Video
-Ono je znakovito. Ono se tiče par tema, a jedno je samo objavljeno u javnost. Nakon jedne posjete jednog predstavnika administracije, odnosno ambasadora u Sarajevu, u Domu naroda, kad smo se razišli, prijateljski razgovor je bio, ali na kraju kaže “ako to ne uradiš, ja ću sutra izaći i prozvati te za korupciju, za antidejtonsko djelovanje, za rušenje vlasti itd”. I stvarno je izašlo sutra, da bi me ista osoba za desetak dana pitala zašto nisam reagovao, rekao je Čović i dodao da je odgovorio da on ima odgovornost prema BiH i naroda koji predstavlja.
On je rekao da je to interes BiH i Hrvatske.
“Ne može meni niko reći da je to nečiji tuđi interes. Osnovna dvojba je oko toga – BH Gas. Ja sam rekao da kao što imao BH Gas, imat ćemo i Južnu interkonekciju pod vlasništvom Vlade FBIH. I dalje ćemo gurati taj projekat, ja nemam nikakav privatni interes. Kao što imao dvije pošte, dvije elektroprivredom. Ja nisam politički naivan i voljan to uraditi”, rekao je Čović i dodao:
“Ne želim dopustiti da neko iz Sarajeva sjutra, zbog političke krize, isključi plin Posušju. Ja ne želim prodati interese niti jednog građanina bilo kome. Ja mogu biti samo na bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj listi. Ja sam rekao Konakoviću ti to sprovedi ako možeš, kao i sa Radmanom koji je iznenađen da neko piše Hrvatskoj zbog nečega u BiH. Svi oni znaju da uticaj te vrste na mene neće ići”, rekao je Čović, te na taj način odgovorio Blinkenu, da se ne boji američkih sankcija i „crne liste“.
Što se krije iza svega, i zbog čega su i vlasti u susjednoj Republici Hrvatskoj zabrinute zbog ovakvog Čovićevog istupa, za „Slobodnu Bosnu“ komentarisao je politolog Davor Đenero, nekadašnji zaposleni u Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske.
-Koliko god bio smatran lukavim i pragmatičnim političarom, koliko god neki mislili da se u Federaciji i cijeloj Bosni i Hercegovini nametnuo kao ključan politički akter, sukobom s američkom politikom, u koji se morao uključiti i tako visoko pozicioniran akter kao što je državni sekretar Antony Blinken (jedini viši koji se mogao angažirati je predsjednik Džoi Bajden) pokazuje da su lukavost i pragmatizam Dragana Čovića ipak bitno precijenjeni. Američka politika već ga je smatrala odgovornim za propast njihove inicijative promjene izbornoga zakonodavstva prije opštih izbora u BiH u maju 2022. godine, kad je Čović opstruirao ono što je u ime američke politike pokušao napraviti Matthew Palmer, zajedno s evropskom diplomatkinjom Angelinom Eichhorst. Ipak nezadovoljstvu njegovim ponašanjem, Čoviću se nisu pred nosom zatvorila vrata za buduću saradnju s američkom politikom.
Ipak, kao što su Amerikanci bili uvjereni da je prijedlogom koji je bio na stolu, hrvatski politički korpus u BiH dobio, možda ne sve ono što je Čović želio, ali sigurno sve što je potrebno da mu se osigura zastupljenost i političku stabilnost, i nakon propasti pregovora američka politika nastavila je djelovati u istom smjeru, pri čemu je ključna bila reforma onog dijela izbornog modela koji regulira posredne izbore, koju je visoki predstavnik Christian Schmidt proveo u izbornoj noći, kaže Đenero, te dodaje:
MILANOVIĆEV SISTEM SPOJENIH POSLOVA
-Temeljna odlika američke politike je pragmatizam. Američka politika ne voli radikalna rješenja, nije sklona tome da se maksimaliziraju dobiti samo jedne strane u nekom političkom sukobu, a ne voli ponašanja koja vode prema onemogućavanju provođenja nekog projekta, što ga američka politika smatra važnim. Neki u BiH predbacuju američkoj i evropskoj politici da su nepotrebno Čovića promjenama izbornog zakona učinili najmoćnijim čovjekom Federacije BiH, a misle da ga je bilo moguće marginalizovati. Uprkos tome što se, spotican od strane hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji bi rado eliminisao i američki i evropski utjecaj na političke procese u BiH (kako bi se otvorila niša za uticaj Rusije i spotakla disolucija te države), Čović „minirao” američko-europsku političku inicijativu iz 2021-22, za promjenu izbornog zakona, američka politika ga nakon toga nije niti pokušala „eliminisati” iz procesa. Ideja je jasna – SAD žele da se u BiH uspostavi uravnotežen odnos Bošnjaka i Hrvata u Federaciji, da se Federacija politički stabilizuje, a da se nakon toga uravnoteže i odnosi s drugim entitetom i da se ojača BiH kao država, a da se potisnu secesionističke ideje i centrifugalne sile.
