Video
Očito je da se opća invazija Rusije na Ukrajinu bliži kraju, a da se Hazjajin naših dana 9. maja, kad Rusija obilježava kraj Drugog svjetskog rata, a Europska unija slavi Dan Europe, priprema objaviti početak nove faza „svoje borbe”. Jasno je i to da u Srbiji vjeruju kako će Vučićeva vlast i njegovi izvodi moći imati važnu ulogu u toj „borbi”, u drugoj fazi proxy rata što ga Vladimir Putin vodi protiv Europske unije.
Iako je jasno da su uvjeti pod kojima će opća invazija Rusije na Ukrajinu biti okončana destruktivni za svjetski poredak, jer dovodi u pitanje temelje europskog mirovnog poretka što su ga SAD s partnerima uspostavile nakon drugog svjetskog rata, ipak je jasno i to da samo jako pristrani procjenjivač može govoriti o nekakvoj „Putinovoj pobjedi” u Ukrajini. Za međunarodne odnose je vrlo opasno to što se zahtijeva priznanje ruskog teritorijalnog suvereniteta nad Krimom, što ima i geopolitičke i društvene konzekvence, ali je jasno da će uvjeti mira, koje će administracija predsjednika Trumpa nametnuti, biti doduše neugodni i ponižavajući za Ukrajinu, ali daleko od toga da bi otvarali put za to da se Ukrajinu smatra dijelom „ruskog svijeta”, dakle državom u vazalnom odnosu prema Moskvi, u kojoj ruske vlasti mogu nametati uvjete društvenog i političkog života.
Koliko god Putinov ovlaštenik za upravljanje Crkvom Rusije, Kiril Gundjajev, veličao svog gospodara i zazivao obnovu Ruskog carstva, rezultati Putinove okupacije u Ukrajini su ograničeni, a temeljni cilj invazije – rušenje ukrajinske države i njeno pokoravanje Rusiji – nije ostvaren. Naravno, i Putin i svi njegovi sateliti govore o njegovu trijumfu, a administraciji predsjednika Trumpa važnije je ostvarivanje njihovih ekonomskih prioriteta i ograničavanje manevarskog prostora Putinu, nego li negiranje tvrdnji kako je ta administracija otvorila Putinu prostor za (geo)politički trijumf.
Vučićeva prethodnica u Moskvi
Budući da je Putinu jasno da postignutim rezultatima ne može biti zadovoljan, jasno je i to da će na godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata, a svoju agresiju na Ukrajinu je legitimirao „staljinističkim antifašizmom” i obranom tekovina mira uspostavljenog 1945. godine, pokušati pokrenuti novu fazu svog „proxy ratovanja” protiv Europske unije, a da pritom to što će u Moskvi ugostiti autoritarnog vladara Srbije Aleksandra Vučića ima posebno značenje za njegov projekt.
Evidentno je i to da je Vučić kao svoju prethodnicu u Moskvu poslao dvojicu aktera kojima je povjerio kontrolu nad državnom Crkvom Srbije (kako u Moskvi nazivaju organizaciju koja je registrirana pod nazivom Srpska pravoslavna crkva): Prvoslava Perića (patrijarha Porfirija) i Mirka Bulovića (mitropolita Irineja). Činjenica da ovaj dvojac nije primljen samo u ruskoj patrijaršiji i da su sa domaćinom Kirilom (Gundarijevim) bili primljeni kod samog Hazjajina, te da je režim u Beogradu poskrbio da transkript razgovora Vučićevih povjerenika i Putina bude integralno objavljen u udarnim represivnim režimskim medijima, poput Večernjih novosti i Informera, govori o značenju prvog Vučićevog putovanja u Moskvu, nakon početka totalne invazije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022.
Iz objavljenog transkripta i udvorničkih riječi Prvoslava Perića Putinu, vidimo da je u Beogradu jasno shvaćeno što se od njih očekuje u Moskvi. Perić, koji je u Zagrebu hinio smjernog poniznog vjernika, u Moskvi govori drugim jezikom – jezikom geopolitike i poželjnih promjena, a njegov mu mentor Bulović pomaže da bude jasniji i precizniji i da se uklopi u očekivanu terminologiju, pojednostavljujući ono što je Perić govorio o očekivanju uklapanja Srbije u geopolitičke promjene – pregnantno uklapanjem Srbije u „ruski svijet“. Perić jasno definira ekspanzionistički i protueuropski karakter organizacije koju vodi u korist Vučića, definirajući prostor njenog interesa na entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, na Crnu Goru i naravno na Kosovo, čime Putinu šalje poruku da su shvatili njegovo očekivanje da se odbace sadašnje državne granice u Europi kao trajan okvir državnog razgraničenja.
