Rijedak lični susret, koji je već jednom bio odložen zbog rata SAD i Izraela sa Iranom, sada je zakazan za 14. i 15. maj, prema saopštenju Bijele kuće.

Nekoliko izvora navodi da Peking vidi ovaj visokorizični samit kao jedinstvenu priliku da obezbijedi stabilniji dugoročni odnos sa svojim najvećim ekonomskim i vojnim konkurentom.

Ipak, uprkos percepciji prednosti, izvori navode da Peking ostaje izuzetno oprezan, a unutar vlasti postoje podijeljena mišljenja o tome kako se nositi sa brojnim komplikacijama koje je izazvao sukob, posebno sa mogućnošću da Ormuski moreuz – kroz koji Kina uvozi oko trećinu nafte i gasa – ostane zatvoren u trenutku Trampovog dolaska u Peking.

„Trampova posjeta nije kao bilo koja druga posjeta šefa države“, rekao je kineski izvor pod uslovom anonimnosti zbog osjetljivosti teme. „Vrijeme Trampovog mandata vjerovatno će imati dugotrajan uticaj na svjetski poredak i već je suštinski promijenilo način na koji SAD vide sopstvene interese“.

„Da li će njegova posjeta biti uspješna ili ne imaće dugoročne posljedice na buduće odnose Kine i SAD, bez obzira na to da li će na vlasti biti demokrate ili republikanci“, rekao je izvor.

Posjeta je prvobitno trebalo da bude usmjerena na potvrđivanje ključnih sporazuma između dvije strane u različitim sektorima, ali kriza u Iranu je „ozbiljno poremetila“ kineske planove i očekivanja, rekao je Cui Hongđijen, bivši diplomata i naučnik za međunarodne odnose na Pekinškom univerzitetu za strane studije.

„Kineska spoljna politika ima osnovni stav: odnosi Kina-SAD su glavni prioritet. Kada su ti odnosi stabilni, to može zauzvrat pomoći da se stabilizuju, pa čak i poboljšaju odnosi Kine sa drugim zemljama“, rekao je Cui za CNN.

Iznenadno uvođenje Irana, bliskog partnera Pekinga, u centar odnosa SAD i Kine učinilo je stvari „teškim za kinesku stranu“, rekao je Cui.

Peking još uvijek nije zvanično potvrdio datum samita, ali s obzirom na to da je planirani sastanak udaljen manje od dvije nedjelje, mogućnost mirovnog sporazuma između SAD i Irana ostaje daleka – dok je obnova sukoba i dalje realna opcija.

Nijedna od tih situacija nije bez rizika za Kinu, navodi drugi kineski izvor pod uslovom anonimnosti.

„Naravno, Tramp bi želio da posjeti Kinu nakon što završi sa Iranom, kako bi projektovao moć, ali ako bi napao Iran nakon posjete Kini, izgledalo bi kao da je Kina napustila Iran“, rekao je izvor.

„Tramp je veoma lukav, ne cilja direktno Kinu, ali je prvo ‘izbacio iz igre’ Venecuelu, a zatim je krenuo na Iran – praktično joj je skraćivao uticaj u tim regionima“, dodao je izvor.

Međutim, rat u Iranu nije prošao kako su SAD planirale. Umjesto da pokaže američku moć, konflikt je uveo SAD u duboko nepopularno i teško rješivo suočavanje sa rastućim globalnim ekonomskim posljedicama.

„Tramp bi sada želio da što brže zatvori poglavlje Irana“, rekao je Vu Sjinbo, član Savjetodavnog odbora kineskog Ministarstva spoljnih poslova.

„Da su SAD stekle prednost, Tramp bi imao mnogo jaču pregovaračku polugu. Ali sada je jasno da SAD nisu mogle da se izbore sa Iranom. Tako da je, u određenom smislu, njihova pregovaračka pozicija prema Kini oslabljena“.

Kineski zvaničnici su, kako se vjeruje, imali ulogu u dovođenju Irana za pregovarački sto. Međutim, iako je naknadni prekid vatre uglavnom zaustavio borbe u Iranu, Vašington i Teheran i dalje ne uspijevaju da se dogovore o stabilnijem mirovnom sporazumu.

Prema izvorima, ova situacija bi Kini sada mogla da pruži jedinstvenu priliku da iskoristi zastoj u pregovorima uoči, kako se očekuje, po Trampa i republikance teških izbora za Kongres u novembru, pri čemu se smatra da predsjednik želi da američkim biračima predstavi konkretne uspjehe, poput velikih kineskih kupovina američkih poljoprivrednih proizvoda i Boingovih aviona.

