„Znate kako je to izgledalo? Don Vito Corelone i njegov consigliere Džej Di Vens pokušali su naplatiti reket od vlasnika picerije Volodimira Zelenskog, koga je napao mafijaški klan Solozzo, odnosno Vladimir Putin. Vlasnik picerije trudio se objasniti podivljalom Don Corleoneu da urlanjem neće dobiti reket – nema plaćanja reketa ako nema zaštite, staro je pravilo. I, što sad? Ništa! Zelenskom ne može biti gore, budući da je Tramp od početka kočio isporuku američkog oružja uz pomoć svojih pijuna u Kongresu. Svima je jasno da Putin i Tramp probaju podijeliti Ukrajinu na rusku i američku koloniju“, kaže Tonči Tadić za Pobjedu.

POBJEDA: Ali samo dan ranije, predsjednik Tramp je, tokom susreta sa britanskim premijerom Keirom Starmerom, kazao da su pregovori „veoma napredovali“ i da je mirovni sporazum blizu. Što je ovo?

TADIĆ: Pregovori su napredovali samo u slučaju da doista vjerujete u ono što Tramp kaže. A riječ je o čovjeku o kome pouzdano znamo da mu se ništa ne može vjerovati, odnosno da rutinski patološki laže. Prošloga je tjedna Tramp Zelenskog nazvao diktatorom, što su onda papagajski ponavljali svi trampofili u SAD i u Europi. Ipak, prilikom susreta sa britanskim premijerom, na pitanje novinara da li isto misli o Zelenskom, Tramp se čudio da je to uopće nekada kazao.

Kada je riječ o tzv. mirovnom sporazumu, nitko još ne zna što su zapravo Putin i Tramp dogovorili putem svojih posrednika. Vjerujem da ni Putin ne zna kako će se sve završiti. Najzad, ni sam Tramp u ovom trenutku ne zna što će sjutra učiniti li reći – Donald Tramp.

POBJEDA: Ko onda zna?

TADIĆ: Nitko. Kako se Trampu tog dana učini, tako će tog dana i biti. Trampov cilj je u svakoj situaciji pokazati da stvari drži pod kontrolom, odnosno da nastoji izvući korist za američke birače.

Tramp je, sjećate se, svojim glasačima dao dva krupna obećanja: zaustaviće ulazak migranata i inflaciju, tj. rast cijena. Ništa nije ispunio, pa mu je nužno bila potrebna jača vijest. Tako je otvorena tema mirovnog sporazuma, o čemu je također govorio tijekom predizborne kampanje. Naime, obećavao je rat zaustaviti tijekom 24 sata koja, eto vidimo, traju gotovo mjesec. A mir nije ni na vidiku. Tramp, dakle, ne zna kako zaustaviti rat u Ukrajini, baš kao što ne zna kako zaustaviti migrante i rast cijena.

POBJEDA: Mjesec nakon inauguracije, vjeruju li Amerikanci predsjedniku Trampu?

TADIĆ: Ostavimo po strani elektorski sustav i pogledajmo brojke! Tramp je na izborima dobio 49,5 procenata glasova, Kamala Haris 48. Dobio je, dakle, jedan i pol procenat više od svoje protivnice. U najboljem slučaju, za njega je glasala polovica Amerike i to je postotak s kojim je započeo svoj mandat. Nakon nešto manje od mjesec, Tramp je na 44 procenta. Niti jedan američki predsjednik, tijekom posljednjih sedamdeset godina, nije za tako kratko vrijeme u toj mjeri izgubio podršku. Amerikanci polako shvaćaju što su zapravo izabrali.

Najveći gubitnici među njima su američki Arapi, koji su kroz svoje udruge otvoreno lobirali da se glasa protiv Kamale Haris, čvrsto vjerujući Trampovim obećanjima da će se prema Gazi odnositi daleko bolje od Džoa Bajdena i Kamale Haris. Sada vide da ta obećanja završavaju pričom o veličanstvenoj rivijeri u Gazi i prisilnom raseljavanju Palestinaca.

Kada je riječ o obećanju o naknadama američkim građanima, poreskim obveznicima povodom slanja pomoći Ukrajini, nejasno je kojom se matematikom došlo do 350 milijardi dolara.

POBJEDA: I Ukrajina i lideri država EU to su više puta demantovali.

