“Kad sam krenula u osmi razred, ljudi su mi govorili da sam lijepa. Bila sam visoka i vitka. Imala sam savršenu figuru i u 20. nikad nisam imala više od 50 kilograma. Počela sam da se bavim manekenstvom u srednjoj školi. Imam dugu tamnu kosu i smeđe oči, a kad se našminkam, stavim vještačke trepavice, obujem cipele s visokim potpeticama. Ljudi se plaše da mi priđu”, započela je svoju priču za “The Cut” jedna anonimna žena koja je danas u 50- tim. Kaže da joj je izgled otvorio mnoga vrata, ali i napravio pakao od života.

Ona priča da kad je bila mlađa imala je problem jer su je drugarice odbacivale, žene su je mahom prezirale i zbog toga je često plakala.

Momci su samo željeli da je odvedu u krevet. Čak i muški prijatelji koje je stekla, imali su uvijek istu “misiju”. Jedini pravi prijatelj koga je stekla tokom dosadašnjeg života je gej – samo sa njim ima čisto i iskreno prijateljstvo, bez takmičenja i poređenja.

Zbog izgleda trpjela je često odbacivanje, a to joj je kao mladoj osobi bilo teško da prihvati.

“Bavila sam se odnosima s javnošću, bila sam producent vijesti, novinarka i vodila sam emisije na televiziji. Glumila sam u sapunicama, snimala reklame. Nikad u životu nisam bila odbijena na razgovoru za posao. Osim što sam imala diplomu dobrog fakulteta, moj izgled je uvijek sasvim sigurno bio presudan”, rekla je u ispovijesti koju je željela da podijeli zbog ideje da se ljudi suoče sa predrasudama.

Navela je da je ljepota jedna vrsta prokletstva i da često izaziva kod ljudi želju za takmičenjem.

Ljudi ne shvataju da i lijepi i maju osjećanja i da izgled nije dovoljan da se dobro osjećaju. Kao što ni novac nije presuda za sreću.

“Na mom prvom poslu koleginice su se udružile protiv mene. Podmetale su mi poluprazne boce alkoholnih pića kako bi ispalo da pijem na poslu. Dvje žene bile su opsjednute sa mnom. Lagale su šefa da bi me otpustio. Razgovarala sam s nekoliko nadređenih i rekli su mi: ‘To je obična ljubomora. Mrze te zbog toga kako izgledaš’. Niko nije mogao da mi pomogne, dala sam otkaz”, opisala je jedno od svojih iskustava.

Kao što nije imala problema sa poslom, nije imala ni sa momcima.

Mogla je da ih nađe lako, bira i mijenja, ali ona to nije željela.

“Kad pogledam svoj život pitam se šta mi je moj izgled dao. Imala sam nekoliko dobrih poslova i puno partnera, a šta još? Nisam se udala do 35. godine. Jednog dana shvatila sam da ako želim djecu moram da požurim. Sada sam normalna, imam višak kilograma, nikome ne upadam u oči”, iskreno je rekla.

Uprkos svemu ona kaže da je tek poslije 40. postala bolja osoba. Susrela se sa problemima, muž joj se propio, roditelji su se razboljeli i umrli i za nju je bajka završena.

Ali, stvarni problemi učinili su da se osjeća kao osoba. A ne samo kao lijepa i bezvrijedna stvar.