Sa centralnom plažom smještenom između dvije stijene od kojih je desna posebna – cijela stijena je sačinjena od malih pećina, koje su još u antičko doba vještački pravljene i korišćene za sahranjivanje. Plaža gleda na Libijsko more, pružajući spektakularne izlaske i zalaske Sunca, a “prekoputa” je Afrika.
Matala je bila siromašno seosko selo, gotovo nepoznato u svijetu. Sve do 60-ih godina prošlog vijeka kada je postala mjesto ljubavi i slobode.
Tada su Matalu naselili hipici iz raznih djelova svijeta, a pećine u stijeni postale su njihove kuće, koje su predstavljale njihov kontakt sa prirodom, slobodom, mirom i udaljenost od materijalističkog društva koje su prezirali.
Uživajući u suncu i moru preko dana, uveče su pjevali oko vatre i svirali gitaru, živeći svoj savršen san o miru i slobodi.
Dok su oni uživali, mještani Matale bili su ogorčeni. Slobodno ponašanje, golotinja, buka i cio način života koji su hipici sa sobom donijeli, nikako se nisu uklapali u život ostvrljana.
Pričalo se i da su hipici otišli predaleko u svom snu o slobodi, te da su pored upotrebe narkotika i nudizma, pravili nakit od kostiju i zuba koje su pronalazili u pećinama, što je posebno užasavalo stanovnike ovog malog mjesta.
Na kraju, poslije agonije i za jednu i za drugu stranu, hipici su protjerani, ali hipi duh na Matali danas i dalje živi. Uz lijevu stijenu, tik do mora, nalazi se mural posvećen Džordžu, jednom od članova hipi zajednice, kojim je obilježen njegov povratak na Matalu, a na kome piše: Dobro došao, Džordže! Život je danas, sjutra nikada ne dolazi!
Priča o Matali, sama po sebi je zanimljiva, ali je još zanimljivijom čine imena nekih od njenih stanovnika – Bob Dilan, Dženis Džoplin, Džoan Baez i na kraju Džoni Mičel, žena koja je mjesecima živjela na Matali.
U vrijeme kada je stigla na Matalu, Džoni Mičel je već napravila prve važnije karijerne korake i bila priznata kao autor, a pjesma ,,Carey“ koju je napisala za rođendan momku sa kojim je živjeli u pećini, ostaće upamćena kao jedna od njenih najljepših pjesama.
U Matali nije bilo kuća, „samo dvije prehrambene prodavnice, pekara u kojoj je vlasnik pravio svjež jogurt i hljeb, prodavnica s jedinim telefonom u gradu, dva kafića i nekoliko koliba za iznajmljivanje“, sjeća se Džoni u jednom intervjuu.
Preporučeno
Nakon nekoliko mjeseci u Matali, Mičel je odlučila da ode, a danas je tamo, kako je u jednom intervjuu ocijenila, “popularnija od Zevsa”.
Video