TADIĆ: Kao i sam general Kit Kelog, specijalni izaslanik za Ukrajinu i Rusiju, koji kaže da je Amerika dala 122 milijarde, od čega je najveći dio bio subvencija američkim kompanijama za proizvodnju zamjenskog oružja. To znači da se Ukrajini šalje škart.

Tramp se, naravno, ne obazire na činjenice, pokušavajući, poput Don Korleonea, od Ukrajine utjerati reket. Ali ako prijeđemo sa poštivanja potpisanih obveza SAD prema Ukrajini – jer se međunarodni odnosi očito počinju analizirati kroz čistu zaradu ili gubitak – moramo se prisjetiti da je 1994. SAD pritiskala Ukrajinu da odustane od 1900 nuklearnih bojnih glava, određenog broja strateških bombardera „tupovljev“, te interkontinentalnih i raketa srednjeg dometa. Prilikom pokretanje nuklearnog programa, da biste dobili jednu bombu, potrebno vam je dvadesetak milijardi eura. A bilo je, ponavljam, 1900 bojnih glava.

Prema tome, ako svaki bombarder vrijedi pola milijarde dolara, ako svaka od raketa vrijedi stotinjak milijuna dolara, Ukrajini je, pod prijetnjom američkih sankcija, prisilno oduzeto oružje u vrijednosti od stotinu milijardi dolara. I nikom ništa! Kao zamjenu za taj arsenal, Ukrajini je obećana američka pomoć kako bi se mogla razvijati mirno i bez straha od ruskog napada. U trenutku izbijanja rata sa Rusijom, Amerika nije poslala svu potrebnu pomoć kako bi Ukrajina mogla biti sigurna, što je vodilo do gubitka dobiti ukrajinskih kompanija i do izravne ratne štete, koja već iznosi blizu 500 milijardi eura.

POBJEDA: To znači…?

TADIĆ: To znači da su, kada govorimo o čisto financijskim pokazateljima, SAD svojim nečinjenjem, tj. izbjegavanjem svojih obveza prema Ukrajini, toj državi pričinile štetu od 500 milijardi eura. Ako je, dakle, netko nekome dužan, onda su to SAD Ukrajini. I Zelenski se upravo to i pita: otkuda smo sad mi vama nešto dužni?! Za što točno? Za to što niste poštivali vlastite obveze koje ste preuzeli Budipeštanskim memorandumom?!

POBJEDA: Predsjednik Tramp odgovara da je to potpisala administracija predsjednika Bila Klintona. Znači li to da predsjednika Trampa potpis njegovog prethodnika ne obavezuje?

TADIĆ: Znači. Sjajno, ne? Zašto bi onda itko, nakon što mu prestane mandat, poštivao jamstva koja će Tramp dati kao predsjednik? Suština svih pregovora Zelenskog i Trampa je u tome što Zelenski inzistira na jamstvima sigurnosti, dok Tramp, kao trećerazredni mafijaš, pokušava nešto ušićariti. Upravo zato Zelenski nije mogao potpisati ono što mu je u Vašingtonu ponuđeno: dokument ne sadrži nikakva sigurnosna jamstva koja znače kraj rata. A kraj rata se postiže u trenutku kada Moskva shvati da to prestaje biti sukob Rusije i Ukrajine i postaje rat sa više veoma ozbiljnih protivnika. Da su jamstva bila iskrena i prava, rata ne bi ni bilo.

Zelenski ne može potpisati ponuđeni ugovor i zato što kao predsjednik ne može pristati na pretvaranje Ukrajine u američku koloniju. Ukrajina je mogla biti partner SAD, prihvatiti suinvestiranje u eksploataciji i sa Amerikom dijeliti dobit; ali biti kolonija, to ne može.

POBJEDA: Ni predsjednik Putin, kažete, ne zna što sadrži američki ugovor o prekidu rata. Kakva je danas njegova pozicija?

TADIĆ: Ne bih rekao da je u naročito zavidnoj situaciji. Naime, Putin pobjedom može proglasiti to što se trenutno zbiva, ali samo pod uvjetom da prizna da se odrekao ratnih ciljeva sa kojima je slavodobitno ušao u rat. A ciljevi su bili sljedeći: savladati Ukrajinu tijekom tri do pet dana, i to uz minimalnu angažiranost ljudi i opreme; smjenom vlasti u Kijevu, Ukrajinu pretvoriti u ruskog vazala i zauzeti cijelu zemlju; spriječiti širenje NATO. Ni jedan od navedenih ciljeva nije ostvaren. Koliko Rusiji loše ide na bojištu, toliko Putin umanjuje ratne ciljeve koje je postavio. Jer, je li se NATO prestao širiti? Nije, dapače: proširio se. Sve zemlje koje su do tada bile neutralne, shvatile su da je bolje biti dio NATO.