Kina je spremna da iskoristi svoje veliko domaće tržište i dominaciju u lancu snabdijevanja rijetkim zemnim elementima kako bi postigla ono što želi: da SAD izraze „protivljenje“ nezavisnosti Tajvana, da smanje ograničenja na izvoz visokotehnoloških proizvoda i da uklone kineske kompanije sa liste sankcija.

„Tramp je vjerovatno odložio posjetu Kini djelimično zato što smatra da nije stekao dovoljno pregovaračke poluge“, rekao je treći izvor, sugerišući da je Tramp želio da brzi uspjeh u Iranu iskoristi kao politički adut na sastanku sa Pekingom.

„Ali pogledajte sada, zastoj u Iranu traje dugo bez napretka“, dodao je izvor, govoreći pod uslovom anonimnosti.

„Kada je rat tek izbio, bili smo veoma zabrinuti – ne samo zbog naših naftnih i poslovnih interesa na Bliskom istoku, već i zato što smo strahovali da bi, ako Iran ne izdrži, mogao nastati prozapadni režim, što ne bi bilo dobro za kineske interese“, rekao je savjetnik ministarstva spoljnih poslova Vu, koji je i direktor Centra za američke studije na Univerzitetu Fudan u Šangaju.

„Ali trenutna situacija se zapravo pokazala kao povoljna za Kinu“, dodao je Vu.

Rat je, prema širem tumačenju, doprinio jačanju globalne pozicije Pekinga, pozicionirajući Kinu kao stub stabilnosti.

Tokom sukoba, Si Đinping je više puta pozivao na mir i obećao pomoć zemljama u razvoju da se izbore sa energetskom krizom izazvanom konfliktom.

Zapadni lideri su, u međuvremenu, djelovali kao da intenziviraju odnose sa Pekingom.

„SAD se bore bez pobjede, Kina pobjeđuje bez borbe“, rekao je Joerg Vutke, bivši predsjednik Privredne komore Evropske unije u Kini i partner u DGA Albright Stonebridge Group.

„Kinezi su svakako negativno pogođeni zbog troškova energije, ali istovremeno Kina mnogo dobija iz ove situacije“.

Kineski politički sistem, koji favorizuje dugoročno planiranje i samostalnost, takođe joj je dao prednost u suočavanju sa globalnim ekonomskim šokom.

„Oni su se pokazali opravdanim u svojoj politici obnovljivih izvora energije. Kina je vjerovatno najbolje pripremljena zemlja. Politički, oni su pobjednici, jer izgledaju kao odrasli u prostoriji“, rekao je Vutke za CNN.

Trampa je tokom njegove posljednje predsjedničke posjete Pekingu 2017. dočekao raskošan crveni tepih. Takozvana „državna posjeta plus“ uključivala je niz neviđeno luksuznih počasti, uključujući i privatni prijem u Zabranjenom gradu.

Međutim, svaki tadašnji napredak u dobrim odnosima brzo je nestao i zamijenjen je skoro decenijom sve dubljeg rivalstva između dvije strane, koje je obuhvatilo trgovinu, tehnologiju, sukob oko Tajvana, optužbe u vezi sa pandemijom kovida-19 i neobičan incident sa špijunskim balonom.

S obzirom na veliki jaz između dvije strane, Kina se neće previše udaljavati od svog uobičajenog pristupa tokom predstojećeg sastanka, navode kineski izvori.

Postoji mnogo oblasti u kojima Kina i SAD i dalje pregovaraju i „što se više konsenzusa postigne, to će trenutak za samit lidera biti zreliji“, rekao je prvi izvor.

Kina se uzdržava od direktnih kritika Trampa tokom rata, očigledno u pokušaju da ublaži tenzije uoči samita. Tramp je, sa svoje strane, takođe djelovao kao da pažljivo upravlja potencijalnim tačkama sukoba.

Kada su američke obavještajne službe procijenile da Kina priprema isporuku novih sistema protivvazdušne odbrane Iranu, Tramp je nagovijestio da će Peking snositi posljedice ako do isporuke dođe, ali je izbjegao bilo kakvo pominjanje Sija.

Iako neki u Kini možda osjećaju ohrabrenje u pogledu svoje pregovaračke pozicije pred samit, Vilijam Klajn, penzionisani američki diplomata koji je organizovao Trampovu posjetu Pekingu 2017. godine, sumnja da je došlo do suštinske promjene.

„Svaka strana ima dovoljno poluga nad drugom u trgovinskom i investicionom odnosu, i ta ravnoteža se nije promijenila – nije ojačala niti oslabila zbog rata u Iranu“, rekao je Klajn.

„Očigledno je da rat u Iranu baca sjenku na posjetu i oblikovaće je, ali ne bih rekao da je jednoj ili drugoj strani dao jaču pregovaračku poziciju“, rekao je Klajn, koji je sada partner u FGS Global.