Video
Osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora.
“Izašnjavam se da sam kriva” – tim riječima 2002. godine je ratna potpredsjednica Republike Srpske priznala krivicu u Haškom tribunalu, nakon čega je, prema sporazumu o priznanju krivice, postupak okončan presudom od 11 godina, uz odbacivanje svih ostalih optužbi uključujući i onu za genocid.
Međutim, sedam godina kasnije, iz švedskog zatvora u kome je služila kaznu, Plavšićeva je u intervjuu za švedski magazin „Vi“ povukla svoje priznanje krivice. Prema pisanju magazina, o motivima koji su je ponukali da ga uopšte i iskaže, Plavšićeva je kazala:
“Ja sam sebe žrtvovala. Nisam učinila nista loše. Priznala sam krivicu za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da nisam, suđenje je moglo potrajati tri, tri i po godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija.”
Time je, kako je u februaru 2009. pisao RSE, priznala je da je obmanula Tribunal, koji je njeno priznanje smatrao važnim korakom ka pomirenju.
Biljana Plavšić je presudom Međunarodnog tribunala u Hagu osuđena na 11 godina zatvora zato što je, kako je obrazložio sud, učestvovala u progonu bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 opština. Podržavala je kampanju etničkog razdvajanja koja je imala za posljedicu smrt hiljada civila i proterivanje hiljada i hiljada ljudi iz opština u Bosni i Hercegovini u veoma brutalnim uslovima, time što je pozivala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama bosanskih Srba u ostvarivanju cilja razdvajanja etničkih grupa upotrebom sile.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju objavio je priznanje krivice Plavšić u Hagu.
(izvod iz transkripta pretresa)
“Gospodine Predsjedavajući, gospođo Tužiteljice, branioci – zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Prije skoro dvije godine došla sam ovdje kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod – jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe, i da ih, zajedno sa mojim braniocima, provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim.
U to vrijeme, ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio – vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije; i – kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela? Odgovor na oba pitanja je vjerujem – strijepnja – zaslijepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredijeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.
Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba – odbila sam da se sa time suočim, ili čak da ih provjerim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uvjerenje da se borimo za svoj opstanak, i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i neprovjeravajući. Ostala sam sigurna u svom uvjerenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci.
Čuli ste juče, a i djelimično danas opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udio u tome. Ova odgovornost je moja – i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cijenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvek će ostati dio mene.
Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzete gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je – na kraju – samouništavajuća.
Što se tiče mog naroda – rekla sam danas nešto ovdje o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim. Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva, još uvjek u izgradnji, a izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve, posvećene čovjeku, koji je – više nego iko drugi – ugrađen u biće srpskog naroda, a to je Sveti Sava.
Put koji je on slijedio bio je obilježen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima. Veliki diplomata, koji je stekao ugled u svom narodu i u svijetu koji ga okružuje, čovjek čiji je karakter duboko usađen u srpski narod. Put i primjer Svetog Save su slijedile velike srpske vođe, čak i u današnjem vremenu, istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti Vladiku Artemija Radosavljevića, koji je i dan danas glas vapijućeg za pravdu, u onome što je za Srbe postalo – pustinja Kosovo. Na nesreću, naše rukovodstvo, uključujući mene, napustilo je ovaj put tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.
Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za svoja djela. Ali, ja vjerujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati.
Preporučeno
Što se tiče mene – članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi – ne samo za mene, nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu – sudijama, tužiocima, istražiteljima – uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj Sud postoji. Hvala Vam. ”
