Više od deset sindikata udružilo je snage, stupilo u štrajk i okupilo ljude u velikim gradovima, uključujući Pariz, Lion, Lil i Marsej, kako bi izrazili nezadovoljstvo ekonomskim planovima, navodi Al Jazeera English.

Demonstranti su se rano okupili u gradovima širom Francuske, uključujući Pariz, kako bi postavili barikade na ulicama i autoputevima. Nekoliko turističkih atrakcija, poput Trijumfalne kapije i Luvra u Parizu, kao i neke stanice metroa, zatvoreni su ili su bili djelimično otvoreni usled štrajka.

Trećina nastavnika stupili su u štrajk, zbog čega su mnoge škole takođe bile zatvorene. Neki poslovi i većina apoteka nisu radili.

U Parizu su se demonstranti sukobili sa policijom dok su vlasti pokušavale da uklone barikade. U jugoistočnom gradu Šamberi desetine ljudi su vozile bicikla ulicama kako bi ometale saobraćaj. Studenti u Parizu, Marselju i Renu u sjeverozapadnoj Francuskoj takođe su učestvovali i blokirali ulaze u škole. Neki su nosili transparente sa natpisom „Oporezujte bogate“.

Širom zemlje viđene su palestinske zastave, jer su neki demonstranti izrazili solidarnost sa Palestincima u Gazi tokom izraelskog rata.

Protestanti su blokirali fabriku oružja Eurolinks u Marselju, za koju se vjeruje da snabdijeva opremu Izraelu, držeći veliki transparent na kojem je pisalo: „Zatvorite genocidnu fabriku.“ Uhapšeno je više stotina demonstranata.

Zašto sindikati protestuju?

Protesti i štrajkovi u organizaciji više sindikata organizuju se kao odgovor na predložene budžetske rezove koje je vlada najavila za narednu godinu.

Neposredni cilj protesta je, piše francuski RFI, predstojeći budžet za 2026. godinu, koji ima za cilj da uštedi oko 28 milijardi eura u zemlji sa velikim dugom, kroz smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, zamrzavanje penzija i ograničavanje socijalnih davanja.

U zajedničkoj izjavi koju su dali nakon što su mjere predstavljene u julu, najveći francuski sindikati opisali su rezove kao „neviđenu brutalnost“.

Ovonedeljni štrajk predstavlja njihov pokušaj da ponište plan budžeta ali nije samo to u pitanju. Čitav niz drugih nezadovoljstava, od dugotrajnog nezadovoljstva zbog penzija do bijesa izazvanog najnovijom političkom nestabilnošću, takođe su razlozi koji su natjerali ljude na ulice.

Politički preokret?

Štrajk se događa samo nedelju dana nakon što je Francuska dobila trećeg premijera u jednoj godini.

Fransoa Bajru, koji je sastavio predloge budžeta tokom svojih devet mjeseci na funkciji, pao je na glasanju o povjerenju nakon što su ga saveznici u parlamentu napustili zbog tih planova.

Njegov nasljednik Sebastien Lekornu, blizak saveznik predsjednika Emanuela Makrona, već je obećao da će ukinuti jednu od najnepopularnijih mjera – predlog da se ukinu dva državna praznika u Francuskoj. Ali je upozorio da će morati da pronađe uporedive uštede na drugim mestima.

Lekornu još nije predstavio nove predloge budžeta, obećavši da će razgovarati sa opozicionim partijama i sindikatima u potrazi za kompromisom. Obećao je „suštinske promjene“, iako njegovi protivnici ostaju skeptični.

„Fiskalna pravda“

Zahtjevi sindikata uključuju ono što nazivaju „fiskalnom pravdom“ odnosno, veće poreze na one sa najvećim prihodima.

Ljevičarski poslanici takođe zagovaraju porez na superbogate u obliku tzv. „Zukmanovog poreza“, koji je predložio ekonomista Gabrijel Zukman, a koji bi nametnuo porez od dva procenta na pojedince čija imovina prelazi 100 miliona eura.

Ovaj potez djeluje kao teško ostvariv za Makronove pro-biznis centrale – predsjednik je ukinuo raniji porez na bogatstvo i dugo je poznat kao „predsjednik bogatih“.

Ipak, usred krize troškova života i rastućeg siromaštva, ankete pokazuju da postoji javna podrška toj ideji širom političkog spektra.

Jedna anketa iz jula pokazala je da 74 odsto ispitanika podržava ideju oporezivanja superbogatih. Druga anketa, sprovedena ovog mjeseca za Socijalističku partiju, pokazala je da je 86 odsto za Zukmanov porez, uključujući i većinu ljudi koji su glasali za desnicu.

