Prema velikom istraživanju koje je sproveo ADP na uzorku od više od 39.000 radnika u 36 zemalja, samo 22 odsto ispitanika vjeruje da je njihov posao bezbjedan od ukidanja.

Glavna ekonomistkinja kompanije, Nela Ričardson, upozorava da uprkos stabilnom rastu i niskoj nezaposlenosti „radnici širom svijeta izražavaju duboku nesigurnost“, prenosi Trender.

AI kao izvor nesigurnosti

U središtu ove anksioznosti nalazi se vještačka inteligencija. Kako generativni AI alati sve brže ulaze u poslovno okruženje, zaposleni pokušavaju da razumiju kako će to uticati na njihove karijere.

„AI ne dolazi kao vremenska nepogoda. On već mijenja način rada na nivou pojedinačnih zadataka“, navodi Ričardson. Upravo ta promjena, koja mijenja svakodnevne aktivnosti zaposlenih, dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti.

Istraživanje otkriva jasnu hijerarhiju straha. Među zaposlenima na početnim i operativnim pozicijama, samo 18 odsto vjeruje da je njihov posao siguran. Kod menadžera srednjeg nivoa taj procenat raste na 23 odsto, dok među najvišim rukovodiocima dostiže 35 odsto.

Drugim riječima, što je viša pozicija u kompaniji, to je manji strah od gubitka posla, ali ni među liderima sigurnost nije dominantan osjećaj.

Razlike su vidljive i geografski. U Japanu, gdje je tradicionalno dominirao koncept doživotnog zaposlenja, samo pet odsto radnika vjeruje u sigurnost svog posla. Nasuprot tome, u Nigeriji taj procenat iznosi 38 odsto, dok je u Sjedinjenim Državama 28 odsto.

Paradoks vještačke inteligencije

Iako AI izaziva strah, istovremeno donosi i određene koristi. Istraživanje pokazuje da zaposleni koji svakodnevno koriste AI alate imaju veći nivo angažovanosti i manji stres.

Međutim, paradoksalno, isti ti radnici češće imaju osjećaj da nisu dovoljno produktivni. Razlog je psihološki. AI preuzima rutinske zadatke poput odgovaranja na mejlove ili pisanja nacrta, koji su ranije davali osjećaj postignuća.

„Produktivnost se više ne mjeri količinom posla, već njegovom vrijednošću“, objašnjava Ričardson.

Podaci pokazuju i da je 30 odsto aktivnih korisnika AI potpuno angažovano na poslu, u poređenju sa svega 14 odsto onih koji ne koriste ove alate. Takođe, znatno ređe prijavljuju visok nivo stresa.

Neplaćeni rad i „tihi odlazak“

Dodatni problem predstavlja sve češći neplaćeni rad. Čak 62 odsto zaposlenih navodi da nedjeljno radi do pet sati bez naknade, dok 38 odsto radi i više od šest sati „van radnog vremena“.

Zanimljivo je da su upravo ti radnici istovremeno najangažovaniji, ali i najskloniji promjeni posla. Istraživanje pokazuje da neplaćeni rad povećava stres i osjećaj neproduktivnosti, ali i vjerovatnoću da zaposleni potraže novu priliku.

Generacijski jaz

Situaciju dodatno komplikuje činjenica da danas prvi put u istoriji na radnom mjestu istovremeno radi pet generacija.

Najmlađi radnici (18–26 godina) pokazuju najveći optimizam, 29 odsto vjeruje da poseduje vještine za napredovanje. Kod starijih zaposlenih (55–64 godine) taj procenat pada na 18 odsto, dok samo 12 odsto smatra da njihov poslodavac ulaže u njihov razvoj.

Slično je i sa percepcijom AI. Tako 20 odsto mladih očekuje pozitivan uticaj tehnologije na posao, dok među starijima to vjeruje tek deset odsto.

Kriza angažovanosti

Uprkos niskoj nezaposlenosti, istraživanje otkriva i dublji problem – manjak angažovanosti. Samo 19 odsto zaposlenih globalno smatra se potpuno posvećenim poslu, što znači da većina radnika „odrađuje“ posao bez većeg entuzijazma.

Radnici koji u svom poslu vide smisao imaju čak 12,5 puta veću vjerovatnoću da budu angažovani, što ukazuje na važnost kvaliteta rada, a ne samo njegove kvantitete.

Šta poslodavci mogu da urade

Istraživači smatraju da ovakvo stanje nije neizbežno, već je u velikoj mjeri posljedica lošeg liderstva. Zaposleni koji osjećaju da kompanija ulaže u njihov razvoj imaju više od pet puta veće šanse da vjeruju u sigurnost svog posla.

Rješenje, zaključuju autori, leži u boljoj komunikaciji, dodatnoj edukaciji i uključivanju zaposlenih u proces tehnoloških promjena.

„Ulaganje u vještine nije samo strategija, to je poruka povjerenja“, ističe Richardson.

Za sada, međutim, većina radnika širom svijeta ostaje u neizvesnosti  posmatrajući ubrzane promjene. I pita se da li će njihova radna mjesta opstati u eri vještačke inteligencije.