Udar Vučića s Pantovčaka na načela ustavnosti

Hrvatska je 15. marta, posve neočekivano, skliznula u duboku ustavnu krizu i to isključivo zbog činjenice da je osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike odlučila flagrantno kršiti načela ustavnosti.

Jutarnje je iznenađenje bilo to što je predsjednik Zoran Milanović odlučio raspisati parlamentarne izbore, izazvane time što se u četvrtak 14. marta raspustio 10. saziv Sabora, za srijedu 17. aprila, ne mareći za činjenicu da time posve nepotrebno ta srijeda postaje neradni dan, što stvara ozbiljnu štetu privredi i neočekivani haos (što će tog dana smjeti raditi, što će biti sa školama, vrtićima, prodavnicama…) Već je to bilo moguće tumačiti kao posljedicu toga što je društvena moć povjerena osobi bez elementarne odgovornosti, ali i čovjeku koji nikad u životu nije radio u realnom sektoru i ne zna „boju novca”. Međutim, ono što je uslijedilo u narednih nekoliko sati pokazalo je da je gaženje ustavnog običaja, da se održavaju nedjeljom, bila samo uvertira u ozbiljniji ustavni udar, koji se, po svemu sudeći, odvijao kao „puzeći” već neko vrijeme.

‘Puzanje’
Naime, Milanović je iz kabineta Predsjednika očigledno dogovorio svoj povratak na čelo SDP-a, ali i tražio podršku stranaka koje ne pripadaju ustavnom luku, nego spadaju u parlamentarnu populističku marginu, za takav potez. S pozicije Predsjednika Republike, kojem Ustav brani stranačko angažovanje objavio je da će biti kandidat te stranke za premijera, a u sistemu parlamentarne vlade je jasno da je kandidat za premijera ujedno i stvarni šef te političke opcije.

Ovo „puzanje”, međutim, nije ni izbliza kraj Milanovićeva udara na demokratski i ustavni poredak. Načela ustavnosti prekršio je već i time što je raspisao parlamentarne izbore, a prije toga je očigledno donio odluku da će na njima nastupiti kao stvarni šef jedne od političkih opcija, budući da je jedno od temeljnih pravnih i demokratskih načela kaže da „niko ne može biti sudija u svojoj stvari”, dakle niko ne može određivati uslove održavanja izbora na kojima sam namjerava učestvovati. Zato Ustav i određuje da Predsjednik Republike, a ne vlada ili parlament, raspisuje parlamentarne izbore.

Groteska ide dalje, pa Milanović objavljuje da ne namjerava podnijeti ostavku na dužnost Predsjednika Republike sada, nego tek ako uspije stvoriti većinu nakon parlamentarnih izbora. Dakle, ograničio je svoj uticaj na to da se ne dovede u poziciju da eventualno samom sebi predaje mandat za sastavljanje vlade, ali misli da, ako bude poražen na izborima, ima pravo odlučivati o tome ko bi onda mogao sastaviti većinu, odnosno da ima pravo blokirati sastavljanje većine, raspustiti novoizabrani 11. saziv Sabora i Plenkovićevu vladu, pa onda formirati prijelaznu vladu po svom odabiru.

Politički akteri kojima je više stalo do njihova eventualnog učestvovanja u budućoj parlamentarnoj većini nego do zaštite temeljnih ustavnih načela, prave se „nevješti” i kažu da Ustav eksplicitno ne zabranjuje Predsjedniku na dužnosti da učestvuje u parlamentarnim izborima. Naravno da to eksplicitno ne piše, jer to nije niti potrebno, budući da se kod primjene Ustava on ne čita bukvalno, nego ga se interpretira i pritom tumači duh Ustava.

Ustavni udar
Iz političke istorije, ne samo one iz prve polovine 20. vijeka, znamo da je liberalno demokratski poredak osjetljiv na protivdemokratske udare, pa se u modernim ustavima vodi računa o ugradnji zaštitnih mehanizama, sigurnosti da Ustav spriječi nametanje uzurpatora, pojedinca, frakcije ili stranke, koje nastoje ovladati izvodima vlasti i dovesti u pitanje sistem međusobne kontrole različitih departmana vlasti.