Politički lideri u raskoraku sa biračima

Ovo nije prvi znak da su politički lideri zemlje u raskoraku sa biračima.

Makronova partija Renesansa i njeni saveznici nemaju većinu u parlamentu od sredine 2022. godine. A od kada je predsjednik raspisao prevremene izbore u ljeto 2024, njegova grupa je nadjačana širokim savezom ljevice i suočena sa izazovima Nacionalnog okupljanja Marin Le Pen s krajnje desnice.

Ipak, Makron je imenovao više premijera iz svog centra-desnog kruga, umjesto da dijeli vlast sa ljevicom ili raspisuje nove izbore, što je izazvalo frustraciju među njegovim političkim protivnicima i osećaj obespravljenosti među biračima.

Dio tog nezadovoljstva izlio se u proteste prošle nedelje pod sloganom „Blokirajte sve“.

Protesti, nastali iz online pokreta, okupili su prema procjenama između 200.000 i 250.000 ljudi širom Francuske – ne nužno da iznesu formalne zahtjeve, već prije da iskažu bijes prema postojećem stanju.

U međuvremenu, nijedan od Makronovih kandidata nije uspio da sarađuje sa parlamentom bez jasne većine dovoljno dugo da se usvoji zakon o budžetu, koji mora biti donijet do kraja godine.

Poslednji krug pregovora Lekornua sa opozicijom u srijedu nije rezultirao time da neka od partija pruži podršku koja mu je potrebna.

„Rekla sam mu da ako ne želi da se nađe na groblju premijera, koje je već prepuno, mora da pokaže svoju posvećenost i preduzme snažne i hitne mjere“, rekla je Sofi Bine, predsjednica sindikata CGT, nakon ranijih razgovora sa premijerom. „Nama ne treba premijer koji pravi bolješke, nama treba premijer koji daje odgovore“.

Jedinstvo u nezadovoljstvu

Zahtjevi sindikata prevazilaze samo ukidanje predloženih budžetskih rezova. Oni se zalažu i za mjere protiv nejednakosti, kao i za poništavanje penzione reforme iz 2023.

Štrajk je takođe prilika da se istaknu problemi specifični za pojedine sektore.

Novinari u javnim medijima štrajkuju djelimično zbog plana o spajanju državnih emitera, dok farmaceuti protestuju zbog smanjenja nadoknade za generičke ljekove.

18. septembar bi mogao da objedini sve zahtjeve kao način da se nadogradi zamah od 10. septembra“, rekao je Salim Kamalah, predstavnik sindikata CGT u državnoj elektrodistributivnoj firmi Enedis.

Uz podršku sindikata i političkih partija, protesti u četvrtak izgledali su znatno masovniji od prošlonedeljnih demonstracija i mogu se uporediti sa štrajkovima protiv penzione reforme iz 2023. godine.

Da li će, kao i tada, označiti početak duže borbe zavisiće od odgovora vlade.

Italijani ismijavaju Francuze

Neke ljude u Francuskoj ove nedelje je uznemirilo saznanje da se njihova politička kriza naširoko ismijava od strane Italijana, piše BBC.

Za manje od dvije godine, Francuska je promijenila pet premijera, politički podvig koji nadmašuje čak i rimske posleratne turbulencije.

A sada, francuski parlament – prekomponovan nakon što je predsjednik raspisao vanredne izbore u julu 2024 – muči se da formira većinu sposobnu da usvoji budžet.

Na sve to dolazi i opšti štrajk u četvrtak, koji su sazvali sindikati u znak protivljenja prethodnim predlozima budžeta.

Novine u Rimu i Torinu pokazale su izraženu gioia maligna (zluradost) dok su prepričavale nedavne događaje.

Bilo je tu poniženje nedavno smijenjenog premijera Fransoa Bajrua, upozorenja na rastući dug i nagađanja da bi francuskoj ekonomiji mogla zatrebati pomoć MMF-a.

Ali najviše od svega u fokusu je bio blijedi sjaj predsjednika Emanuela Makrona.

„Pa gdje je sada ta veličina?“ pisalo je u italijanskom listu Il Messaggero.

Herkulovski zadatak za Lekornua

Makron želi da novoimenovani premijer Sebastijen Lekornu sprovede politički zaokret. Nakon što se uglavnom oslanjao na desni politički spektar, sada teži dogovoru sa ljevicom konkretno sa Socijalističkom partijom (PS).

Po zakonu, Lekornu mora da predstavi budžet do sredine oktobra. Taj budžet potom mora biti usvojen do kraja godine.

Matematički gledano, jedini način da to postigne jeste da se njegovom centrističkom bloku pridruže „umjereni“ s desne i lijeve strane – konzervativni Republikanci (LR) i Socijalisti (PS).

