Video
Selektivni abortusi u slučaju trudnoće sa ženskim djetetom zvuče kao pravi horor, ali ova jeziva praksa je realnost u Crnoj Gori. Nasuprot tome, ćerke crnogorskog kralja Nikole – Jelena, Zorka, Milica i Anastasija, više su doprinijele slavi malene kraljevine u Evropi nego svi njeni slavni muški predstavnici…
O ovoj pojavi, koja mnogo toga govori o balkanskom podneblju, pisala je novinarka “Vajsa” Iva Parađanin. Ona je u svom istraživnaju došla do zastrašujućih saznanja koja oslikavaju prava žena na ovim prostorima.
Prenosimo njen tekst u cjelosti:
Uzroci prenatalnog biranja pola i uzroci nasilja nad ženama su ujedno i uzroci mnogih oblika diskriminacije u ovoj zemlji, a to su nejednaki odnosi moći u društvu.
Prije nego što sam čula za statistiku i saznala za problem selektivnog pobačaja u Crnoj Gori, donekle sam bila upoznata sa nivoom diskriminacije s kojom se žene tamo susreću, jer je vrlo blizak onom u Srbiji: visoka stopa ubijenih žena u porodičnom nasilju, nejednaki odnosi moći u društvu, nejednaka zastupljenost žena na tržištu rada, surovi uslovi i država koja često iskazuje stav o neravnopravnosti kao o nečemu dobrom za ženu, stavljajući tradiciju začinjenu konzervativizmom na tron, a ženu konstantno gurajući isključivo u kalupe majke i domaćice.
I u našoj zemlji se kćerkama često tepa “sine”, očevi neretko otvoreno priželjkuju muškog nasljednika, na svadbama je često najbitnije hoće li žena uzeti muževljevo prezime, a u Crnoj Gori je sve to otišlo korak dalje.
U Crnoj Gori se često ako imate dvije kćeri i jednog sina, za njega kaže da je sin jedinac, a izraz koji se često koristi za žensku djecu je tuđa večera, jer kada se djevojka uda, vrlo je često slučaj da se potpuno isključi iz primarne porodice.
Crna Gora danas ima 3000 žena manje, a neravnoteža rođene muške i ženske djjece je veća nego ikad. Kada sam otputovala u Crnu Goru kako bih istražila na koji način se i zašto rade selektivni pobačaji, prvo sam htjela da saznam kako je odrastati kao devojčica na ovim prostorima.
“Moj tata je stvarno bio moj najbolji prijatelj, moji roditelji su nama ostavili nekretnine, sudskim putem smo podijelili sve na jednake djelove. Međutim moj brat se trudio da pokaže ono što je društvo u njega uspješno utkalo. Imala sam situaciju da brat meni kaže da sam “tuđa večera” . Taj kult tuđe večere se još uvijek osjeća, kad se prenosi imanje, to ide uglavnom sinu, ženi čak na osnovu prezimena možete vidjeti da li je još u svom roditeljskom domu ili ste se “prebacili” u drugu kuću, pa ja tako mogu biti Ćetkovićka, ili Ćetkovićeva”, priča mi dvadesetdevetogodišnja Kristina iz Podgorice.
Maša, takođe Podgoričanka, mi objašnjava kako je patrijarhat duboko utkan u veliki broj žena u Crnoj Gori i da većina njih toga nije ni svjesna i debelo ga brani. Priča mi kako se riječ “pleme” i dalje redovno koristi u govoru, a kako neki zastarjeli običaji koji se i dalje provode jasno svjedoče o položaju i ulozi žene u društvu.
“Najveći ponos ti je kad kažu: “Za nju se pucalo kad se rodila”, jer se uglavnom puca samo za sinove. Toliko su htjeli dijete da su pucali čak iako si žensko”, kaže ona.
Iako mnogi nisu niti slutili da se djevojčice abortiraju samo zbog pola i da se to dešava u tolikoj mjeri da je poremetilo statistiku, ova praksa prisutna je već dugo u Crnoj Gori. Naime, u izvještaju
“Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda” iz 2012. godine, Crna Gora je upozorena i svrstana u svijetski vrh liste zemalja sa najvećom neravnotežom među djecom muškog i ženskog pola, uz Albaniju, Azerbejdžan i Armeniju. Američki Institut za istraživanje populacije procijenio je, na osnovu nadzora odrađenog u periodu od 2000. do 2014. godine, da se godišnje u Crnoj Gori namerno abortira 50 djevojčica.
Koliko sam uspjela da saznam iz razgovora sa različitim ženama, selektivni pobačaj se češće radi na sjeveru ove zemlje. Donedavno, jedini način da saznate pol deteta u ranoj fazi trudnoće bila je biopsija korionskih resica, bolan i mučan test koji se obavlja kako bi se na vrijeme otkrile anomalije na plodu (debela igla se zabada kroz pupak žene). Ovaj test se radio isključivo po preporuci doktora i za njega ste morali imati uputnicu. Iako je testiranje zbog otkrivanja spola zabranjeno, pronalazilo je svoj put. Ginekolozi iz Crne Gore su ženama davali upute i slali ih u beogradske privatne klinike, gdje su Crnogorke nesmetano obavljale ove testove.
