Predsjednik za Predsjednika: Tuđmanov i Milanovićev zloslutni slogan

Predsjednik za Predsjednika: Tuđmanov i Milanovićev zloslutni slogan

Standard

30/12/2024

07:26

Piše: Davor Đenero

Zloslutna je bila činjenica da je Zoran Milanović, dosadašnji Predsjednik Republike, u izbornoj kampanji kao svoj slogan odabrao onaj što ga je predsjednik Franjo Tuđman koristio u predsjedničkoj kampanji 1997. godine, u kampanji koja je bila obilježena incidentima i agresivnošću vladajućeg režima, a u kojoj je jedan od protivkandidata Vlado Gotovac čak bio prebijen na predizbornoj tribini, i to od strane osobe u vojnoj uniformi.

Tuđmanova plebiscitarna pobjeda na izborima za drugi mandat bila je uvod u najgore godine hrvatske demokracije, u kojem su odnosi s Europskom unijom i euroatlantskim partnerima bili zamrznuti, a nikakvog interesa za integraciju Hrvatske nije bilo.

Predsjednik Tuđman, unatoč smanjenim kapacitetima zbog uznapredovale bolesti, formalno je raspolagao neograničenom vlašću, jer je na djelu bio polupredsjednički sustav, a budući da je on kao formalni šef vladajuće stranke kontrolirao parlamentarnu većinu, njemu je pripadala izvršna vlast, a vlada je bila tek „izvršno vijeće”.

To je bilo razdoblje izrazite stabilnosti vlasti, a parlamentarna arena je nakon izbora 1995. bila oblikovana kao arena s jednom dominantnom političkom strankom. Sve ključne političke odluke donošene su neprovidno, izvan parlamenta i političkih institucija, u neformalnim krugovima vlasti, uz formalnu predsjednikovu suglasnost.

Bez pobjede u prvom krugu

Kad netko tko je u to vrijeme sudjelovao u političkom životu, makar na njegovoj margini, kao službenik u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u hrvatskoj misiji pri NATO, odluči referirati se na taj Tuđmanov slogan, ne može biti slučajno.

Nitko od hrvatskih predsjednika, koji su birani nakon 2000, od Mesića pa do Milanovića 2019. godine (drugi krug je bio u siječnju 2020.), nije izabran u prvom krugu, nitko od njih nije mogao reći da uživa plebiscitarnu potporu, nego su svi ti izbori bili odraz političkoga pluralizma.

Naravno, predsjednički izbori su personalizirani, pa na njima nije uvijek pobjeđivao predstavnik pojedinačno najjače stranke, ali izbori Ive Josipovića 2010. i Kolinde Grabar Kitarović 2015. jesu bili svojevrsne najave skore smjene vlasti, dolaska SDP-ove koalicije na vlast 2011. i izbornog poraza Milanovićeve vlade koncem 2015.

S Milanovićevom pobjedom 2020. bilo je drukčije, ona se nije prelila na uspjeh SDP-a, duboko destruirane stranke kojoj je Milanović kao vođa razorio unutarnju demokratsku strukturu i velik koalicijski potencijal i uništio njihov najveći kapital: duboki kadrovski bazen, rastjerao je iz stranke i njene okoline ljude koji razumiju što znači voditi javne politike i upravljati državom.

Autoritarna organizacija

Iako je u parlamentarnu arenu formalno ušao s egidom socijaldemokrata, vrlo je brzo od stranke koju je vodio, a koja je pripadala demokratskoj ljevici, napravio autoritarnu organizaciju, koja uopće ne korespondira s europskom socijaldemokracijom, a u predsjedničkom mandatu koji je dobio kao formalno socijaldemokat, temeljito se transformirao u populističkog „suverenistu”, otvoreno neprijateljskog prema europskoj integraciji i euroatlantskim strukturama.

Isticanjem slogana iz Tuđmanovog „autističnog” razdoblja, Milanović je samo naglasio te svoje „suverenističke”, populističke, euroskeptične i protuatlantističke političke odrednice.

Prvi rezultati usporednog brojanja glasova najavljivali su mogućnost da bi Milanović mogao biti prvi plebiscitarni predsjednik nakon Tuđmana. U uvjetima kad premijer vodi proeurpsku vladu s minimalnom parlamentarnom većinom, njegova pozicija „plebiscitarnog predsjednika” dovela bi do ozbiljnog narušavanja političke ravnoteže u zemlji.

Za premijera Plenkovića bi situacija u kojoj njihov kandidat Dragan Primorac ne bi kako-tako ušao u drugi krug, sigurno značila ozbiljnu unutarstranačku krizu. Dvaput se do sada HDZ-u dogodilo da nije imao svog kandidata u drugom krugu: 2000, kad je nakon prvog kruga eliminiran Mate Granić i 2010, kad je iz trke ispao Andrija Hebrang.