POBJEDA: Ali predsjednik Tramp ponavlja da Ukrajina nikada neće biti dio NATO.

TADIĆ: Ako čvrsto vjerujemo svemu što Tramp kaže taj čas i ako je to što on kaže obvezujuće za narednu američku administraciju, onda Ukrajina neće biti dio NATO. Što će, dakle, u tom smislu biti sa Ukrajinom, ovisi o NATO, ne o Trampu. Ako netko želi Ukrajinu kao partnera, kao zemlju sa golemim rudnim bogatstvima i golemom žitnicom, kao državu strateški važnu za stabilnost istočne Europe, shvatiće da je sve daleko lakše ostvariti ako je Ukrajina članica NATO.

POBJEDA: Mislite da Evropa ima kapacitet da se odupre predsjedniku Trampu i njegovoj administraciji?

TADIĆ: Koliko god čudno zvučalo, Tramp je koristan po Europu. Tijekom posljednih mjesec, Europa je od Trampa dobila nekoliko „zidarskih šamara“, nakon čega su se mnogi otrijeznili i shvatili s kim imaju posla. Europa pod hitno mora prestati razmišljati o svojoj budućnosti na dosadašnji način: poslujemo sa Rusijom, oni nam isporučuju plin, Amerikanci nas štite i sređuju stanje u našem susjedstvu. Ta naivna vizija Europe, promovirana od Angele Merkel, prestala je postojati u trenutku ruskog napada na Ukrajinu. Trebalo je pune tri godine da liderima EU netko u Americi to nacrta. I nacrtao je.

POBJEDA: Kako? Objavom da SAD više neće pomagati Ukrajinu?

TADIĆ: Teško je povjerovati da, usprkos gospodarskom potencijalu koji ima, stanovništvu i tehnološkoj razini, Europa nije u stanju stvoriti vlastito oružje i vlastiti nuklearni arsenal. Može! Samo je za to potrebno vrijeme. Naravno, pitanje je zašto tek sad, zašto su kasnili, može li dovoljno brzo…

POBJEDA: Pa, zašto tek sad?

TADIĆ: Zato što je to američka politika od 1945. na ovamo. Amerika je zapadnu Europu uvjeravala da se ne mora pretjerano naoružavati. U prvom redu nije bilo pametno Njemačkoj i Japanu dopustiti brzo naoružavanje, dok su obje države uljuljkivane u umjetno stvoreni pacifizam. Očito nije bilo dobro imati Veliku Britaniju sa njenom silnom flotom, pa su i Britanci uvjeravani da im je, umjesto gomile brodova, dovoljno tek nešto od površinskog sastava, i to, ako je moguće, bez nosača aviona. I Europa je uvjeravana da joj nisu potrebne vlastite nuklearne bombe, ali su, unatoč molbama i pritiscima, i Britanci i Francuzi napravili svoj nuklearni arsenal. Najzad, i Hrvatsku su partneri preko Atlantika uvjeravali da joj nisu potrebni borbeni avioni, tenkovi, čak ni mornarica. Sve ćemo vam to riješiti, vi ste naši saveznici, govorili su.

POBJEDA: I?

TADIĆ: Nakon sedamdeset godina uvjeravanja Europe da se ne mora naoružavati i da će to oni činiti umjesto njih, došli smo u fazu da se iz Amerike šalju poruke – a što se ne naoružavate!

Dakle, Europa se može naoružati, ali ne preko noći. Na kraju, ključno pitanje odnosa sa SAD je – što ako Europa doista napravi vlastiti plan obrane, naoruža se i stvori nuklearni arsenal? Čemu onda savez sa SAD? Drugo, kome je to u SAD palo na pamet da se američka vojska povuče iz Europe? Ti se glasovi čuju iz Trampove administracije, i to kao akt dobre volje prema Putinu. Ali ako je uloga SAD bila odvraćanje od ruskog napada, ako se američke postrojbe sada povlače iz Europe, što će, nakon toga, uopće Americi vojne baze u Europi i zašto bi ih nakon toga itko trebao natrag?

