Tokom skoro četiri godine ratne torture ubijeno je više od 11.500 građana te je pričinjena ogromna materijalna šteta, piše klix.ba.

Ratovi u Sloveniji i Hrvatskoj te masakr srpske paravojske – Srpske dobrovoljačke garde (SDG) nad Bošnjacima 1. aprila 1992. u Bijeljini naveli su stanovnike iz skoro svih dijelova Bosne i Hercegovine da 5. aprila ispred republičke skupštine traže mir. Njihov vapaj je bio uzaludan. Nad njima se prolomio zvuk pucnjeva.

Snajperisti su pucali iz hotela Holiday Inn, koji se nalazi u blizini Parlamenta Bosne i Hercegovine, a to je značilo početak najtežeg perioda za Sarajevo u drugoj polovini 20. vijeka. Suada Dilberović i Olga Sučić bile su prve civilne žrtve opsade. Ubijene su 5. aprila na mostu Vrbanja koji se nalazi kod državnog parlamenta.

Vojska Republike Srpske (VRS) i Jugoslovenska narodna armija (JNA) su držale grad pod opsadom koja nije tek tako počela. Ona se mogla naslutiti nakon što su naoružane pristalice SDS-a u noći sa 1. na 2. mart 1992. počele da postavljaju barikade u pojedinim dijelovima Sarajeva. To je bila prva reakcija političkih predstavnika Srba nezadovoljnih zbog toga što je na martovskom referendumu odlučeno da Bosna i Hercegovina više ne bude dio Jugoslavije, već nezavisna država.

Osuđeni ratni zločinac i tadašnji politički čelnik Srba u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić je prije postavljanja barikada i početka opsade, 12. oktobra 1991. zaprijetio.

“Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba. Pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan (turcizam za crni kazan, a prenesenom smislu znači mrak mraka, op.a.) u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni”, kazao je Karadžić je u presretnutom telefonskom razgovoru književniku nacionalisti Gojku Đogi.

Karadžićeve riječi su se obistinile. Ne samo Sarajevo, već cijela Bosna i Hercegovina je postala karakazan. Ljudi su nemilosrdno ubijani, silovani, mučeni, izgladnjivani – Sarajlije su 1.425 dana živjeli bez hrane, vode i energenata. Koliko je opsada bila okrutna pokazuje i to da su ubijani dok su čekali u redu za životne potrepštine.

“To je bila klaonica”

Samo na pijaci Markale granatiranjem su se desila dva masakra. U onom iz 5. februara 1994. je ubijeno 68, a u onom iz 28. augusta 1995. su ubijene 43 osobe. Ranjene su desetine ljudi tokom oba zločina. Fotograf Fuad Fočo se u razgovoru za Agenciju Anadolija (AA) prisjetio strahota iz 1994.

“Prva slika bila je strašna. Nisam pretpostavio da će biti tako strašno. Možda ne bih došao, možda. Kada sam stigao, još uvijek je od detonacije u vazduhu je bila prašina, jauci, krv, raskomadana tijela. Ja sam instiktivno uzeo aparat i počeo fotografisati. Dok sam to radio, sebi sam govorio: ‘Ne skidaj aparat s očiju’, jer mi se tad činilo da ću tako lakše podnijeti te prizore, pokidana tijela, mnogo mrtvih, ranjenih. To nije bio masakr, to je bila klaonica”, ispričao je Fočo.

Ubijana su i djeca, ubijeno je njih više od 1.600. Među njima je sedmogodišnji Nermin Divović kojeg je tokom primirja ubio snajperista. Metak je pogodio njegovu majku Dženanu Sokolović, potom je prošao kroz njen stomak pogodivši Nermina u glavu. Njega i njegovu sestru Dženitu majka je povela u školu. Zločin se desio 18. novembra 1994. kod Zemaljskog muzeja i Filozofskog fakulteta.

Trevor Gibson, UN-ov oficir, je bio na mjestu zločina.