Unutarstranački udar

U oba slučaja situacija je bila bitno drukčija od današnje – Granića je otvoreno opstruirala radikalska frakcija stranke, okupljena oko Ivića Pašalića, a „meko krilo” stranke odlučilo se podržati Stipu Mesića, kojeg su dobro poznavali i nekoć sarađivali s njim, želeći stvoriti svojevrsnu zaštitu pred novom političkom garniturom Račanovog SDP-a i Budišinog HSLS-a, a Hebranga je vlastita stranka ostavila „na cjedilu” zbog tajnih aranžmana HDZ-ovaca s Milanom Bandićem, kojeg su smatrali „korisnijim” kandidatom od Hebranga.

Oba puta stranka se nakon toga našla u dubokoj krizi, a 2010. je nakon Hebrangovog ispadanja iz drugog kruga „počasni predsjednik stranke” Ivo Sanader pokušao unutarstarnački udar, i to upravo 3. siječnja, na desetu godišnjicu velikog izbornog poraza HDZ-a i druge smjene vlasti u Hrvatskoj. Za razliku od ove dvije situacije, danas HDZ nije „izdao” svog kandidata, nego ovaj jednostavno nije znao predstaviti svoju poziciju i objasniti zašto bi on bio bolji odabir od Milanovića.

Jasno je da ono što nije ostvario 29. prosinca, Milanović sigurno ostvaruje 12. siječnja, jer ne postoji niti teorijska šansa da bi kandidat koji je u prvom krugu osvojio više nego upola manje glasova nego Milanović, preokrene trendove. Ne postoje niti bazeni iz kojih bi mogao pridobiti nove glasove, a biračko tijelo koje ga je podržalo u prvom krugu, u drugom će biti rezignirano, i vjerojatno apstinirati.

Neugodno razdoblje za premijera i Vladu

I bez toga što Milanović neće biti plebiscitarni predsjednik, pa i što vjerojatno udari u stranci na njega neće biti tako snažni, kao što bi bili da je kandidat Dragan Primorac formalno „ispao prije drugog kruga”, slijedi neugodno razdoblje za premijera i Vladu.

Sigurno je da će u narednom razdoblju biti vrlo teško ograničiti Milanovićev utjecaj na upravljanje vojskom u mirnodopskom razdoblju, da će pregovori, koji sad definitivno moraju započeti, o diobi mjesta u diplomatskim predstavništvima biti vrlo teški, a Milanovićeva očekivanja utjecaja velika, a valja znati da će za vladu krajem iduće godine, kad istekne mandat trima sucima, od kojih su dvojica bliska HDZ-u, nastupiti neugodno razdoblje, u kojem bi Ustavni sud mogao biti u blokadi, podijeljen u dva potpuno jednako brojna tabora.

U razdoblju kad će se definirati novi odnosi i unutar NATO, i unutar EU, Milanović će s novom snagom blokirati svaku naklonost vlade za koncept „više Europe” i ustrajati na tome da blokira sudjelovanje Hrvatske u važnim zajedničkim NATO operacijama, čime bi je mogao sve više pomicati iz sfere pouzdanog partnera, prema klubu „volatilnih” država.

Silno se razlikuju i politike Vlade, odnosno premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH. Dok Plenković snažno podupire politike Visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta, Milanović o njemu govori s prezirom, nalik onome Dodikovom. Plenkovićeva vlada podržala bi Schmidtov projekt provođenja presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić Finici, pogotovo kako bi ustavno preuređenje Predsjedništva bilo uvod i u rješavanje zastupljenosti Hrvata u Predsjedništvu BiH.

Razumijevane za ruske interese

Milanović, nasuprot tome, smatra da se na presude Europskog suda za ljudska prava ne treba niti obazirati, jer da taj sud nema pravo arbitrirati u ustavne i političke odnose u suverenoj državi. Sličan je i odnos u pitanju izgradnje južne plinske interkonekcije. Iako Plenković formalno brani poziciju Dragana Čovića, koji zaustavlja projekt, on je itekako svjestan da je izvlačenje BiH iz ruskih energetskih škara prioritetno geopolitičko pitanje, i da SAD od toga neće odustati, odnosno da će administracija predsjednika Trumpa u tom pitanju biti i „tvrđa” od odlazeće Bidenove.

Milanović, pak, uvijek „ima razumijevanja” za ruske geopolitičke interese, a čini sve da Čovića odvoji od Plenkovića i proeuropske politike.

Razdoblje u koje će odnos Hrvatske i Bosne i Hercegovine ući s početkom novog Milanovićevog mandata, u kome će se on osjećati moćnijim nego do sada, iako nije uspio postati plebiscitarni predsjednik, bit će izrazito izazovno, a vrlo je vjerojatno da bi se ravnoteža moći u kreiranju tih odnosa mogla pomaknuti u Milanovićevu korist, što bi bilo izrazito neugodno za bilateralne odnose.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Standard.

Izvor: Al Jazeera
Izvor (naslovna fotografija): Reuters/ Antonio Bronic

Ostavite komentar

Komentari (0)