Na današnji dan, 30. novembra 1835. godine, rođen je američki pisac Mark Tven. Biograf Alan Pel Kraford u svojoj najnovijoj knjizi pruža nešto drugačiji pogled na život jednog od najslavnijih književnika svih vremena.

U jednoj od scena iz Tvenovog romana “The Gilded Age” iz 1873. godine, pukovnik Beraja Selers upušta se u razmetljivu prodaju proizvoda zvanog “nepogrješiva kraljevska orijentalna optička mast i spasenje za bol u očima”.

U pitanju je proizvod kojem nedostaje ključan sastojak, ali ko još mari za to? On već mašta o bogatstvu koje će mu donijeti njegov čudesni lijek i obezbjediti “bog zna koliko miliona”.

Tven je u svom djelu pružio odličan portret finansijskih spekulacija i pohlepe koji su vladali posle građanskog rata u Americi, ali sam pisac nikada se nije opirao čarima kapitalizma, čak i kada ih je podvrgavao cinizmu.

Sam Tven u velikoj mjeri bio je privučen pričama o raznim tehnološkim napravama “bez kojih ljudi neće moći da žive”, ljekovima koji su “liječili sve boljke” i brojnim drugim prevarama sumnjivih likova u doba kasnog devetnaestog vijeka, vremena opsednutošću čudotvornim proizvodima.

Mark je oduvijek bio kapriciozni preduzetnik, brojeći nule na svom imaginarnom bankovnom računu, a njegova lakovjernost u vezi sa novčanim investicijama ovekovječena je u najnovijoj knjizi Alana Pela Kraforda “How Not to Get Rich: The Financial Misadventures of Mark Twain”.

Odlučnost od malih nogu

Nevolje su za Semjuela Lanhorna Klemensa, kako je bilo pravo ime Marku Tvenu, počele vrlo rano: Tvenov otac kupio je hiljade hektara zemlje u Tenesiju, tvrdeći da je riječ o investiciji koja će se njegovoj djeci uveliko isplatiti ukoliko odole iskušenju da zemlju prodaju prije vremena.

“Oduvijek smo živjeli u ubjeđenju da ćemo se obogatiti sljedeće godine”, pisao je Tven.

Sa sjajem dolara u svojim očima, Tven je od ranih nogu počeo da kuje planove kako da se obogati.

Godine 1856, dok je još bio tinejdžer, čitao je o životu u Amazoniji i postao ubijeđen da listovi koke, koje su Inke žvakale kako bi dobile energiju, imaju “čudesne moći”.

Pošto mu se trgovina kokom učinila kao laka zarada, Tven se odmah zaputio ka Brazilu. Stigao je do Nju Orleansa, kada je saznao da nijedan brod “bar do kraja vijeka” neće zaploviti ka Amazoniji.

Otprilike pet godina kasnije, Tven je otputovao u Nevadu, gdje je sa svojim prijateljem tražio prava na sječu dijela jedne šume. U pitanju je bio vrlo promišljen plan, sve dok pisac nije zapalio vatru koja se otrgla kontroli, a drva koja su prijatelj i on navodno posjedovali nestala u plamenu.

Nedugo nakon toga, Tven i njegov drugi partner zainteresovali su se za rudarenje srebra i zlata. Bili su toliko zauzeti maštanjem o svojim budućim kućama, toliko da su znali boju svojih budućih konja, da im je zakup u međuvremenu istekao.

Nešto više sreće pisac je imao u Virdžiniji, hvaleći 1863. u novinama “Territorial Enterprise” rudnike bogatih spekulanata, koji su ga zasipali privlačnim deonicama. Dok je stigao do San Franciska, u koji se zaputio u žurbi, došlo je do kraha berze koji je njegove deonice učinio beskorisnim.

Ponesen još jednim porazom, Tven se preselio u jednu udžericu u napuštenom gradu zvanom Džekes Hil.

Sve je reklama

Ipak, postojala je i dobra stvar u Tvenovim finansijskim neuspjesima: životni doživljaji ohrabrivali su pisca da piše.

Svoju prvu knjigu – “The Celebrated Jumping Frog of Calaveras County”, objavljenu 1867. godine, Tven je napisao “jednostavno kao svoju reklamu”, kako je kasnije rekao svojoj majci.

“Tvenov cilj bio je da zaradi novac, i da kasnije napravi još više novca”, piše Kraford.

Drugi biograf, Džastin Kaplan, Tvenove književne napore vidi kao “racionalizaciju književne produkcije kako bi svoja djela pretvorio u brojne zlatne poluge na kojima bi bilo ugravirano njegovo ime”.

Uprkos tome, Tven je bio poznat kao dobar humorista, i honorar koji su mu donosile knjige, novinski članci i javni nastupi bili su i više nego dovoljni da mu obezbijede dobar život. Osim toga, pisac se oženio bogato, što mu je svakako pomoglo u životu.

Preselio se u elegantno naselje Hardford u Konektikatu, gdje je sagradio kuću koja je opisana kao “peć od cigala koja se otrgla kontroli”, čija je spoljašnjost ličila na “kućicu od đumbira” i koja je bila ukrašena “na isti način na koji bi pekar ukrasio vrh i strane ‘komisbrota'”.

Kad god je imao dovoljno novca, Tven je jednostavno njime morao da se razmeće.

“Čini mi se da se sve što dodirnem pretvara u zlato”, pisao je tada.

Tven je bio slab na izumitelje, koje je smatrao “istinskim pjesnicima”. U svom bratu Orionu, koji je razvio “skromnu malu mašinu za bušenje”, prepoznao je “plemićku intelektualnu krv”.

