovom porodicom. Svaki njegov korak vidjela sam na sarajevskom asfaltu. Poslije sedam dana 55 ubijenih Sarajlija ustaše su skinuli sa vješala i bacili u jamu na Darivi. Stari Avdija je sam sišao u jamu i među razbacanim tijelima našao svoja tri sina. U trenutku kada ih je Avdija na rukama iznosio iz jame u koju su bili bačeni, jedini put u životu njihova majka Malka, u javnosti je podigla zar sa svog lica. Starom Avdiji Sariću i njegovoj ženi Malki od osmero djece ostalo je živo dvoje. Jedan sin i jedna kćerka.
Tuga
Nakon što je rat okončan, Avdija Sarić prešao kod sina Fehima u staru kuću na Vratniku, a majka Fehimova, Avdijina supruga Malka, otišla je da živi kod kćerke Rušide Kapetanović.
Pričaju da je starica u tišini patila. Samo kada bi se osamila u kući, plakala je i glasno dozivala poimenično djecu. Pred kćerkom je krila svoju bol. Dvije godine poslije tragičnog stradanja trojice braće i sestre Šefike, Fehim je dobio prvog sina. Dao mu je ime Ragib. Niko nikada dječaka nije zvao njegovim imenom. Bilo je bolno vraćati sjećanje na ubijenog brata. Ni danas najmlađe dijete Fehima i Ajkune Sarić niko ne zove pravim imenom. Avdija Sarić umro je 1953. godine. Imao je 100 godina kada je preslio na bolji svijet.
Kažu oni koji se sjećaju da je ukućanima najavio svoju i ženinu smrt. ‘Kako je rekao, tako je i bilo’, pričala mi je svekrva. ‘Niko ne zna objasniti kako, ali on je mnoge stvari vidio unaprijed. Ljudi su ga zvali ‘dobri’. Nakon Avdijine smrti, život na sarajevskim Kovačima nastavio je da se živi, ravnomjerno otkucavajući satnicu prolaznosti. Fehimova djeca, njih petero su rasla, svijet oko njih se mijenjao, samo je ostala ista dječija graja ispod prozora stare bosanske kuće. Zimi su se djeca iz mahale na ligurama spuštala strmim ulicama niz Kovače, a ljeti su se kupali u bazenu gdje je danas šehidsko mezarje. Jedini preživjeli sin Avdije i Malke Sarića, više nikada nije bio onaj stari. Šutio je svoja sjećanja. Tako je bilo sigurnije za njega i njegovu djecu.
Kao da ga je proganjalo nebo iznad Sarajeva u koje je doveo svoje roditelje, braću i sestre. Fehim je radio u Čaršiji, u preduzeću Zmaj, a bio je aktivno uključen u radu pogrebnog društva Bakije, gdje je i danas na listi njihovih počasnih članova. Radom je pokušavao da pobjegne zaboravu. Pričaju da je iz stare bosanske kuće uvijek izlazio sa šeširom na glavi, pozdravljao se učtivo sa svima i nikada nije govorio o svom gubitku. Kada bi se iz čaršije vratio kući, čim bi prešao prag, stavljao bi fes.
Besane noći
Imao je Fehim veliku i sretnu porodicu, petero djece i odanu suprugu, ali u svom bolu bio je uvijek sam, posebno u besanim noćima. Koliko tuge čovjekovo srce može da podnese, znalo je njegovo srce. Ono što mi znamo je da ih je bilo četvorica i da je u samo jednoj noći ostao sam. Sjetila sam se riječi svog rahmetili amidže koji je preselio prije šesnaest mjeseci.
‘Šta ja imam ovdje više da radim? Nema meni moje braće’. Braće Isović bilo je četvorica, baš kao i braće Sarić. Fehim Sarić, pradedo moje djece, umro je krajem sedamdsetih godina u Sarajevu. Sjećanje na tragediju njegove porodice, Šeher će zauvijek da pamti. Pamtite i vi, djeco.
Preporučeno
Amina Isović Bukvić