Ali problem je sljedeći: svaki ustupak jednoj strani povećava vjerovatnoću da će se druga povući iz pregovora.

Na primer, Socijalisti, koji trenutno osjećaju politički zamah, traže znatno niži cilj za smanjenje javnog duga. Takođe zahtijevaju uvođenje poreza na ultra-bogate preduzetnike, kao i ukidanje Makronove penzione reforme iz 2023. (koja je podigla starosnu granicu za penziju na 64 godine).

Međutim, te ideje su neprihvatljive za pro-biznis Republikance, koji su zaprijetili da će glasati protiv svakog budžeta koji ih sadrži.

Glavni savez poslodavaca MEDEF (Mouvement des Entreprises de France) čak je najavio da će organizovati sopstvene „masovne demonstracije“ ako Lekornu kao rešenje budžetske blokade predloži povećanje poreza.

Situaciju dodatno otežava i tajming: predstojeći odlazak Emanuela Makrona čini još manje vjerovatnim da će bilo koja strana biti spremna na ustupke. U martu sledeće godine održavaju se važni lokalni izbori, a predsjednički izbori zakazani su za maj 2027.

Na oba kraja političkog spektra stoje snažne partije – Nacionalno okupljanje (RN) na desnici i Nepokorena Francuska (LFI) na ljevici – koje će na svaki nagovještaj kompromisa sa centrom vikati „izdaja“.

A za svakog političara od značaja, instinktivna reakcija može biti da svede na apsolutni minimum bilo kakvu povezanost sa sve brže gubećim političkim kapitalom zvanim Emanuel Makron.

Dakle, Lekornuov zadatak zaista jeste herkulovski. U najboljem slučaju, mogao bi tek nekako da sastavi dogovor i izbjegne trenutno poraz u Skupštini. Ali takav budžet bi nužno bio ograničen i oslabljen. Poruka tržištima bila bi još jedno francusko „zamazivanje očiju“. Troškovi zaduživanja bi dodatno porasli.

Alternativa? Neuspjeh i ostavka još jednog premijera.

Taj scenario predstavlja Makronovu noćnu moru: novo raspuštanje parlamenta, još jedni izbori koje bi ovoga puta mogla da dobije Marin Le Pen i njeno Nacionalno okupljanje.

Ili čak, kako neki već traže, ostavka samog Makrona zbog njegovog lošeg upravljanja političkom krizom.

Šta kažu ekonomisti?

Prema riječima ekonomiste Filipa Desertena, direktora Instituta za visoke finansije u Parizu, „ne možemo samo tako da odbacimo hipotezu o intervenciji MMF-a, kao što to političari rade“.

„To je kao da stojimo na nasipu. Deluje dovoljno čvrsto. Svi stoje na njemu i uveravaju nas da je stabilan. Ali ispod površine more ga postepeno nagriza sve dok jednog dana ne dođe do iznenadnog urušavanja.

„Nažalost, upravo to će se dogoditi ako nastavimo da ne činimo ništa“.

Fransis Fresoz iz lista Le Monde dodaje: „Svi smo postali potpuno zavisni od javne potrošnje. To je metoda koju su koristile sve vlade tokom poslednjih 50 godina i ljevica i desnica kako bi gasile požare nezadovoljstva i kupovale socijalni mir“.

Sada, smatra ona, svi osjećaju da je tom sistemu došao kraj. „Na ivici smo kraja starog modela socijalne države. Ali niko ne želi da plati cijenu niti da se suoči sa reformama koje su neophodne“.

Spoj više kriza odjednom

Ono što se sada dešava u Francuskoj jeste spoj više kriza odjednom: političke, ekonomske i socijalne — i upravo to čini ovaj trenutak tako značajnim.

Kako je prošle nedelje rekao istraživač javnog mnjenja Žerom Furke. „To je kao da se izvodi neka nerazumljiva predstava pred praznim pozorištem“.

Građanima se govori da je javni dug pitanje nacionalnog opstanka, ali mnogi u to ili ne vjeruju, ili ne razumiju zašto bi baš oni trebalo da snose cijenu.

Na čelu svega stoji čovjek koji je 2017. godine došao na vlast kao velika nada, obećavajući da će premostiti jaz između ljevice i desnice, biznisa i rada, rasta i socijalne pravde, evroskeptika i evroentuzijasta.

Nakon najnovijeg debakla, oštar francuski komentator Nikola Baveres, koja citira BBC, iznio je oštru ocjenu u Le Figaro: „Emanuel Makron je prava meta narodnog nepovjerenja, i on snosi punu odgovornost za ovaj brodolom. Poput svih demagoga, on je pretvorio našu zemlju u polje ruševina“.