Želeći malo takve krvi za sebe, Tven je uložio hiljade dolara u nešto što se nazivalo Isparivač (Vaporizer), i što teško da je ličilo na djelo pjesnika: u pitanju je bila mašina nalik na peć, koja je trebalo da “uklanja 99 odsto pare koja se nalazila u pola kilograma uglja”.

Mašina, naravno, nije radila. Predstavljala je parče smeća koje je izradio jedan pijani šarlatan i Tvenu se kupovina nikad nije isplatila.

Druga kompanija, koja je obećavala da će “unijeti revoluciju u sve”, “izvukla je za 16 mjeseci 32.000 dolara iz Tvenovog džepa, prije nego što se raspala”, kako se pisac kasnije prisjećao.

Mašina koja je “odnijela šalu”

Nepoljuljan novim neuspjesima, Tven je zatim usmjerio svoju pažnju na “Kalotype”, novi revolucionarni proces graviranja koji bi “u potpunosti uništio i zamijenio postojanje malih civilizacijskih industrija i zauzeo njihovo mjesto”.

“Možda griješim, ali trenutno ne vidim kako to radim”, pisao je tada.

U nekoliko narednih godina, Tven je uložio 42.000 dolara (današnjih 953.000 dolara) u plate radnika i radionicu koju je ista kompanija osnovala u Menhetnu. Kasnije je saznao da je riječ o velikoj prevari: “izumitelj” ove tehnologije preuzeo je već postojeći prototip i proglasio ga svojim.

Početak dvadesetog vijeka Tven je dočekao ulažući desetine hiljada dolara u njemački dodatak ishrani u prahu, koji se proizvodio od “otpadaka kojima su se hranile svinje”.

Pisac svakako nije mogao da predvidi neuspješno proširenje firme u Veliku Britaniju i SAD, i njen kasniji krah.

Neko vrijeme prije toga, Tven je zasigurno dostigao ono što bi moglo da se nazove dnom u njegovoj ulagačkoj karijeri, plativši današnjih šest miliona dolara za glomaznu, 225 kilograma tešku pisaću mašinu zvanu “Paige Compositor”, koja je navodno kucala šest puta brže od čovjeka.

Nije prošlo mnogo prije nego što su počeli da iskrsavaju razni problemi mehaničke prirode, koji su riješeni na suparničkoj mašini “Linotype”.

Razočarani Tven okrivio je za neuspjeh tvorca mašine i njegovu nezgrapnu tastaturu, “koja je bila prenatrpana diftonzima, frakcijama i ostalim smećem”.

Kada nije finansijski podržavao neuspjehe drugih izumitelja, Tven je srećno finansirao svoje propale pokušaje bogaćenja.

Jedan od takvih primjera je “najizvanredniji par pantalona” sa elastičnom trakom sa dugmetom, kako bi “ovaj odjevni predmet visio na čovjeku što elegantnije”.

Tven je izumio i pričvršćivač posteljine za dječije krevece, koji je trebalo da spriječi povlačenje čaršava, zatim spiralnu iglu za šešire koja je trebalo da omogući da ovaj odjevni komad ostane na glavama dama po vjetrovitom vremenu, kao i “pokretni kalendar” o kojem se ne zna mnogo, ali čiji sam naziv upućuje na njegovu prirodu.

Godine 1883. pažnju sa pisanja knjige “Doživljaji Haklberija Fina” skrenulo mu je stvaranje igre “Datumi i činjenice”, za koju se spremio sastavljanjem “tone” detaljnih bilješki. Kada se proizvod konačno našao na policama prodavnica 1891. godine, jedna mušterija opisala ga je kao “prelaz između formulara za porez na dohodak i tabelu logaritama”.

Nije sve onako kako se čini

U svemu ovome, lako je donijeti zaključak da je Tven bio zaslijepljen pohlepom, koja ga je sprečavala da vodi lagodan život. Vrijeme u kojem je živio formiralo je kod njega mišljenje da onaj ko ne dobija u životu gubi sve, jer ako on ne bude prigrabio bogatstvo – isti taj novac dobiće neko drugi. Na kraju krajeva, Tvenovo vrijeme može se donekle uporediti sa današnjim, punim “anđeoskih investitora” i “sumnjivih inovatora”.

Ipak, postoji znatno humaniji aspekt na koji se mogu posmatrati njegove propale poslovne šeme – u vrijeme napretka, sveopšte ekspanzije i pohlepe, tapkanje u mjestu djelovalo je kao veliki rizik. Urprkos svoj sličnosti sa današnjim vremenom, Kraford navodi da se ispod svega toga u Tvenu krila nevinost koju bi današnji biznismeni u najboljem slučaju mogli samo da odglume: snažna vjera u tehnologiju i mehanizme koji će omogućiti napredak čovječanstva.

Era vrtoglavog napretka oblikovala je Tvenovu književnost isto kao što je oblikovala njegov život. I pisac i njegovi likovi vodili bi se pikarskim impulsima. Probali bi nešto ludo, doživjeli neuspjeh, nasmijali se svemu, i krenuli dalje.

Krafordova knjiga podsjeća nas na odličan način na koji je Tven ovekovječio rani period industrijskog doba, pun čudotvornih proizvoda i bombastičnih tvrdnji. Njegovo nasljeđe danas nastavlja život u vidu promotivnih televizijskih programa i piramidalnih šema, hvatanja očajnih ljudi za slamku spasa.

Američki romanopisac Vilijam Gadis jednom je rekao da su svi američki književnici “izašli iz džepa na odijelu Marka Tvena”.

Taj džep bio je prepun deonica i grozničavih računica na poleđini koverte, sirovom materijalu koji je poslužio kao inspiracija za toliko mnogo komedije i tragedije.