Na portalu Zelena učionica pronašli smo sjajan tekst koji nas je podsjetio na djetinjstvo mnogih od nas, ukazao koliko se današnje djetinjstvo i odrastanje razlikuje od nekadašnjeg i zašto djeca i mladi danas toliko žure da odrastu, često na sasvim pogrešan način… 

“Ja sam odrasla u patikama s pijace. Nosila sam odjeću koju je prije mene nosilo bar dvoje, a onda je prelazila u ruke druge djece (nerijetko i dečaka).

Pila sam vodu iz bunara, ponekad i sa česme.

Ljeti su mi koljena bila više bez kože nego sa njom.

U srednju školu sam krenula u trenerci.

Sa ruksakom.

Snovima.

I osmijehom.

Takva sam je i završila.

Danas, sa mojim godinama, znam da sam bila dijete, tinejdžer, djevojka, žena.

Nepozvana da bilo šta komentarišem na ovu temu, a pogođena svakodnevnim viđanjem žena koje su, preskačući neke od faza odrastanja previše brzo i neprirodno došle do „titule“ žene, poželim da im postavim bezbroj pitanja…

Njima, ili stvorenju koje su pod uticajem sredine od sebe stvorile.

Gdje su vaši snovi, barbike novog vremena?!

Zašto tako zakomplikovao odrastanje? Gdje žurite?

Pred čim bježite?

Pupoljak se ne otvara prije proleća, zar vam niko to nije rekao?!

Gdje ste ispustile nevine osmijehe, poderana koljena i sitna radovanja?

Zar morate da se „penjete“ na neudobne cipele da biste bolje sagledale svijet oko sebe? ”

Pouka: Ne trudite se da izgubite djetinjstvo jer ono je najljepše kada je spontano, a… Godine će vas stići, željeli to ili ne.”