U proteklim godinama desetine muškaraca – državljana Bosne i Hercegovine i zemalja iz regiona priključili su se terorističkim organizacijama i ratovali u Siriji i Iraku. Sa njima ili za njima odlazile su i njihove supruge, buduće supruge, čitave porodice. Neke su ostale udovice. Rijetke su se iz Sirije vratile u Bosnu i Hercegovinu.

N1 prenosi ispovijest žene, povratnice iz Sirije, supruge borca Al-Nusra Fronta, koji se smatra ogrankom terorističke organizacije Al-Kaida.

Sagovornica te televizije državljanka je Bosne i Hercegovine. Jedna je od rijetkih žena koja je pobjegla iz ratnog sirijskog vihora. Otišla je u tajnosti. Prema vlastitoj tvrdnji – bez prisile.

Islam je prihvatila nekoliko godina prije odlaska u Siriju. Tamo je boravila godinu dana. Iz Turske u Siriju stiže ilegalno. Posrednici su za to platili 2.000 eura. Po dolasku stupa u šerijatski brak sa državljaninom jedne od zemalja regiona, borcem Al-Nusra Fronta, ogranka terorističke organizacije Al-Kaida. Ona je prva žena koja je pred kamerom odlučila da svjedoči o onome što je doživjela.

“Ratna situacija i ratno stanje”, počinje svoju ispovijest opisijući život u mjestu u kome je živjela: “Što se tiče svakodnevnog života malo je drugačije od rata koji smo proživjeli ovdje u Bosni. Hrane ima, vode ima, ako imate novac sve možete kupiti. Nije vam ništa nedostižno. U svemu tome najgore je bilo granatiranje. To je nešto što se definitivno ne može porediti ni sa čim drugim. To je najgora slika Sirije.”

Slike mrtve djece stalno su mi pred očima

Kako je ispričala, njen najveći strah bio je da će da padne granata i da će ostati zatrpana negdje pod ruševinama, pošto je viđala takve ljude.

“Ili da ću ostati živa i gušiti se – tako da me niko neće naći – ili da ću ostati bez ruke i noge. Nisam se plašila smrti, koliko sam se plašila tog stanja”, ispričala je ova žena.

Kaže da je viđala mrtve i ranjene pod ruševinama i da joj se stalno vraćaju te slike.

“Pogotovo mi se vraćaju slike djece i često sam na ulici mogla da vidim dijete bez noge i ruke, malo dijete. Svašta bi mi prošlo kroz glavu. Razmišljala bih kakava će njegova budućnost biti i šta je sve moglo biti sa tim djetetom samo da nije takva situacija”, kaže ona.

Trudna kreće u bjekstvo

Neposredno po dolasku u Siriju, pod traumama, sagovornica N1 počinje da razmišlja o bijegu. U novembru 2017. uspijeva da pobjegne. Ilegalnim putevima, za 600 dolara.

Trudna preskače zid od oko pet metara da bi se domogla Turske. Tada je uhapšena i optužena za terorizam.

Nakon tri mjeseca provedena u teškim zatvoriskim uslovima, za koje kaže da su joj najgora u životu, jer se tamo, u nehumanim uslovima i porodila, a potom joj se tek rođena beba i razboljela, turski sud je oslobađa optužbi za pripadnost terorističkoj organizaciji.

Svo to vrijeme, kako je ispričala jedva je uspijevala da stupi u kontakt sa advokatom i porodicom u BiH, zatvorski čuvari su je, kao i ostale žene iz ćelije od kojih su neke tu bile smještene zajedno sa malom djecom, konstantno omalovažavali i vrijeđali. Optužnica joj je bila napisana na turskom, riječ jendu nije razumjela, tek je uz pomoć zatvorskog psihijatra koji je jedini znao engleski, uspjela da sazna strašnu istinu – da je optužena za terorizam.

Došli, obećali pomoć i više se nikada nisu vratili

Jedna od stvari koja ju je veoma pogodila to je da su dolazili službenici BiH konzulata u Turskoj, obećali joj pomoć, čak su se, kako je ispričala, raspitivali i o tome koju veličinu cipela nosi kako bi joj dostavili i obuću i odjeću, s obzirom na to da ništa nije imala kod sebe, ali da se poslije više nikada nisu pojavili.

Kako kaže, “ko će ti pomoći, ako ne neko tvoj”, međutim, to se nije desilo.

Nakon presude, sa djetetom rođenim u teškim zatvorskim uslovima, za koje je jedva uspjela da dobije potrebne papire kako bi mogla da napusti Tursku, ova žena se konačno vraća u Bosnu i Hercegovinu. Ima istu želju za sve druge žene sličnih sudbina.

“Te žene država je zaboravila”

“Ja lično imam kontakt sa dvije žene koje su ostale na teritoriji tzv. Islamske države. One se odavno žele vratiti. Pokušavaju, ali nemaju načina i nemaju novca za to. Traže pomoć na sve strane. Samo što ja imam osjećaj da su te žene zaboravljene od strane ove države, kao da ne postoje, kao da su izbrisane samim tim što su otišle tamo. Međutim, to su žene majke, žene koje imaju tamo djecu i koje su ostavile svoju djecu ovdje, koje pate za tom djecom i koje se nadaju povratku”, priča.

Na pitanje da li je čula i žene koje su u kampovima, ona odgovara da jeste i da može samo da pretpostavi kako im je tamo.

“Znam da te žene često požele da nisu žive”

“Ono što sam ja vidjela i kako je meni bilo je ništa naspram onog kako one žive tamo, ako se to može nazvati životom. I kako njihova djeca odrastaju i čime se hrane. To niko ne zaslužuje, pogotovo ne te žene koje imaju svoju državu koja je uređena i ima prostora za sve, pa mislim da bi se moglo pozabavi tim životima jer su to ipak naše građanke i zaslužuju da se vrate svojoj kući. Kakve god bile, otišle jesu. I ja sam otišla, pružila mi se prilika da se vratim, ja se samo nadam da će se i njima pružiti prilika da dođu svojim kućama i da žive normalnim životom. I znam, po sebi znam, te žene kad bi došle ovdje, da bi to bila njihova zadnja šansa za taj neki normalan život. Znam njihova stanja tamo, znam njihovu svakodnevicu, znam da često požele da nisu žive uopšte. Takav im je život trenutno. Tako da, ja se samo nadam da će se nešto raditi po tom pitanju. Ako ništa, postoje načini da se barem pokuša”, ispričala je u svojoj ispovijesti žena koja se vratila iz pakla Sirije.