Video
Sve to da bi nam prenijeli šta se dešava u Ukrajini od početka ruske agresije 24. februara.
Iskustvo s terena novinara Current Timea
Novinar iz Kijeva Roman Sukhan do 24. februara radio je kao voditelj Javnog servisa Ukrajine.
Otkad je počela ruska agresija radi i za Current Time, mrežu na ruskom jeziku koju vodi Radio Slobodna Evropa (RSE) u saradnji sa Glasom Amerike (VOA).
U početku je, kaže, maratonski izvještavao iz studija. Kada je postalo rizično njegove kolege evakuisane su u drugi grad. Nije otišao sa njima.
“Počeo sam da radim kao dopisnik. Uzeo samo mobilni telefon i otišao na teren. Prvi izvještaj koji sam snimio od početka rata bilo je provaljivanje ruskih oklopnih vozila u Kijev i kako ih, potom, ukrajinska vojska ‘razbija’ na pola puta do centra grada”, priča nam Roman.
Prve dane proveo je, kaže, izvještavajući o osjećajima ljudi koji su bili jako uplašeni.
“Javljao sam o nestašicama u prodavnicama i apotekama, o tome kako nestaju proizvodi. Svuda su bili dugi redovi. Drugog marta raketa je pala na televizijski toranj blizu mog radnog mjesta. Tada je više ljudi poginulo”, kaže Roman.
Četiri dana kasnije otišao je na snimanje u selo Romanivka, nekoliko kilometara od Kijeva. U to selo su ljudi pobjegli iz Irpina, u koji je ruska vojska pokušavala da probije.
Roman kaže, nije ni primijetio da se našao u epicentru opasnosti.
“Samo sam vidio ljude kako trče, bacaju kofere a onda su eksplodirale mine, i bilo je mnogo eksplozija. Tijela mrtvih bila su svuda po putu. Sjećam se majke i dvoje djece. Ostalo mi je upečatljivo to kako su bili moderno obučeni i imali prelijepa lica. Ali lica su im bila bijela. Majka je u tom trenutku davala znake života i vojnici su je ubacili u auto ali bilo mi je očigledno da neće preživjeti”, navodi Roman.
Potom su, dodaje, on i kolega otrčali do mosta preko rijeke Irpin.
“Bio je srušen ali je bila postavljena drvena daska preko koje je prošlo stotine ljudi. Bilo je dosta starijih ljudi, i onih u invalidskim kolicima. Svi su pomagali nemoćnima. Nosili su ih. Daska je bila pod vodom i svi su tako sa mokrim nogama nastavljali put”, prisjeća se Roman.
Navodi da su on i kolega uočili zapaljene kuće i otrčali do njih.
“Upitali smo ima li živih i onda je neko istrčao iz dvorišta. U tom momentu čuo se jak zvižduk i pali su na zemlju. Na deset metara od nas otvorila se jama prečnika jednog metra, odakle je izlazio dim. Okolo je bilo mnogo ljudi koji su uplašeni i haotično trčali”, kaže Roman, koji je pomogao onima koji su u tom momentu tražili pomoć.
“Uzeli smo nekoliko ljudi i automobilom otišli ka Kijevu. Nisam shvatao šta se dešava, bio sam u nekom bunilu ali opet i pribran. Zato valjda nije bilo straha. Došlo je do naleta energije, vjerovatno adrenalina. Pretpostavljam da se to tako radi u ratnoj zoni.”
Slike smrti i bol najbližih
“Najteže mi je kada izvještavamo o poginulim i njihovim porodicama. Kad god vidimo tijela ljudi ili njihove ostatke, pokušamo da blokiramo mozak, budemo profesionalni i odradimo posao kako treba ali to ne funkcioniše uvijek”, priča Roman.
Izvještavao je o posljedicama eksplozije u selu Novi Petrivci kod Kijeva.
“Tu je poginuo dvogodišnji dječak. Danju je mirno spavao a onda je pala granata na kuću. A onda smo bili i na sahrani dječaka. Kovčeg je bio otvoren i vidjeli smo njegovo lice. Sliku majke koja neprestano plače i baca se na kovčeg nikada neću zaboraviti. Prvih pola sata uspio sam da se suzdržim i da ne primim sve k srcu, ali poslije pola sata i sam sam plakao. Strašno je vidjeti mrtve, a čini mi se strašnije svjedočiti bolu njihovih najbližih.”
Tokom rata, kaže, usavršio je rad na običnom mobilnom telefonu.
“Instalirao sam softver za uređivanje materijala i kupio mikrofon za telefon. Odmah nakon povlačenja ruske vojske iz kijevske oblasti, moje kolege i ja smo posjetili oslobođene gradove, gdje nije bilo struje, vode, nikakve komunikacije. I na putu do tamo, bez veze, imao sam priliku da montiram snimak na telefonu. Kad smo se približili Kijevu veza se pojavila, mogao sam da pošaljem snimak za televiziju, koji je bio već potpuno spreman. Neprocjenjivo iskustvo”.
Kovalenko: Na teren sa pancirom i šlemom
Andrej Kovalenko iz Akademije ukrajinske štampe svakodnevno izvještava iz Kijeva, Irpina, Gostomela i Bordijanke.