Zato je regulisan postupak opoziva Predsjednika, u hrvatskom slučaju zbog utvrđivanja njegove posebne političke odgovornosti, odgovornosti zbog kršenja Ustava. Međutim, posebnu odgovornost Predsjednika utvrđuje Ustavni sud, dvotrećinskom većinom, ali nakon što je inicijativu za opoziv pokrenuo Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Sabor je raspušten dan prije Predsjednikoog „ustavnog udara” i vrlo je malo vjerojatno da bi se taj postupak mogao pokrenuti.

Zanimljivo je da su svi relevantni hrvatski ustavni pravnici jednakog mišljenja o Milanovićevoj protivustavnoj odluci da povede jednu stranku na parlamentarne izbore. Međutim, niti u parlamentarnoj areni, niti u građanskom društvu, nema svijesti o značenju ovog Milanovićevog „ustavnog udara”, pa niti primjerene reakcije.

Bez međunarodne reakcije
Jedino što se objektivno može napraviti u ovom situaciji je stvaranje sanitarnog koridora prema uzurpatoru i onima koji s njim učestvuju u uzurpaciji ustavne moći, odnosno u rušenju ustavnog poretka. Nema niti naznake o tome da bi do takve reakcije moglo doći. Međunarodne reakcije neće biti, jer je Hrvatska članica EU i smatraju je koliko toliko konsolidovanom demokratijom.

Izostaće povezivanje činjenice da velikim dijelom svog mandata Milanović sistemski podriva evropske i evroatlantske principe i da više ili manje otvoreno rabi narativ patogenih uticaja totalitarnog režima Vladimira Putina. Kao što je bez međunarodne reakcije prošao pad demokratske administracije relativno male i neuticajne članice Unije kakva je Slovačka, jednako bi tako prošlo i Milanovićevo razaranje demokratskog poretka u Hrvatskoj.

Slično je radio i Tuđman
Preko noći Hrvatska je prestala djelovati kao relativno konsolidovana demokratija, uspješna unutar EU i zemlja koja poštuje načelo da maloj otvorenoj državi u Uniji pogoduje politika „više Europe”.

Nivo kršenja temeljnih ustavnih načela, koju je počinio trenutni hrvatski Predsjednik Republike, daleko nadmašuje izborne nepodopštine Aleksandara Vučića. Čak niti autoritarnom vladaru u Beogradu nije palo na pamet da predvodi listu svoje stranke (kojoj jednako tako „nije predsjednik” kao što Milanović „nije predsjednik” SDP-a), nego je samo listi dao ime. Slično je radio i predsjednik Tuđman, u drugim vremenima, u vremenima kad je Hrvatska među evropskim demokratijama imala status parije.

Zoran Milanović silinom ustavnog udara nadišao je kolegu (counterparta), klijenta Putinovog režima u Beogradu i pokazao vučje zube, ili barem zube vučića.

Odgovor demokratskog društva u Hrvatskoj pokazat će nam jesu li ti zubi opasni ili tek mliječni, jer na njegov ustavni udar još je uvijek moguće odgovoriti tako da se društveno izoluje i osramoti. Ustavna kriza u koju Hrvatska, u protivnom, tone, vrlo je opasna, dublja i od one u kojoj se Hrvatska našla u trenutku smrti autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, kad se kompletan postojeći politički sistem počeo urušavati. Tada su, međutim, i međunarodne okolnosti i stanje institucija demokratskog društva bili daleko povoljniji, pa je sve dobro završilo.

Ovoga puta garancija nema, a prijetnja uzurpatora kojem srce kuca na istoku, mogla bi okončati demokratsku epizodu u Hrvatskoj, koja se do pred neki dan činila stabilnom i sigurnom.

Samo korak dijeli Hrvatsku, da iz europskog glavnog toka, Milanovićevim ustavnim udarom završi u kaljuži autoritarnih poredaka s margine Evrope.

Preporučeno