“Nekoliko nas je stajalo ispred muzeja kada nam je prišao maleni dječak. Kasnije sam saznao da je to bio Nermin Divović. Pitao me da li imam bombonu. Odgovorio sam mu na bosanskom: ‘Nemam bombonu’. Slegnuo je ramenima i otrčao. Tek što je prešao pedesetak metara pao je na zemlju. Brzo sam pomjerio jedan od naših transportera kako bih blokirao vidljivost snajperistima. Metak je pogodio Dženanu u stomak, a dječaka u glavu. Isti metak. Čim smo ih prevezli u bolnicu pozvani smo na drugi zadatak”, rekao je Gibson na 27. godišnjicu ubistva.

Sarajevo se doslovno tuklo

VRS i JNA su krivci za ogromnu materijalnu štetu. Sarajevo se doslovno tuklo, kako je to i naredio osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić kao tadašnji general VRS-a.

“Tuci Velušiće i Pofaliće, tamo nema mnogo srpskog življa”, zapovijedio je Mladić, koji je osuđen i za opsadu Sarajeva, u maju 1992. pukovniku Mirku Vukašinoviću.

Između ostalih, zapaljena je zgrada Pošte čime je grad komunikacijski odsječen od ostatka svijeta, zapaljena je Vijećnica u kojoj je tada bila Nacionalna i univerzitetska biblioteka, granatirane su bolnice, Radio-televizija Bosne i Hercegovine i stambene građevine.

Pojedini smatraju da nikada neće biti moguće kolika je tačno materijalna šteta nastala tokom rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, dr. Duljko Hasić je sa grupom stručnjaka napravio procjenu prema kojoj šteta u Sarajevu iznosi 14 milijardi eura, a u cijeloj Bosni i Hercegovini 200 milijardi eura.

Vojni otpor i otpor kulturom

Ključna bitka u odbrani glavnog grada, tj. cijele države desila se 2. maja 1992. Tada su pripadnici JNA i paravojne srpske jedinice pokušali osvojiti Sarajevo. Otpor su im pružili Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Teritorijalna odbrana (TO) i pripadnici MUP-a.

Stanovnici Sarajeva nisu pružili otpor samo vojno. To se činilo i kulturom – predstavama, filmskim projekcijama, koncertima, izložbama. Sve se činilo da život bude što normalniji. Direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić je prije nekoliko dana podsjetio na značaj kulture u ratu.

“Mi imamo etičku obavezu da se sjećamo opsade Sarajeva. Sarajevo je grad koji se u tim vremenima, između ostalog, branio i umjetničkim i vrlo intenzivnim kulturnim životom”, ukazao je Mustafić predstavljajući kulturni program kojim će biti obilježeno 30 godina od početka opsade.

Pa se tako varvarstvu odgovorilo koncertom bivšeg pjevača Iron Maidena Brucea Dickinsona. Varvarstvu se odgovorilo i organizacijom Sarajevo Film Festivala koji je postao jedan od najznačajnijih festivala u ovom dijelu Evrope.

“Tek sada, nakon 20 godina, vidim koliko je taj koncert zapravo značio tim ljudima. To je stvarno divno. Nestvaran je osjećaj kada znate da možete ostaviti tako dubok trag i utjecati na ljudske živote sa tako banalnom stvari kao što je sviranje muzike”, rekao je Dickinson u intervjuu za Klix.ba 2019.

Opsada Sarajeva je zvanično okončana 29. februara 1996. Odgovarajući odnos prema opsadi, ratu sugerisao je i general ARBiH Jovan Divjak u intervjuu za Klix. Zamjerio je to što se generacije odgajaju na lažima pozvavši na odgovornost.

“I da se kaže onaj koji je napravio zločin treba odgovarati i izviniti se, ali isto tako ne dozvoliti da se izjednačava žrtve i zločinac”, zaključio je Divjak koji je jedan od najzaslužnijih za odbranu Sarajeva.