I državna crkva u Rusiji, kao i ona u Srbiji, na silno je žalosnoj duhovnoj razini, obje organizacije ne obavljaju svoj formalni pastoralni poziv i ne brinu o duhovnom stanju povjerenog im naroda, nego se brinu o provođenju politika vlasti kojoj su podložne. To Perić i njegov učitelj Bulović niti ne pokušavaju prikriti, pa je njihov diskurs o duhovnosti i „kršćanskim vrijednostima” silno reduciran i žalostan, a uvjerljivi postaju tek kad govore o geopolitici, i posebice o bliskosti i iskrenoj posvećenosti autoritarnom vladaru, u čije ime domaćinima prenose izraze lojalnosti i kooperativnosti.
Transkript objavljen u javnosti
Naravno, Vučićev režim odlučio je objaviti prevedeni transkript njihova razgovora s diktatorom Putinom, radi uvjerenja kako je društvo u Srbiji, koje počinje izmicati kontroli režima, impregnirano rusofilijom i pokornošću Hazjajinu, pa da, kad se Vučićeva karizma već tako očito kruni, on može politički preživjeti kao kontrolor Srbije na kojeg je Putin prenio dio svoje karizme.
Uostalom, projekt „srpskog svijeta“ od početka je osmišljen kao derivat „ruskog svijeta“, ali tek kad ga se sagleda u kontekstu izvornika, stvarna patogenost projekta postaje uočljiva.
Europska unija ispravno je ocijenila opasnost koju za nju može proizvesti nova faza Putinova geopolitičkog projekta podrivanja Europske unije, pa je unaprijed Vučiću poslala poruku o tome kakvom riziku izlaže Srbiju putovanjem u Rusiju. Njegovoj taštini, naravno, godi laskavo pridavanje značenja siromašnoj kontinentalnoj državi, bez izlaza na more, bez pretjeranog geopolitičkog značenja i bez posebno relevantnih resursa, što ga doživljava od Moskve, a uvjeren je da se politika korištenja europskim pretpristupnim fondovima, a bez ikakvih reformi koje jačaju vladavinu prava i demokratske slobode u zemlji, može i dalje nastaviti.
Iako su učestala naklapanja o tome kako je Europska unija pred raspadom, kako u novoj globalnoj podjeli karata za nju nema mjesta, kako je NATO odigrao svoju povijesnu ulogu i kako je sada definitivno na putu odumiranja, činjenica je da Unija ostaje relevantan globalni igrač. Kao što se pokazalo da je na rat u Ukrajini reagirala povećavanjem jedinstva, očito je da se ta politika nastavlja, a očito je i to da se postepeno stvara i novo liderstvo koje će biti sposobno i vojno i obrambeno afirmirati europske ekonomske resurse. Iako se naklapa o ruskoj pobjedi u Ukrajini i o ublažavanju sankcija Rusiji, jasno je da Europa više neće, naivno poput Angele Merkel ili korumpirano poput Gerharda Schroedera, uletjeti u rusku energetsku zamku, a bez energetike će Rusija, da parafraziramo inače potkapacitiranog bivšeg Visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepha Borrella, još više izgledati kao stara zapuštena benzinska crpka, zbog čijeg nasilnog vlasnika je svi obilaze (iako nasilnik doista ima atomsku bombu).
Zaboravili staru poučnu poslovicu
U svojoj geopolitičkoj zamisli, Vučić i njegovi „duhovnici” Perić i Bulović, zanemarili su onu staru poučnu srpsku poslovicu o Bogu koji je visoko i Rusiji koja je daleko. Unatoč maštanju o geopolitičkom promjenama jednostavno se ne vidi kako bi se mogao uspostaviti taj „teritorijalni kontinuitet” koji bi Srbiju i njen svijet povezao s „ruskim svijetom“, onim tamo daleko, iza Čelične zavjese.
Čavrljanje između planera geopolitičkog poduhvata u Moskvi, Putina i njegovih gostiju, daje naslutiti kako je Rusiju zabrinula smrt pape Bergoglija. Putinu se silno dopadalo što je dosadašnji papa intelektualno stasao i sazrio u Južnoj Americi, pa za razliku od većine Europljana, nije razumio karakter ruske prijetnje slobodnome svijetu, nije razumio niti geopolitičke koncepte ruske imperije, niti ulogu Crkve Rusije u tom imperijalnom projektu.
Tko god naslijedio dosadašnjeg papu, pogotovo ako to bude progresivni svećenik iz neke od europskih zemalja, taj neće naslijediti naivnu dobrohotnost pape Bergoglija, niti prema Crkvi Rusije, niti prema njoj podložnim organizacijama.
A koliko god nastojali razgovarati u „trijumfalnom duhu” moskovski sugovornici nisu mogli prikriti potisnutu zebnju zbog novih okolnosti. I to nam govori kako se „klerikalnom uvezivanju Srbije u ‘ruski svijet'” možda pokušava dati pompozno značenje, ali da je očito kako su i tvorci projekta svjesni da im okolnosti ne idu na ruku.
Preporučeno