POBJEDA: I ozbiljna zapadna štampa piše o navodnim starim vezama predsjednika Trampa ne  samo sa aktuelnim režimom u Kremlju, nego i sa onim iz vremena SSSR-a. Ima li osnova za to? Duguje li predsjednik Tramp nešto predsjedniku Putinu?

TADIĆ: To još ne znamo. S jedne strane, postoje spekulacije da Putin drži kopromitirajuće fotografije Trampa sa prostitutkama iz Moskve, dok s druge, imate Donalda Juniora koji navodno tvrdi da je ruski novac kao rijeka tekao prema njihovoj kompaniji. Riječ je bila o kupovanju Trampovih nekretnina od strane ruskih oligarha. Možda ćemo jednom saznati što je od toga istina i koliko je tu novca ušlo. Ali ako imate čovjeka koji je četiri puta bankrotirao i koji je svaki put nekim čudom spašen, ako imate ruske oligarhe koji ulože novac tamo gdje im kaže gazda u Kremlju, onda ništa sa sigurnošću ne možete isključiti, demantirati ili potvrditi.

POBJEDA: Što za to vrijeme rade Demokrate?

TADIĆ: Demokrate je, s jedne strane, uzdrmao poraz na predsjedničkim izborima, a sa druge se očito drže Napoleonove maksime da ne ometate protivnika dok radi gluposti i greške. Svaki žestoki napad Demokrata na Trampa mogao bi, procjenjuju, konsolidirati Trampovu bazu. Zato ga puštaju da radi ludosti, da se utapa i da ne rješava osnovni problem: rast cijena hrane. A to je ono što prosječnog Amerikanca najviše brine.

U tijeku je proces čišćenje savezne administracije od Demokrata ili stranački neutralnih. Nakana je da se tu instalira što više onih lojalnih Trampu. Šalju se pozivi zaposlenima u saveznoj administraciji da odu na odmor do rujna, dok se klima ne raščisti, zatim pozivi tim ljudima da sami podnesu ostavke; u urede upadaju tzv. revizori, momci od 19-20 godina koje šalje Ilon Mask, a čiji je zadatak da pronađu nekakve prijestupe ili loše trošenje proračunskog novca koje su navodno počinili činovnici u prethodnoj administraciji. A u Trampovoj administraciji, što je posebno bizarno, nemate stučnjake.

POBJEDA: Nego?

TADIĆ: Nego ili medijske osobe ili čelnike pojedinih korporacija.

Posljednjih pola stoljeća SAD su bile uzor organizacije društva, demokracije i svih vrsta sloboda. Ovim što radi Tramp, Amerika gubi ugled, kao i svaku „meku moć“ koju je imala u svijetu. U tom smislu postaje problematična strategija Demokrata da se Tramp pusti da se sam utapa: nastavi li, uskoro bi mogao kontrolirati saveznu administraciju i savezne organe do mjere da oni više neće moći biti neutralni i neovisni.

POBJEDA: Kako se naziva takav sistem?

TADIĆ: Autoritarizam, ne?

Sve što Milanović kaže o Ukrajini na tragu je onoga što ponavlja Peskov

POBJEDA: Podržavaju li premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović mirovni sporazum predsjednika Trampa?

TADIĆ: Njihovi stavovi uvijek su bili suprotstavljeni, a nisu drugačiji ni danas. Pogledate li izjave predsjednika Hrvatske, bit će Vam jasno da se ono što o Ukrajini i ruskoj agresiji na tu zemlju govori Milanović praktično ne razlikuje od stavova Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova. Sve što Milanović kaže o Ukrajini, na tragu je onoga što ponavlja Peskov.

POBJEDA: Što, na primjer?

TADIĆ: Da je Ukrajina nedemokratska i korumpirana država, da je razvijanje nuklearnog arsenala Ukrajine bio razlog za početak ruske agresije, da Rusi nisu krivi za Buču, da Ukrajini nije mjesto u NATO, da je „Slava Ukrajini“ slična fašističkom pozdravu… Nakon izbora,

tijekom prvih javnih nastupa, Milanović je pokušao da objasni da je Ukrajina zapravo kriva za rat, da nikada neće u NATO, te da to nije „naš rat“, što je završilo veoma neobično: na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji, predsjednica Slovenije Milanovića je upozorila da njena zemlja ne želi podržavati rusku propagandu.

