Egocentričnost, nesposobnost za samokritiku i slaba ličnost odlike su narcisoidnih osoba, koje to uglavnom postaju u djetinjstvu.

Preporučeno

NAKON PISANJA STANDARDA: Uprava policije IPAK otkrila koliko će policajaca biti angažovano na Samitu u Tivtu

Kaća Bulatović: Moja slika u kući IHF-a stoji kao simbol rukometa, a institucije u Crnoj Gori zaboravile su da postojim

NEVRIJEME U REGIONU: Hrvatsku zahvatilo nevrijeme, temperatura za jedan sat pala deset stepeni

POLICIJA POTVRDILA PISANJE STANDARDA: Krivična prijava zbog sječe 865 kubika šume na Jelovici, ali ključni akteri i dalje “nepoznati”

Tri godine bez presude: Optuženi za pokušaj ubistva Bobana Šaranovića i dalje u bjekstvu

Upozorenje za kupače na Jadranu: More preplavile opasne meduze

Zdrava doza narcisoidnosti uglavnom je pozitivna, jer takvi ljudi mogu da uživaju u životu i imaju osjećaj unutrašnje cjelovitosti kada su u pitanju centralne oblasti života: rad i posao, ljubav i seksualnost, međuljudski odnosi i kreativnost.

Da li će narcisoidnost poprimiti patološki karakter zavisi od razvoja ličnosti u djetinjstvu, kaže američki psihijatar i psihoanalitičar Oto F. Kernberg.

“Na primher, ako dijete ne nauči da podnosi ambivalentnost, tj. ako nije u stanju da integriše podijeljenost između idealizovanih i negativnih djelova nekog doživljaja ili osobe. Ako, na primer, “savršena majka” i “zla majka” ostanu odvojene i ako dijete ne može da ih zamisli kao cjelinu, onda u njemu dolazi do trajne podeljenosti ličnosti“, objašnjava stručnjak.

Takvo dijete će dijeliti ljude na one koji su dobri, savršeni i na njegovoj su strani, i one koji su zli i njegovi neprijatelji. Ako u prvim godinama života ne iskusi toplinu u odnosima i okruženju, dok istovremeno dobija divljenje zbog sposobnosti, ili izgled, to će doprineti razvoju narcisoidnosti. Umjesto od ljubavi, takvo dijete živi od divljenja, a njegovo “ja” će se razvijati u pogrešnom pravcu, kaže Kernberg.

On navodi primjer pacijentkinje čija je majka dobra dokle god je drugi slušaju. Čim joj se neko suprotstvi, potpuno poludi i dobija napad bijesa, koji traje 20 minuta. Optužuje dijete, a dijete se izvinjava, iako ništa nije uradilo. Kada napad prođe, majka je ponovo dobra. Međutim, o njenim napadima bijesa se ne razgovara. Nemoguće je govoriti o onome što je loše kada je sve dobro.

Ljudi u porodici trebalo bi normalno da se svađaju i otvoreno kažu šta jedno drugome smeta, jer je to jedini način da se povežu različiti doživljaji i emocije.

“Odnosi su uvijek ambivaletni zato što je stvarnost složena. Ali, narcisoidne ličnosti ne mogu da podnesu tu složenost”. objašnjava. 

U čemu je, dakle, glavna razlika između zdrave i patološke narcisoidnosti?

Dok iza “normalne” narcisoidnosti stoji zdrava ličnost, iza patološkog oblika krije se abnormalno i superiorno “ja”.Takve osobe su zbog frustracija i trauma u prošlosti razvile patološku psihičku strukturu, koja se manifestuje kao osjećaj nadmoćnosti i veličanstvenosti. Ta veličanstvenost zahteva neprestano divljenje spolja kako se ne bi urušila. Upućenost na divljenje centralni je problem narcisoidne ličnosti.

Divljenje ih štiti od toga da posumnjaju u sebe, na račun odnosa prema drugim ljudima. Patološki narcisoidne osobe nesposobne su da razmišljaju o sebi i sagledaju vlastite greške i nedostatke.Takve osobe ćete prepoznati po tome što nastupaju sa ogromnim samopouzdanjem i ne podnose kritiku, jer je to u suprotnosti sa osjećajem da su veličanstvene.

One gube sposobnost realnog sagledavanja vlastitih postupaka i rizikuju da izgube sposobnost da razumeju spoljašnji svet. Mnogi postaju paranoični ukoliko se sve ne odvija kako bi oni željeli. Stalno uobražavaju da su okruženi neprijateljima, sumnjičavi su i nastoje da uspostave potpunu kontrolu nad svime kako ne bi upali u zamku. Osim toga, projektuju svoju agresivnost na druge.