Naime, studija objavljena u časopisu JAMA Pediatrics pokazala je da kod dijela djece trajno izbjegavanje i ograničavanje hrane ima značajnu genetsku komponentu. Istraživači su pratili više od 35.000 djece i utvrdili da izbjegavajuće/restriktivno jedenje ima nasljednu komponentu od 8 do 16 odsto.

Približno šest odsto djece imalo je trajne restriktivne obrasce ishrane koji su se zadržali od djetinjstva do školskog uzrasta, dok je dodatnih šest odsto razvilo kliničke pokazatelje poput izostanka napredovanja ili nutritivnih nedostataka.

Nalazi ukazuju na to da kod neke djece izražena izbirljivost nije pitanje tvrdoglavosti niti ponašanja koje će jednostavno nestati s vremenom.

Kako navodi Jordyn Koveleski Gorman, pedijatrijska specijalistkinja za hranjenje i logopedica, neka djeca imaju dodatne prepreke za isprobavanje nove hrane jer njihov organizam drugačije obrađuje hranu i senzorne informacije.

ULOGA GENETIKE I ČULA

Studija je identifikovala gen ADCY3, koji je povezan s izbirljivim jedenjem i olfaktornom signalizacijom. To može značiti da mozak neke djece drugačije obrađuje mirise i ukuse, zbog čega im određena hrana može biti izrazito neprijatna i prije nego što je stave u usta.

Gorman objašnjava da djeca prije samog ukusa hranu doživljavaju putem vida, mirisa i dodira. Ako je dijete genetski predisponirano za drugačiju obradu tih senzornih informacija, njegov nervni sistem može negativno reagovati prije nego što hrana dođe do usta.

Zbog toga neka djeca mogu odbijati čak i da budu u blizini određene hrane. Kod njih se mogu javiti gušenje, povraćanje, odbijanje dodirivanja hrane ili insistiranje da se ona drži podalje.

TRI OBLIKA RESTRIKTIVNOG JEDENJA

Prema Gorman, restriktivne poteškoće u ishrani mogu se pojaviti u tri glavna oblika, koja se međusobno mogu preklapati.

Senzorno zasnovane poteškoće odnose se na djecu koja izrazito negativno reaguju na miris, izgled, dodir ili prisustvo određene hrane. Kod njih čak i blizina hrane može izazvati fizičku nelagodu.

Motoričke poteškoće povezane su s problemima pri žvakanju. Umjesto zrelijeg, kružnog pokreta žvakanja, kod neke djece može se primijetiti obrazac u kojem jezik obavlja većinu posla, dok žvakanje traje dugo. Zbog toga mogu izbjegavati tvrđe teksture.

Poteškoće povezane s apetitom javljaju se kada dijete ne osjeća glad na uobičajen način ili razvije strah od jedenja, naprimjer nakon incidenta s gušenjem.

Ove poteškoće mogu biti prisutne istovremeno, zbog čega jednostavno insistiranje na tome da dijete proba samo jedan zalogaj često ne daje rezultate.

PRITISAK MOŽE DODATNO OTEŽATI HRANJENJE

Kod djece koja imaju senzorne ili motoričke poteškoće, zahtjev da pojedu određenu hranu može biti emocionalno i fizički naporan. Prema Gorman, pritisak može dovesti do još većih problema tokom obroka, posebno jer su kod ove djece zabilježene i veće stope anksioznosti.

Umjesto insistiranja na tome da dijete odmah pojede novu hranu, preporučuje se pristup „spolja prema unutra“. To znači da dijete prvo može prihvatiti hranu na stolu ili tanjiru, zatim je dodirnuti, probosti viljuškom, pomirisati ili posmatrati, prije nego što je eventualno prinese ustima.

UKLJUČIVANJE U PRIPREMU HRANE

Za djecu sa senzornim poteškoćama Gorman preporučuje uključivanje u aktivnosti u kuhinji bez pritiska da hranu moraju pojesti. Dijete može, naprimjer, isjeći bananu ili posuti sir, koristeći hranu koju već prihvata, a zatim postepeno biti u kontaktu s namirnicama koje odbija.