POBJEDA: Pozicija premijera Plenkovića je drugačija?

TADIĆ: Jeste. Planković slijedi zajednička stajališta EU i NATO. Kad kažem zajednička stajališta, mislim na EU bez Mađarske i Slovačke. Ako netko govori o pomirenju stavova Pantovčaka i Banskih dvora, Milanovića i Plenkovića, on zapravo govori o pomirenju vatre i vode. Tog pomirenja neće biti i Hrvatska može biti srećna samo u smislu što su Milanovićeve ovlasti u upravljanju državom ograničene.

Sa velikom zabrinutošću gledam na to što u regionu radi Trampova „trojka“

POBJEDA: Kako se politika predsjednika Trampa prema Ukrajini i EU odražava na odnose među državama Zapadnog Balkana? Imate li utisak da su dodatno ojačale ruske snage u regionu?

TADIĆ: To je za nas ključno pitanje. Jer odnose u Americi će Amerikanci već nekako riješiti. Nas zanima rat u Europi, na njenim istočnim granicama, i nestabilnost na europskom jugu. Hrvatska ne može biti nezainteresirana za ono što se događa u njenom susjedstvu – u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori prije svega. Svi bi u Hrvatskoj željeli imati Crnu Goru kao prijatelja, dobrog susjeda i saveznika. Na koncu, zajedno smo u NATO. Međutim, sa velikom zabrinutošću gledam na to što u regiji radi Trampova „trojka“ – mislim na Ričarda Grenela, Roda Blagojevića i Trampovog zeta Džareda Kušnera. Zajedno sa Vučićem, Kušner gradi stambeno-poslovni kompleks u Beogradu, što Srbiji možda olakšava pristup Trampovim planovima.

POBJEDA: Možda?

TADIĆ: Da, možda. Do sada se, naime, nije rodio onaj koga Tramp u nekoj fazi nije prevario. U tom smislu,

Vučić se grdno vara ako misli da će mu Tramp olakšati posao preuzimanja Kosova i Crne Gore. Jer Tramp ne zna što će napraviti sa Amerikom, a ne sa Balkanom. Ako je cilj američke politike pod Trampom tzv. pivot prema Aziji i Pacifiku, što je započeo Barak Obama, onda je za SAD ova regija marginalna. Ako Amerikancima, najzad, nije bitan rat u Ukrajini, što je najvažniji istorijsko-politički događaj prve polovice 21. stoljeća, onda su zbivanja u Crnoj Gori i Srbiji tek na nekom 375. mjestu državnih prioriteta.

POBJEDA: Ni administraciji predsjednika Džoa Bajdena Zapadni Balkan nije bio prioritet, pa pogledajte što su, tokom posljednje četiri godine, niži činovnici te administracije učinili od regiona.

TADIĆ: Sve do pojave Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića u Srbiji, Hrvatska je, upravo od SAD, divljački gurana u Zapadni Balkan. Tek se pojavom ove dvojice i njihovim otvorenim koketiranjem sa Rusijom netko u SAD sjetio da kaže – čekaj, ovdje imamo naše pouzdane saveznike; Hrvatsku moramo tretirati kao uporište odakle se može kontrirati ruskim planovima na Balkanu. Sa Crnom Gorom je stvar puno kompliciranija: potreban je zajednički, dobro usaglašen stav svih američkih predstavnika, koji će biti jednako jak koliko utjecaj Srbije i Rusije.

POBJEDA: Da, ali upravo je izum prethodne američke administracije, koju je dosljedno provodila i aktuelna ambasadorka u Podgorici Džudi Rajzing Rajnke, da se protiv ruskog uticaja najefikasnije borite savezom sa ruskom agenturom na vlasti.

TADIĆ: Zato kažem da je stvar komplicirana. Saveza o kojem govorim trenutno nema, ne vidim ga. Posebno sada, sa administracijom koja ne zna ko joj glavu nosi i koja nema nikakvu viziju što napraviti sa Balkanom. Zato i nije isključeno da se dogodi bilo što. Tim prije što ovdje ipak nema potencijala da se desi nešto toliko bitno da bi Trampa skrenulo sa ključnog cilja, a to je sukob sa Kinom.