Ženu i djecu na početku agresije odveo je u Poljsku. Nema slobodnih dana, a radni dan mu traje i više od 16 sati.
Za razliku od perioda prije 24. februara, pripreme za odlazak na posao sada su mu drugačije.
“Sada prikupljam informacije kakvo je stanje na terenu, pravim više opcija za rute kretanja, a onda obavezno pakujem komplet prve pomoći, šlem i pancir. Spremim se i krenem da radim. Uputim se ka određenoj lokaciji. Jedem jednom dnevno jer nemam ni vremena a ni apetita.”
Andrej pomaže stranim novinarima da, kako kaže, izvještavaju s lica mjesta u ratnim okolnostima.
“Već smo prešli više od 10.000 kilometara po Ukrajini. Bio sam u Černjihivu, Harkivu, Nikolajevu, Odesi, Dnjepru i drugim regionima. Prosto, ovo je rat i nema mjesta u zemlji gdje je bezbjedno. Novinari dođu šokirani a tek kad vide situaciju na licu mjesta uslijedi pravi šok. Razmjere razaranja su ogromne, neki gradovi su potpuno uništeni. Uz to su prisutna stalna vazdušna upozorenja. U takvim uslovima je teško raditi”.
Kako je rekao za RSE, psihički mu je najteže bilo da izvještava o onome šta se dešavalo u Buči, Irpinu, Gostomelu.
“Kada komunicirate sa ljudima koji su živjeli u okupaciji, u hladnim podrumima pod stalnim granatiranjem više od mjesec, čija je porodica i rođaci ubijeni, zlostavljani, čije su kuće spaljene, to je jako teško i sa njima duboko saosjećate. Teško je prihvatiti da se te strahote, zločini dešavaju u vašoj zemlji, vašem narodu u centru Evrope u 21. vijeku”, navodi Andrej.
Andrej kaže da mu je najteži dan bio u Buči, kada je izvještavao iz mrtvačnice. U gradu Buča, pored Kijeva, otkrivene su stotine civila ubijenih nakon pokretanja ruske invazije na Ukrajinu.
Bilo mu je teško i kada je izvještavao i iz Harkivskog metroa za koji je rekao da je postao grad pod zemljom.
“Kada je počeo rat na toj stanici bilo je više od 2.000 ljudi. Sada su tu oni koji ne mogu ili ne žele da odu. Atmosfera je kao u post-apokaliptičnom filmu, ali to je stvarni život i njihova realnost. Ljudi žive u informacijskom vakuumu, iako imaju pristup internetu. Iznenade se kad saznaju da u Kijevu postoje prodavnice, apoteke pa čak i metro stanice. Djeca su, posebno bolna tema. Kada ponudite pomoć njihovim roditeljima da napuste sigurno mjesto, oni izmisle hiljadu razloga da ostanu”.
Mnogi od njih, kaže, nisu bili van grada više od mjesec i po, nisu vidjeli sunčevu svjetlosti, uplašeni su.
Andrej priznaje da mu je teško da bude nepristrasan u izvještavanju.
“Saosjećam se sa našim braniocima, boli me što je rat, što mi razaraju zemlju i toliko ljudi gine”, kaže Andrej Kovalenko.
Kaže da su česti dani kada ne može da pošalje izvještaj jer nema struje i interneta.
“Kada dođe do toga, uđem u auto i vozim, nekada i 60 kilometara u potrazi za internet vezom”, priča Andrej.
Na pitanje da li se osjeća sigurnije zbog toga što je novinar odgovara odrično.
“Kada ruska vojska vidi štampane oznake, automatski postajete meta”.
Marian o ratu: Ovdje je samo bol
Vira Hirič (Hyrych) ubijena je u ruskom granatiranju Kijeva krajem aprila. Ruska raketa pogodila je zgradu u kojoj je živjela. Vira je četiri godine radila u kijevskom birou RSE.
Vira je pomagala novinarima Avganistanskog servisa RSE, koji su, bježeći od represije talibana, prošlog ljeta stigli u Kijev.
“Vira je dio Radio Slobode, bez kojeg više nećemo biti isti. Inspirisan njenom posvećenošću, snagom i željom da pomogne, potrudit ću se. Koliko god da je teško, koliko god me rat upropastio, uvijek ću imati vjere u najbolje”, napisao je njen kolega Marian Kušnir, novinar Radio Slobodne Evrope, koji i dalje, svakodnevno, izvještava o užasima rata.
“Rat je težak i bolan. Rat je smrt, krv, prljavština, smrad, grom, strah, blato, dim, plač… Rat je još mnogo riječi koje bismo u svakodnevnom životu voljeli da zaobiđemo. Tu nema herojstva. Nema istorije, nema slike. Ovdje je samo bol – bol u ušima, srcu, glavi, očima. I trebaće još dosta vremena da plačemo kako bismo isplakali sve ono što smo vidjeli”, napisao je Marian 24. aprila.
U ratu je napunio 29 godina.
Prema podacima Reportera bez granica, do 6. maja, u agresiji Rusije na Ukrajinu ubijeno je sedmoro novinara, ranjeno je 12 dok se pet vode kao nestali.
Preporučeno
Iz Ujedinjenih nacija takođe navode da je stradalo sedam novinara koji su izvještavali sa ratišta, a istražuju da li je još pet ubijeno zbog svog rada.