Kao jedan od pristupa navodi se i igra s hranom. Djeca mogu koristiti pire krompir, žele ili druge namirnice za različite aktivnosti, čime se omogućava kontakt s hranom bez očekivanja da će je pojesti.

Tokom obroka mogu se koristiti aktivnosti poput grabljenja, bockanja viljuškom, miješanja ili mazanja, kako bi dijete ostvarilo kontakt s hranom bez pritiska da je stavi u usta.

KOD MOTORIČKIH POTEŠKOĆA VAŽNA JE TEKSTURA

Kod djece s motoričkim poteškoćama Gorman preporučuje postepeni rad na žvakanju i teksturama. To može uključivati glodalice za vježbanje žvakanja, tvrđu hranu poput celera ili sušenog manga, kao i postepeno povećavanje teksture hrane.

„Iste mišiće koje koristimo za jelo koristimo i za govor“, objašnjava Gorman.

Kako ističe, očekuje se da djeca razviju zreliji obrazac žvakanja do otprilike treće godine, što je ujedno period kada se određene govorne greške počinju razlikovati od onih koje se smatraju uobičajenim.

Zbog toga snažni oralni mišići, razvijeni kroz žvakanje različitih tekstura, s vremenom mogu podržati jasniju produkciju govora. Ako dijete nakon treće godine izostavlja krajeve riječi, motoričke poteškoće pri hranjenju mogu biti dio šire razvojne slike.

VRIJEME OBROKA MOŽE BITI VAŽNO

Kod djece čije su poteškoće povezane s apetitom, Gorman preporučuje da roditelji pokušaju novu hranu ponuditi u dijelu dana kada je dijete najviše zainteresovano za jelo.

Ako dijete, naprimjer, ima najveći apetit ujutro, tada se može pokušati s uvođenjem nove hrane, dok se ručak i večera mogu usmjeriti na obezbjeđivanje dovoljnog kalorijskog unosa.

Druga mogućnost je da se za isprobavanje nove hrane odvoje male užine između glavnih obroka, umjesto da se dodatni pritisak stavlja na već pune obroke.

KADA JE POTREBNO POTRAŽITI POMOĆ?

Studija je pokazala da između 18 i 29 odsto djece s upornim restriktivnim načinom ishrane ima kliničke pokazatelje poput nemogućnosti napredovanja. Kod njih su zabilježene i veće stope kašnjenja u govoru, motoričkih problema i poteškoća s pažnjom.

Gorman navodi da je važno pratiti krivulju rasta. Ako dijete stabilno raste i ima uobičajene obrasce rasta i laboratorijske nalaze, situacija često nije razlog za zabrinutost.

Među znakovima na koje treba obratiti pažnju su pad krivulje rasta, izražena letargija i nutritivni nedostaci. Važno je obratiti pažnju i na česte bolove u stomaku, budući da je studija pronašla značajnu genetsku povezanost s gastrointestinalnim stanjima.

Prema Gorman, gastrointestinalne probleme važno je riješiti prije pokušaja proširivanja djetetovog repertoara hrane jer dijete koje se ne osjeća dobro vjerovatno neće željeti da jede.

RODITELJI NIJESU KRIVI

Jedna od ključnih poruka jeste da roditelji ne bi trebalo da krive sebe zbog djetetovih poteškoća s hranom.

„Vaš je posao da ponudite hranu, a posao vašeg djeteta je da odluči hoće li je jesti“, navodi Gorman, ističući da taj princip važi za svu djecu, a ne samo za onu s poteškoćama u hranjenju.

Roditelji, prema njenim riječima, prirodno mogu osjećati odgovornost za ono što se događa njihovom djetetu, ali pružanje podrške, izloženosti, prihvatanja i saosjećanja upravo je ono što djetetu treba.

Vrijeme potrebno za napredak razlikuje se od djeteta do djeteta. Neka djeca mogu pokazati poboljšanje za nekoliko sedmica, dok je drugima potrebno nekoliko mjeseci ili godina.

Saznanje da neka djeca hranu zaista obrađuju drugačije može pomoći roditeljima da umjesto pritiska i borbe pokušaju da pristup prilagode potrebama djeteta.