Kad je riječ o potiskivanju centrifugalnih sila, svima je jasno da najveća opasnost za BiH proizlazi iz patogenog utjecaja Rusije, koja je sponzor svega onoga što nastojeći razbiti BiH radi Milorad Dodik, uz potporu Vučićeva režima u Srbiji. Važna poluga ruskog utjecaja u svijetu je energetska politika, a energetske škare u koje je BiH dovedena djelovanjem Rusije, Dodika i Vučića s pravom se smatra važnim izvorom rizika za BiH. Južna interkonekcija za BiH je način da se pobjegne iz ruskih plinskih škara i ovisnosti o projektu Turski tok i Dodikovom blokiranju alternativnom povezivanju BiH na plinsku mrežu, dakle, mimo onog na teritoriju kojeg unutar BiH kontrolira Dodikov režim.
Energetska infrastruktura je nakon agresije Putina na Ukrajinu ključna, a svako odgađanje povezivanja neke države na energetske pravce, mimo kontrole Rusije, od vitalne je važnosti. Silno je opasno bilo kakvo odlaganje takve izgradnje, a pokušaj političke ucjene i nastojanje da se uspostavi neki novi monopol i kontrola, nešto je što je jednostavno neprihvatljivo.
RUSKI RULET DRAGANA ČOVIĆA
Zanimljivo je da ponašanje Dragana Čovića, vezano uz južnu interkonekciju BiH na plinski sastav, pomalo naliči na politiku Zorana Milanovića vezano uz izgradnju LNG terminala u Hrvatskoj. Danas je očito da je insistiranjem na izgradnji daleko složenijeg kopnenog terminala tadašnja administracija premijera Milanovića zapravo djelovala u korist ruskog interesa očuvanja plinskog monopola u regiji. Nakon smjene vlasti i uspostavljanja euroatantističke administracije Andreja Plenkovića, projekt fiksnog terminala zamijenjen je projektom jeftinijeg i brže provedivog plutajućeg i završen je na vrijeme, prije velikog energetskog loma koji ne nastupio nakon Putinove invazije na Ukrajinu.
Dvije su mogućnosti zašto Čović insisitranjem na osnivanju novog poduzeća koje bi bilo pod njegovom kontrolom, otežava izgradnju južne interkonekcije: ili mu je cilj blokirati taj vitalni euroatlantski projekt u BiH, ili pokušava ostvariti nesrazmjernu, apsolutnu dobit tim projektom i umjesto ovisnosti o Dodiku i Putinu, BiH dovesti u ovisnost o svom utjecaju. Koji je od dvaju interesa prevladavajući, znat ćemo uskoro, prema strategiji kojom će se Čović povlačiti iz blokade koju je izazvao. Ako mu je interes bio samo povećavanje političke moći, strategija smanjivanja štete će biti brzo osmišljena, a ako je riječ o pokušaju opstrukcije izvlačenja BiH iz energetskih škara u koje su je doveli Putin i Dodik, otpor će biti čvršći. Blinkenovo pismo hrvatskom ministru, pak, svojevrsno je upozorenje hrvatskoj administraciji, kojoj je u izbornoj godini najmanje u interesu ulaženje u sukob s Čovićem, koji je uspostavio poziciju visokog stupnja neovisnosti o Zagrebu.
Preporučeno
Čovićeva strategija ipak se čini „prostodušnom”, recimo to vrlo blago. On, naime, niti ne krije da je njegova politika prema južnoj interkonekciji svojevrsno „traženje rente” (rent seeking), dakle manipulacija javnom politikom ili ekonomskim uslovima kao strategija ostvarivanja nesrazmjernog profita, kazao je Đenero za „Slobodnu Bosnu“.