Posjetila sam ginekologa iz Berana, doktoricu Svetlanu Balać, koja mi je ispričala da žene dolaze često kod nje da je pitaju za savjet kako da ostanu trudne sa muškim djetetom, ali i kako mogu saznati da li nose djevojčicu, kako bi na vrijeme otišle na pobačaj.
“Puno žena mi dolazi. Događa se da ne smiju izaći iz ordinacije i reći da nose djevojčicu. Bila je jedna žena i rekla mi da ima četiri devojčice i da joj je muž rekao da će je napustiti ako ne rodi sina. Pitala me šta da radi. Rekla sam joj da ostane trudna, a u određenom stadiju trudnoće ću joj preporučiti neku od klinka koja u Beogradu to radi, da odradi test za pol i ako ti odgovara super, ako ne, prekineš trudnoću, ja nikako drugačije ne mogu da pomognem”, priča mi ona. Zaključujem da praksa slanja u Beograd nije nešto o čemu se šuti, već uvježbana i često korištena praksa.
Pričajući sa ženama na sevjeru Crne Gore, shvatila sam da svaka od njih ima kumu, tetku, sestru, majku, ili komšiju za koju zna da je radila “bar jedan” selektivni pobačaj. Istražujući ovaj problem, došla sam i do Sanele, žene koja se podvrgla testu korionskih resica u Beogradu, ali je “srećom” saznala da je u pitanju muški spol. Međutim, zbog ovog testa, njezin sin je rođen sa trajnim oštećenjem.
“Imala sam dvije djevojčice i muž i ja smo hteli sina. Otišla sam u Beograd i uradila test. Nisam znala da je toliko opasan. Naš sin je rođen sa hipospadijom i ja sam sigurna da je to zbog tog testa”, priča mi ona.
Nastavlja i kaže kako poznaje par žena koje su radile i po nekoliko pobačaja, zato što su znale da su djevojčice. Neke od njih su to uradile isključivo zato što su već imale tri ili četiri curice, neke su bile pod strahovitim pritiskom od muža ili često i svekra, svekrve, a neke nisu imale financijskih mogućnosti da baš toliko proširuju porodicu, pa su htjeli imati dvoje ili troje djece ” i da bar jedno bude dječak”.
“Hoće nasljednika, hoće muškog potomka, hoće sina jednostavno. To je od davnina u Crnoj Gori tako. Mi naprosto živimo u takvoj sredini. Patrijarhalnoj, konzervativnoj. Htjeli ili ne, koliko god se trudimo da izađemo iz toga, to nas nesvjesno sve pritišće i to prihvatimo kao da se to mora”, zaključuje ona drhtavim glasom.
Danas postoji mnogo lakši način za rano saznavanje pola djeteta, a to je Nifty test koji se uzima iz krvi majke. U Podgorici postoji svega nekoliko laboratorija u kojima se on radi, a kako sam saznala, iako postoji verzija testa koja otkriva isključivo da li je sa plodom sve u redu, ali ne i pol djeteta, ona se ne kupuje, iako je značajno jeftinija.
Genetsko prenatalno testiranje kažnjivo je zakonom, a iz Ministarstva zdravlja su mi rekli da provode strogu kontrolu i nad laboratorijima. Za sada nije zabilježen ili prijavljen niti jedan slučaj selektivnog pobačaja, čak niti anonimno. Jedina reakcija na ovaj gorući problem bila je ona Ženskog centra Crne Gore u okviru kampanje “Neželjena”, kada je nerođenim djevojčicama podignut spomenik, a gradom oblijepljene smrtovnice. Vladi Crne Gore nedavno je simbolično predato više od 6000 potpisa ljudi koji su podržali kampanju.
Kampanja je stvarno imala ogroman odjek. Komentari pokazuju da problem nije individualan, da se ne radi o pojedinačnim slučajevima nego da je to jedna kultura koja je vrlo prisutna i sa kojom je svaka žena nekad u životu imala dodira. Iako zakon postoji i možda se ne provodi kako treba, sa Majom sam se složila da je ključna edukacija i to ona od najranijeg doba svakog deteta.
Uzroci prenatalnog biranja pola i uzroci nasilja nad ženama su ujedno i uzroci svih oblika diskriminacija u ovoj zemlji a to su nejednaki odnosi moći u društvu, jedan vrlo izražen patrijarhalni sistem koji nedovoljno vrednuje žene i koji žene još uvijek drži u jednom neravnopravnom položaju.
“Znam dosta primjera kada je rođenje ženske djece izazivalo ili negodovanje ili reakciju poput “biće bolje sljedeći put”, ili “samo neka je zdravo, pa će biti bolje”, a eto i sama sam na kraju krajeva u porodilištu kada sam dobila sina doživela da mi babica kaže “svaka ti čast”, kao da o meni zavisi spol. Imamo tu kulturu guranja problema pod tepih i to je nešto što se definitivno mora mijenjati i stvarno je neobično da nakon jednog emancipacijskog perioda kakav je bio socijalizam, on umjesto da jača bude ugašen i utišan. Ta emancipacija je započela, dostigla je određen nivo ali nikad nije u potpunosti zaokružena kao proces. Uvijek kada se pojavi neki nacionalistički konzervativni diskurs, on uvijek prvo udari na prava žena “, zaključuje Maja.
espresso.rs-vice
Preporučeno
